Sumnja je nit koja povezuje beskonačno ili ništa, kao fantom prebiva u biti, kao fantom prebiva u nebiti.
Zapisao je davno francuski genijalac Pascal - čovjek je ništa nasuprot beskonačnom, sve nasuprot ništa, jedna sredina između beskonačnog i ništa. Možemo kazati beskrajno udaljen od poimanja krajnjih granica, cilj mu je i ishodište svih stvari nepremostivo skriven u neprozirnoj tajni, jednako nesposoban pojmiti ništa iz kojega je izdignut, kao i beskonačnost u koju je uronjen. Što može drugo, no opažati tračak iz sredine stvari u vječnom očaju što ne spoznaje ni njihova ishodišta ni njihove svrhe? Upravo ta sredina je, slikovito rečeno, kao prezime vrsnog teologa Edwarda Schillebeecxa, zapravo, Schillebeecksi su oni koji dolaze iz mjesta gdje se rijeka račva, gdje se stvara delta rijeka.
Gdje se račva moj život, gdje ću ja od sredine? Hoće li sredina od mene učiniti poniznog čovjeka uronjenog u otajstvo beskonačnog, ili ću i ja biti neumorni jahač ništavila, tame, znanja koje maglovito prerasta u nadmoć nad Apsolutnim? Kakva iluzija. Sredina je mogućnost izbora, početak za i protiv, rekli bi stari Latini aut - aut, ili – ili. Beskonačno ili ništa kao pitanje iste je težine poput Hamletovog biti ili ne biti. Sumnja je nit koja povezuje beskonačno ili ništa, kao fantom prebiva u biti, kao fantom prebiva u nebiti. Čovjek je razapeta egzistencija - naznačuje Karl Rahner. Egzistencija uvijek gleda na prošlost, izvire u sadašnjost, nazire budućnost. Moja egzistencija traži odgovor! Odgovor u kojem je utkan moj život – moje biti i moje ne biti.
Ja ću na mjestu gdje se rijeka račva morati izabrati? Koracati uzvodno ili nizvodno. I ja ću kao Odisej kazati na pitanje Kiklopa koje je tvoje ime; moje je ime nitko, ali moje ništa uronjeno u beskonačno nema kraja. Tragična nemogućnost je imati sve od ništa, tražiti u ništavilu sve, od onoga što nema ništa – nešto. Stoga, zaputimo se u beskonačno, jer to je otajstvo naše egzistencije, otajstvo koje privlači, otajstvo koje je Bog. Henry de Lubac ovako je kazao - čovjek će uvijek tragati za beskonačnim, za otajstvom, i nikad ga nećemo spoznati, čak ni u nebu, ali kad bi ta riječ u nebu presušila i bila spoznatljiva, tada bi trebali zavidjeti pakosnicima koji su u paklu, jer oni još nisu spoznali to otajstvo.
Priznajmo sebi, egzistencija jest otajstvo u Otajstvu, i tek tada život će znati da ja ima ti, da ja i ti jesmo mi (drugi je moje nebo), mi - to je ljepota i smisao otajstva. Uronimo u otajstvo, jer to je smisao, to je nada egzistencije. Svaka egzistencija koja nema puninu u nadi, u onome Galilejcu, nije uronjena u otajstvo; na račvanju otišla je nizvodno. Galilejac je Raspeti, Raspeti je Uskrsli, on čovjeku povrati smisao, po njemu čovjek posta plemenit, k njemu koracmo u beskonačno. Čovjek je plemenit, a to znači da ljubi – i sve kad bi ga uništio svemir, čovjek bi ipak bio plemenitiji, negoli to što ga ubija, jer on zna da umire i zna za nadmoć svemira, a svemir o tome ne zna ništa. Birajmo Njega koji nadilazi beskonačno.
