Riječ psaltir dolazi od grčke riječi "psalterion" što označuje instrument na strune kojim su se pratile pjesme i psalmi. Ta riječ u kršćanstvu označava zbirku psalama kojih ima 150, a dio su Starog zavjeta.
Psalme kao i mnoge druge stvari kršćani su preuzeli od svoje starije braće židova. Psalme je molio i Isus, a apostoli su i prva Crkva slijedili njegov primjer.
______________ piše: fra Dario
Posebnu veličinu i svetost psalama u početku širenja kršćanstva prepoznali su monasi koji su ih recitirali i pjevali, često i svih 150 u jednom danu. Zasigurno se pitate zašto baš njih? U prvom redu, željeli su poboljšati svoju molitvu biblijskim tekstovima. Bez izravne potpore jednog teksta molitva je u opasnosti da se okrene samoj sebi. U opasnosti je da osobne brige i molbe postanu jedina važeća molitva. Riskira se da postane jedino osobni himan koji sadržava samo našu osobnu potrebu umjesto da bude himan hvale Očevih stvorenja. Drugi razlog tog monaškog odabira je to što psalmi sadrže sve ljudske osjećaje, radost i patnju, nasilje i mir, strah i povjerenje, koji se predaju Bogu u dubokoj i čvrstoj vjeri, u hvali ili u molbi… Molitva psalama je ulaz u čovjekovu puninu, u sva njegova osjetila i osjećaje, to je sjedinjenje cijelog čovječanstva. U patnji, hvali, plaču, miru i bijesu… mlado i staro zajedno.
U Crkvi se i danas mole i pjevaju psalmi, a posebno mjesto imaju u molitvama Bogu
posvećenih ljudi koji svakodnevno i u različitim dijelovima dana mole Božanski časoslov koji je dobrim dijelom ispunjen psalmima. Tu prvo mjesto zauzimaju monasi i redovnici koji se sastaju u koru te pjevaju zajedno psalme i po sedam puta na dan, ustajući i bdijući i u noći. Psalmi su molitveno srce Svetog pisma. U njima pijemo božansku pohvalu na njezinu čistom neokaljanom izvoru u svoj njezinoj jednostavnosti i savršenosti. U njima riječ Božja postaje čovjekovom molitvom. Oni su molitva i prva škola molitve. Pripravljaju nas na molitvu. Onaj tko ih moli, uči se moliti. Prepustiti se psalmima i ući u njih znači osluškivati Duha Svetoga - njihova kreatora.
Sveti Augustin veli da je naučio moliti uz pomoć psalama. Oni su bili i ostali njegova škola molitve, to jest božanski himni koji čine ugodu i slast našem duhu kad i sam plač postaje radost. Veli da nas Bog u njima poučava kako da ga slavimo ne zato što bi Bog od toga nešto imao, nego da mi po tome možemo postati bolji. Slaveći Boga, po riječima psalama, možemo ga bolje upoznati. Poznajući ga bolje, više ga volimo. Voleći ga više, nalazimo svoju sreću i smisao u Njem. On nadalje govori da naš vječni život slavljenja i hvaljenja Boga mora početi ovdje na zemlji, u vremenu. Sve naše misli, naša „meditacija“ u ovom životu treba se usredotočiti na hvaljenje Boga jer vječna sreća našega budućega života bit će hvaljenje Boga i nitko ne može biti dostojan tog budućeg života tko se nije izvježbao u hvaljenju u ovom sadašnjem životu. Augustin zaključuje neka ne prođe ni jedan dan u kome nisam blagoslivljao Tebe.
Crkva voli svoje stare stvari, ali ne zato što su one stare, nego puno više zato što su mlade. Pa tako i psalme koji nas vraćaju mladenačkoj snazi i izravnosti kojima su drevni psalmisti ozvučili svoje klanjanje Bogu Izraelovom. Njihova hvala bila je pojačana neizrecivim naglascima novosti otkrića: jer psalmi su pjesme ljudi koji su upoznali Boga. Ako ih želimo moliti na ispravan način i mi isto tako moramo otkriti Gospodina kome govorimo, i ako ih iskoristimo u svojoj molitvi, veće su mogućnosti da ćemo imati udjela u otkriću koje leži skriveno u njihovim riječima za sve naraštaje. Jer Bog želi sebe sama objaviti u misteriju psalama.
