Isus Krist nas je oslobodio od bilo kakvog robovanja. Po zazivanju njegova imena nestaje svakog straha. Danas se vodi velika borba u ljudskom srcu, te ostaje pitanje na što će se sam čovjek odlučiti.
Origen iz Aleksandrije govori na jednom mjestu o razdiranju, sramoćenju i ubijanju vječne Riječi, njezine istine i jedinstva. Oni koji izobličuju istinu Pisma, ubojice su koje prolijevaju nedužnu krv jer Sveto je pismo, Božja riječ, krv i život. Ubojice su ponaprije krivovjerci, oni koji krivo naučavaju i tako stvaraju razdore i podjele. To su oni koji ubijaju vjeru u ljudima, koji u njihove duše unose kolebljivost i nesigurnost. Oni Riječ – živu Riječ – trgaju na komade, razdiru, razvlače i izobličuju. To čine jer je prosuđuju bez otvorenosti djelovanju Duha Svetoga, oslanjajući se samo na svoj um koji je premalena posuda da primi tako bogat sadržaj. O ovakvom odnosu prema Svetom pismu piše fra Ivan Ivanda u svojoj knjizi Pričaj mi o Bogu.
Od pada u nespašenost pa tako i kroz čitavu povijest čovjek je s ranjenom naravi nastojao spriječiti Boga da bude Bog. Neprestano će se čovjek ispriječavati Bogu u njegovom objaviteljskom djelu te će ići tako daleko da će i njegovo ljubavno pismo čovjeku, Sveto pismo, tumačiti po ideološkom ključu. Čovjek se pokazuje kao biće koje sve treba na neki način poboljšati i ubrzati počevši od uzimanja ploda sa stabla na poticaj kneza tame. To je slikoviti govor koji nas usmejrava na događaj u kojem se negdje dogodilo procjep odnosa između čovjeka i Boga. Taj grijeh kao i svaki drugi u svojoj bîti sadrži preskakanje vremena za Hans Urs von Balthazar jer Bog je taj koji odlučuje kad i što će dati čovjeku (usp. Teologija povijesti; Kerigma i sadašnjost, 32). Bogu se nikada ne žuri nego se žuri nekome drugome kome je vrijeme Isusovim dolaskom odbrojeno.
Ovaj poduži uvodni govor poslužit će nam za govor o jednoj knjizi koja krivo tumači objavu koja je vidljiva iz Svetog pisma o postojanju zlih duhovnih bića. Naime, radi se o tome da je ove godine na našem jeziku izišla knjiga Herberta Haaga Oprošaj od đavla koja je prvi put izišla 1969. dok je on još bio profesor Starog zavjeta u Tübingenu. Haag će kao crvenu nit kroz čitavu svoju knjigu provlači misao da je đavao izmišljen tj. osporavat će njegovu egzistenciju. Za njega sam pojam đavao jednostavno označava u Novom zavjetu grijeh. Zlo za njega ne postoji nego postoji samo u čovjeku, te djeluje po njegovoj volji i djelovanju (str. 12.). On navodi kako je naš Bog htio svijet u kojemu postoji grijeh (str. 29.); za njega je njegovo ljubljeno stvorenje čovjek oduvijek grešnik koji ne može umaći grijehu, te se Bog pokazuje kao onaj koji nas za to tereti (str. 26.-27.). Na ove tvrdnje po Hagu moramo jednostavno pristati svojim razumom (str. 29.). Prema Haagu, postoje mnoga rješenja kroz pripovijesti o zlu i njegovu porijeklu, te se tako lik đavla pojavljuje u Starom zavjetu samo iz nužde (str.44.). Trebalo je dati nekakav odgovor o zlu, a Židovi su izabrali ovaj put u riješavanju dileme. Đavlovom zavišću nije došla smrt u svijet (usp. Mudr 2,24) nego je, po Haagu, pisac Knjige mudrosti jednostavno naivan (str.52.). Njegova je teorija da nauk o grijehu kao i pad anđela počiva na mitu (str. 59.). Prema njemu, Isus nas želi upozoriti na grijeh, a ne nikako na đavla (str. 60.).
