Nerijetko nam se događa da, kroz pogrešno poimanje duhovnosti, odbacujemo ono što nam je Bog dao, tražeći od njega nešto drugo, što smo mi zamislili i što je po našim zamislima skrojeno
Koristiš li, čovječe, darove koje je Bog stavio u tvoj život i na tvoj put?
Mnogima je znana ona priča o čovjeku koji, kad je bila velika poplava u njegovu mjestu, nije se htio spasiti dok su drugi dolazili nudeći mu pomoć, da pođe s njima (prvo auto, pa onda brod, pa i helikopter na kraju). On je govorio: „Neka, neka, samo vi idite, Bog će mene spasiti.“ I, kad je, naravno, umro, došao je pred Boga i pitao ga zašto ga On nije spasio. A Bog mu je odgovorio: „Zar ti nisam slao ljude s autom, potom s brodom te na kraju i s helikopterom da te spase? Ali ti nisi želio...“ Sasvim je jasno da se ovdje radi o pogrešnom ufanju u Boga, odnosno o pogrešnom poimanju pravog ufanja u Boga.
Svi se mi, više ili manje, češće ili rjeđe nađemo u situacijama koje nam se čine bezizlazne i veoma teške za nas. I onda zovemo Boga u pomoć i želimo od njega da nas izvede iz tih situacija. A ako nam spas s neba ne dolazi, postajemo nervozni i tonemo u očaj, čekajući spasenje prekriženih ruku i pomalo gubeći nadu.
Ali, ono što i Vas i sebe ovdje želim pitati jest sljedeće: Koristimo li mi dovoljno potencijal, sposobnosti i darove koje nam je Bog dao, kako u nama samima, tako u stvarnostima i drugima oko nas?
Čini mi se zanimljivim i važnim ovo pitanje jer mi - često takvo ponašanje opravdavajući vjerom i ufanjem u Boga - nerijetko čekamo (po svojoj zamisli zamišljen) spas od Boga, a da se ni ne osvrnemo (ili bar ne dovoljno) na stvarnosti oko nas i u nama, koje su – važno je naglasiti – od Boga dane!
Jer, ako poimamo milost – kojom bi nas Bog, kako očekujemo, u takvim situacijama i trebao spasiti – kao neki dar od Boga, sredstvo spasa, kao neko čudo („I tad se dogodilo čudo“; „Bog me izbavio iz tog i tog“…), bacimo pogled onda i na sposobnosti koje nam je Bog dao, stvorene stvari oko nas, i druge oko nas: zar i oni i one nisu Njegovi darovi te, sukladno tome, zapravo i Njegova milost?! Zar se ne možemo po tim stvarnostima u nama i oko nas spasiti/izbaviti, ali ne pridajući zasluge i hvalu njima već Onome koji nam je te darove upravo i dao? Zar se i po njima njegova slava i briga za nas ne očituju? Pa zar nije sve što je On stvorio zapravo dano/stvoreno nama na spasenje, poradi našega spasenja? Zar sve to ne služi nama, našemu napredovanju i našemu spasu?
Zašto tako često preziremo, pa i demoniziramo ufanje u svoje sposobnosti te stvarnosti oko nas, a mislim pri tom na trenutke kada se njima trebamo poslužiti kako bismo se izvukli iz već spomenutih, težih situacija? Valjda zbog „pobožnog“ straha da ne bismo, koristeći svoje sposobnosti i ostale od Boga dane mogućnosti, zanemarili ufanje u Boga? Zašto – baš poput čovjeka s početka ovog razmatranja – odbacujemo ono što nam je od Boga dano, tražeći neku „višu“, „uzvišeniju“, „posebniju“ milost, te tako zapravo tražeći - kako bi se u narodu reklo – „kruha preko pogače“?
Zašto biti ohol – a zar to nije oholost (i lijenost!)? – te odbacivati i prezirati ono što ti je dano, tražeći nešto više od toga, jer to što imaš pri sebi i pri ruci zapravo ti ne odgovara i nije ti dovoljno dobro, odnosno nije te vrijedno?
To je licemjerno. Uistinu licemjerno. Iako mi toga možda najčešće nismo ni svjesni. Ali zato i ovo pitanje, zato i ovaj poticaj: da promislimo malo o tome i da se zapitamo kako koristimo sve potencijale koje nam je Bog dao (nama na korist i spasenje; nama i drugima oko nas!); je li ih iskorištavamo do maksimuma ili se pravimo spiritualistima i očekujemo samo neku uzvišenu – onakvu kakvom smo je mi zamislili – milost s Neba da nam pomogne u teškim trenutcima?
[Inače, veoma često viđen i praktičan primjer za sve ovo opisano bila bi situacija kada se netko, koga je zadesila neka fizička ili psihička poteškoća, libi boriti se svojim snagama i ponuđenim mu sredstvima kako bi mu bilo bolje, te ne želi ni potražiti stručnu, liječničku pomoć, očekujući izlječenje isključivo od samoga Boga, kao da Bog nije dao i liječnika i sve ostale stvarnosti koje nam mogu pomoći (usp. Sir 38,12-13).]