Psalmi nisu samo objavljena riječ Božja niti su samo riječi kojima nam je Gospodin pokazao što bi želio od nas čuti. Oni su puno vise. Crkva ih ne voli samo zato što su joj izvana nametnuti božanskom zapovijedi, nego jer su vrlo bliski izvorima njezinog vlastitog života. Psalmi nisu samo pjesme nadahnutih proroka, oni su pjesme čitave Crkve, najdublji izraz njezina unutarnjeg života. Riječi i misli psalama izviru ne samo iz neistraživih Božjih dubina nego i iz najdubljeg srca Crkve i nema pjesama koje više izražavaju njezinu dušu, žudnje, čežnje, žalosti i njezine radosti.
Moleći psalme njima obuhvaćamo cijeli tijek dana i posvećujemo ga. Ujedinjujući sebe s Kristom u njegovoj Crkvi koja moli, posvećujemo Bogu i za Boga sebe i sve svoje djelovanje. Psalmi su u najsavršenijem smislu Kristova molitva. Oni ne samo da sadržavaju drevna obećanja koja je Krist došao ispuniti, nego očituju slavu Isusovu, njegovu najveću i vječnu snagu kao Kralja i Svećenika. Iznad svega psalmi nam ga pokazuju kao pobjednika nad smrću i njegovim neprijateljima, koji su isto tako i naši neprijatelji, i obećavaju nam da će se vratiti u slavi. Dok izgovaramo psalme Njegova otajstva se ostvaruju po milosti u našim vlastitim srcima i po njima u cijeloj Crkvi. Zbog toga, čak i u našoj osobnoj molitvi Krist i Crkva mole u nama kad molimo s Duhom Svetim. Nigdje ne može biti toliko sigurni da molimo s Duhom Svetim koliko kad molimo psalme.
Psalme je molila i Presveta Djevica Marija koja ih je razumjela kako ih nitko drugi ne može razumjeti: ona ih je neprestano razmatrala, čuvajući njihove riječi i duboko ih pohranjujući u svom srcu. Njezin Veliča izvire iz dubina njezine duše i daje nam jednu vrstu sukusa i sažetka svega pjesništva Starog zavjeta. S njom kao našom voditeljicom i učiteljicom lako ćemo doći do ljubavi prema psalmima i do poštovanja prema njihovoj skrovitoj ljepoti.
______________ piše: fra Dario
Posebnu veličinu i svetost psalama u početku širenja kršćanstva prepoznali su monasi koji su ih recitirali i pjevali, često i svih 150 u jednom danu. Zasigurno se pitate zašto baš njih? U prvom redu, željeli su poboljšati svoju molitvu biblijskim tekstovima. Bez izravne potpore jednog teksta molitva je u opasnosti da se okrene samoj sebi. U opasnosti je da osobne brige i molbe postanu jedina važeća molitva. Riskira se da postane jedino osobni himan koji sadržava samo našu osobnu potrebu umjesto da bude himan hvale Očevih stvorenja. Drugi razlog tog monaškog odabira je to što psalmi sadrže sve ljudske osjećaje, radost i patnju, nasilje i mir, strah i povjerenje, koji se predaju Bogu u dubokoj i čvrstoj vjeri, u hvali ili u molbi… Molitva psalama je ulaz u čovjekovu puninu, u sva njegova osjetila i osjećaje, to je sjedinjenje cijelog čovječanstva. U patnji, hvali, plaču, miru i bijesu… mlado i staro zajedno.