Herbert Haag govoriti će kroz svoju knjigu da je đavao jednostavno plod uvjetovanosti nastanka Svetoga pisma. A mi njemu možemo slobodno uzvratiti da je i njegovo pisanje o đavlu ništa drugo nego njegova vlastita filozofija i vlastito subjektivno mišljenje, a ne nikako egzegetska tvrdnja koja ima svoje utemeljenje u Bibliji. Zašto to možemo s toliko sigurnosti tvrditi? Haag kroz svoju knjigu provlači misao na više mjesta kako je govor o Sotoni u biti plod i utjecaj vremena nastanka biblijskih knjiga te da zbog toga mi nismo obavezni vjerovati u njega. Razlog nevjere je dakle u Haggovu shvaćanju svijeta tadašnjeg vremena, a ne zato što to tvrdi Biblija ili teologija. Autoritet takva Haagova govora nije dakle građen na temeljima Biblije ili Crkve, zajednice vjernika, koja, budući da nosi objaviteljski element nastanka u Isusu Kristu, jedina ispravno tumači knjige Svetog pisma, kao i njihovu kanoničnost, odnosno vjerodostojnost božanskoga nastanka. Autoritet shvaćanja u ovome slučaju postaje vrijeme, a ne sadržaj poruke. Vidimo da Hagg iskrivljuje Pismo svojim proizvoljnim tumačenjem koje nema nikakva uporišta u iščitavanju objave. Pravi vjernik, tumač Svetoga pisma, prema Josephu Ratzingeru, ostaje u pravoj vjeri samo ukoliko ostaje u zajedništvu sa svima. Vjera u istinitost Riječi raspada se kada je prepuštena proizvoljnom tumačenju pojedinca (usp. Dogma i navještaj, 227).
Katolička crkva svoj nauk o đavlu (dia-bolos: koji razdvaja na dvoje, činitelj razdora), palom anđelu temelji na Svetom pismu koje o njemu nedvosmisleno progovara, i to počevši od knjige Postanka koja u zmiji gleda Božjega protivnika i mrzitelja čovjeka. O njemu će govoriti mudrosne i propročke knjige. Pošto je đavao prognan s nebesa (usp.Otk 9,1) neprestano je htio glumiti, emitirati samoga Boga, a to uočavamo u knjizi Postanka gdje on obećava ljudima što im u biti ne može dati. On koji je lažna transcendencija želi odlučivati što je dobro a što je zlo te tako to nastavlja činiti i u Novom zavjetu gdje želi privući ljude da ga slijede. Isus kad govori o đavlu ne govori o grijehu, kako misli Haag, nego o personalizirajućoj sili zla, tj. o osobi ili bolje reći o ne-osobi, razgradnji, raspadu osobe, kojemu je upravo zbog toga svojstveno da nastupa bez lica, zaključuje Joseph Ratzinger (Dogma i navještaj, 230). Za Isusa on bijaše čovjekoubojica od početka (Iv 8,44). Sam đavao Isusa prepoznaje, a on ima vlast nad njim (usp. Mk 1,23-26). On će se pokazati kao onaj koji rašeta učenike (usp. Lk 22,31), a kojeg je Isus tako slavno zaustavio. Sotona je zavodnik od početka, od prvih ljudi, od zavođenja bratoubojice Kaina, kroz čitavu povijesti pa do Isusa, a i u naše vrijeme djeluje unatoč tome što je to za neke samo bajka. Sam će Haag upozorenje Pavla VI. o djelovanju đavla u naše vrijeme reći će da Pavao VI. brka sliku svijeta i iskaz vjere u Svetom pismu. Sotona je otac svake zloće jer u sebi utjelovljuje personifikaciju zlog mimetizma koji će trajati do dolaska Isusa Krista. On je onaj koji je obmanjivao, ubijao i zavodio ljude, ali ni sâm iz daleka nije znao da će po križu upasti u zamku vlastite obmane. On je sudjelovao u procesu vlastitog uništenja, a da to i nije znao, kako to umješno izreče René Girard (usp. Promatrah Sotonu kako poput munje pade,185). Knez tame nije imao mogućnost da spozna veličinu Božje ljubavi koja će upravo na križu doživjeti svoj vrhunac. Križ je za njega trebao biti Isusov pad i neuspjeh kojemu se toliko radovao, ali mu radost nije dugo potrajala.
