Dvorana bijaše puna

___________piše: fra Goran

Dvorana bijaše puna, studenti u tišini – tišini koja nateže nerve i estetsko osjećanje, dok Jacques Marie Émile Lacan govoraše o smrti. Sijede kose kao Derrida već ostario, progovori: smrt pripada carstvu vjere. Derrida bijaše niska stasa, majstor i otac pojma dekonstrukcije, uzor mu bijaše Ludwig Wittgenstein, kralj nad područjem zvanim jezik. Ali Lacan vladaše pojavom, dikcijom, tempom, stankom, izdahom i uzdahom, nečuven govornik, profesor od formata, francuski psihoanalitičar i psihijatar. Upravo na njegovim krilima leti Slavoj Žižek, slovenski kulturni kritičar, prvo psihoanalitičar, a onda filozof Lacanove misli, gena, koda. Smrt pripada carstvu vjere; odlučan je Lacan. Iako njegova metafizika nije kršćanska, iz nje ne polazi, čudnovato potpuno je kršćanska. Smrt je plod zla. Zlo je partikularne naravi, a ne univerzalne, kao da je induktivno, a ne deduktivno, što i jest. Bog je čisti bitak, kao takav nije u mogućnosti kretanja, promjene, opći je, univerzalan, izvan nas, potpuno u nama. Zlo nastaje i prepoznajemo ga kao fenomen razlomljena, partikularna, fragmentarna stanja, koje ne može biti opće i univerzalno, jer to bi bio Bog, a to opet nije Bog. Zlo nema evoluciju, još jedan dokaz njegove fragmentarne pojavnosti. Naime, vrhunac zla iliti njegova točka usijanja bijaše u smrti Isusa iz Nazareta. To je vrhunac zla, dalje ne može, stoga da poznaje u sebi pojam evolucije išlo bi dalje, toliko daleko da Krist ne bi uskrsnuo. Ali on je uskrsnuo. Dakle, zlo je i danas prisutno, i u patnji i u smrti, ali samo partikularno, djelomično, ovdje na zemlji, u granicama prostora i vremena. S onu stranu naš je smjer, u onostranost hodimo. Mi moramo živjeti iz kršćanske metafizike. Ljudski život uostalom uvelike ovisi iz koje metafizike čovjek valorizira iliti uređuje svoj život. Dakako, nije dobro čovjeku napustiti Heideggerov tubitak, postojati i biti u egzistenciji ovdje, sada, ozbiljno, dostojno. No sama egzistencija lišena metafizike bila bi Sartreova mučnina odnosno teorija apsurda Alberta Camusa. Nema sumnje, umiru i odumiru Descartesova misleća bića, mi ljudi. Smrtni smo. Da! Smrtni u prostoru i vremenu, u razlomljenom svijetu odviše ljudskom. Smrt pripada ovomu Leibnizovu najboljem mogućem svijetu, smrt pripada carstvu vjere, a On kaže: Vjeruj! Vjera te tvoja spasila.