U Crkvi se i danas mole i pjevaju psalmi, a posebno mjesto imaju u molitvama Bogu
posvećenih ljudi koji svakodnevno i u različitim dijelovima dana mole Božanski časoslov koji je dobrim dijelom ispunjen psalmima. Tu prvo mjesto zauzimaju monasi i redovnici koji se sastaju u koru te pjevaju zajedno psalme i po sedam puta na dan, ustajući i bdijući i u noći. Psalmi su molitveno srce Svetog pisma. U njima pijemo božansku pohvalu na njezinu čistom neokaljanom izvoru u svoj njezinoj jednostavnosti i savršenosti. U njima riječ Božja postaje čovjekovom molitvom. Oni su molitva i prva škola molitve. Pripravljaju nas na molitvu. Onaj tko ih moli, uči se moliti. Prepustiti se psalmima i ući u njih znači osluškivati Duha Svetoga - njihova kreatora. Sveti Augustin veli da je naučio moliti uz pomoć psalama. Oni su bili i ostali njegova škola molitve, to jest božanski himni koji čine ugodu i slast našem duhu kad i sam plač postaje radost. Veli da nas Bog u njima poučava kako da ga slavimo ne zato što bi Bog od toga nešto imao, nego da mi po tome možemo postati bolji. Slaveći Boga, po riječima psalama, možemo ga bolje upoznati. Poznajući ga bolje, više ga volimo. Voleći ga više, nalazimo svoju sreću i smisao u Njem. On nadalje govori da naš vječni život slavljenja i hvaljenja Boga mora početi ovdje na zemlji, u vremenu. Sve naše misli, naša „meditacija“ u ovom životu treba se usredotočiti na hvaljenje Boga jer vječna sreća našega budućega života bit će hvaljenje Boga i nitko ne može biti dostojan tog budućeg života tko se nije izvježbao u hvaljenju u ovom sadašnjem životu. Augustin zaključuje neka ne prođe ni jedan dan u kome nisam blagoslivljao Tebe.
Crkva voli svoje stare stvari, ali ne zato što su one stare, nego puno više zato što su mlade. Pa tako i psalme koji nas vraćaju mladenačkoj snazi i izravnosti kojima su drevni psalmisti ozvučili svoje klanjanje Bogu Izraelovom. Njihova hvala bila je pojačana neizrecivim naglascima novosti otkrića: jer psalmi su pjesme ljudi koji su upoznali Boga. Ako ih želimo moliti na ispravan način i mi isto tako moramo otkriti Gospodina kome govorimo, i ako ih iskoristimo u svojoj molitvi, veće su mogućnosti da ćemo imati udjela u otkriću koje leži skriveno u njihovim riječima za sve naraštaje. Jer Bog želi sebe sama objaviti u misteriju psalama.
Psalmi nisu samo objavljena riječ Božja niti su samo riječi kojima nam je Gospodin pokazao što bi želio od nas čuti. Oni su puno vise. Crkva ih ne voli samo zato što su joj izvana nametnuti božanskom zapovijedi, nego jer su vrlo bliski izvorima njezinog vlastitog života. Psalmi nisu samo pjesme nadahnutih proroka, oni su pjesme čitave Crkve, najdublji izraz njezina unutarnjeg života. Riječi i misli psalama izviru ne samo iz neistraživih Božjih dubina nego i iz najdubljeg srca Crkve i nema pjesama koje više izražavaju njezinu dušu, žudnje, čežnje, žalosti i njezine radosti.
Moleći psalme njima obuhvaćamo cijeli tijek dana i posvećujemo ga. Ujedinjujući sebe s Kristom u njegovoj Crkvi koja moli, posvećujemo Bogu i za Boga sebe i sve svoje djelovanje. Psalmi su u najsavršenijem smislu Kristova molitva. Oni ne samo da sadržavaju drevna obećanja koja je Krist došao ispuniti, nego očituju slavu Isusovu, njegovu najveću i vječnu snagu kao Kralja i Svećenika. Iznad svega psalmi nam ga pokazuju kao pobjednika nad smrću i njegovim neprijateljima, koji su isto tako i naši neprijatelji, i obećavaju nam da će se vratiti u slavi. Dok izgovaramo psalme Njegova otajstva se ostvaruju po milosti u našim vlastitim srcima i po njima u cijeloj Crkvi. Zbog toga, čak i u našoj osobnoj molitvi Krist i Crkva mole u nama kad molimo s Duhom Svetim. Nigdje ne može biti toliko sigurni da molimo s Duhom Svetim koliko kad molimo psalme.
Psalme je molila i Presveta Djevica Marija koja ih je razumjela kako ih nitko drugi ne može razumjeti: ona ih je neprestano razmatrala, čuvajući njihove riječi i duboko ih pohranjujući u svom srcu. Njezin Veliča izvire iz dubina njezine duše i daje nam jednu vrstu sukusa i sažetka svega pjesništva Starog zavjeta. S njom kao našom voditeljicom i učiteljicom lako ćemo doći do ljubavi prema psalmima i do poštovanja prema njihovoj skrovitoj ljepoti.