Isus Krist nas je oslobodio od bilo kakvog robovanja. Po zazivanju njegova imena nestaje svakog straha. Danas se vodi velika borba u ljudskom srcu, te ostaje pitanje na što će se sam čovjek odlučiti. U Isusu Kistu došao je Sin da u njemu vidimo ljubav kojom je Bog ljubio čovjeka i da čovjek vidi što je sve Bog spreman učiniti za njega. On je patnju pretvorio u najljepšu pjesmu života, on je učinio da križ postane sama ljepota Božje objave koja ima svoj vrhunac u uskrsnuću. Za Josepha Ratzingera je njegova smrt na križu vrhunac onoga okretanja Boga protiv samoga sebe u kojem se on daje da bi ponovno podigao i spasio palog čovjeka. Ljubav je to u svome najradikalnijem obliku (Deus caritas est, br.12). U Kristu BogoČovjeku koji na križu umire, ljubav ne može ostati neočita. Poslije Kristove žrtve, prestaju i bivaju nepotrebne sve ostale žrtve jer njegov je prinos pokrio grijehe i propuste čitavoga čovječanstva. Zato će Joseph Ratzinger reći da Novi zavjet ne kaže da ljudi izmiruju Boga, kao što bi valjalo očekivati, jer su oni zgriješili a ne Bog. Tu naprotiv stoji da je Bog u Kristu svijet sa sobom pomirio. On dalje nastavlja i govori o ludoj Božjoj ljubavi koja se rasipa da bi spasila ljubljeno stvorenje (Uvod u kršćanstvo, 283). Bog ne čeka da oni koji su nešto skrivili dođu izmiriti se, nego on prvi ide njima ususret i izmiruje ih. U tome se ogleda pravi smjer utjelovljenja, križa. Po utjelovljenju i po križu ljudski je rod toliko primio Boga da je sad u stanju darivati se drugome jer ima način i primjer, ni više ni manje nego u osobi Isusa Krista koji je naš Put, Istina i Život. Poslije utjelovljenja i slavnog uskrsnuća, sada Boga Isusa Krista susrećemo u svakom čovjeku. Susrećemo ga u drugome koji nam pomaže kad smo u potrebi ili bivamo Isus kada drugom, bližnjem, pomažemo nositi njegov životni križ stvarajući od patnje simfonijsku skladbu Krista, brata i mene.
Isus Krist nas je oslobodio od bilo kakvog robovanja. Po zazivanju njegova imena nestaje svakog straha. Danas se vodi velika borba u ljudskom srcu, te ostaje pitanje na što će se sam čovjek odlučiti. U Isusu Kistu došao je Sin da u njemu vidimo ljubav kojom je Bog ljubio čovjeka i da čovjek vidi što je sve Bog spreman učiniti za njega. On je patnju pretvorio u najljepšu pjesmu života, on je učinio da križ postane sama ljepota Božje objave koja ima svoj vrhunac u uskrsnuću. Za Josepha Ratzingera je njegova smrt na križu vrhunac onoga okretanja Boga protiv samoga sebe u kojem se on daje da bi ponovno podigao i spasio palog čovjeka. Ljubav je to u svome najradikalnijem obliku (Deus caritas est, br.12). U Kristu BogoČovjeku koji na križu umire, ljubav ne može ostati neočita. Poslije Kristove žrtve, prestaju i bivaju nepotrebne sve ostale žrtve jer njegov je prinos pokrio grijehe i propuste čitavoga čovječanstva. Zato će Joseph Ratzinger reći da Novi zavjet ne kaže da ljudi izmiruju Boga, kao što bi valjalo očekivati, jer su oni zgriješili a ne Bog. Tu naprotiv stoji da je Bog u Kristu svijet sa sobom pomirio. On dalje nastavlja i govori o ludoj Božjoj ljubavi koja se rasipa da bi spasila ljubljeno stvorenje (Uvod u kršćanstvo, 283). Bog ne čeka da oni koji su nešto skrivili dođu izmiriti se, nego on prvi ide njima ususret i izmiruje ih. U tome se ogleda pravi smjer utjelovljenja, križa. Po utjelovljenju i po križu ljudski je rod toliko primio Boga da je sad u stanju darivati se drugome jer ima način i primjer, ni više ni manje nego u osobi Isusa Krista koji je naš Put, Istina i Život. Poslije utjelovljenja i slavnog uskrsnuća, sada Boga Isusa Krista susrećemo u svakom čovjeku. Susrećemo ga u drugome koji nam pomaže kad smo u potrebi ili bivamo Isus kada drugom, bližnjem, pomažemo nositi njegov životni križ stvarajući od patnje simfonijsku skladbu Krista, brata i mene.
