Bog pritječe u pomoć, ne kao onaj koji sve rješava čarobnim štapićem, već kao onaj koji želi suradnju. Bog daje vesla za obje ruke, a ne samo za jednu.
CUKAR I SOL
Za tebe je Bog bija ruke široke
Kad je dilija lipotu mislija je na tebe
A ja san vrime stratija
Prekasno sam shvatija
Tvoj je dar za mene bol
I šta je cukar, a šta je sol
Za tebe je Bog bija srca mekana
Kad je dilija dobrotu bila si mu najbliža
A dvoje ljudi na toj slici
Ka dvi tice su na žici
I svaka traži pogledom
Da odnese jatu svom
Jedna cukar druga sol
Anđele moj, kako naći pravu rič
Da ti rečen svoju bol
Anđele moj, kojim putem triba ić
Da bi naša mrvu sriće
Zrno cukra, a ne sol
Za mene je Bog bija srca pritvrda
Ja san tija tvoju ruku
A on mi je vesla da
I more bisno i veliko
A na njemu nigdi niko
Da bi čuja moju bol
Nigdi cukra, samo sol
Nigdi cukra, samo sol
U posljednje vrijeme često mi do uha dolaze riječi pjesme Cukar i sol grupe Dalmatino, koju također pjeva i duet Duo lipa. Ta pjesma je jednog mog brata potaknula na razmišljanje, tako da me zamolio da napišem kratki osvrt na nju, smatrajući me čovjekom s mora - budući da se radi o soli i veslima, a i spot grupe Dalmatino snimljen je negdje na obali, u okolici Splita.
O čemu se ovdje radi? U prvom je planu Bog, oko njega se sve vrti. On je onaj koji daje sve – i ljepotu i dobrotu, u ovom slučaju ženskoj osobi koja je posve „dominantna“ naspram muškarca, autora same pjesme. Kod muškarca ovdje na vidjelo izlazi jedan osjećaj benigne posesivnosti koju teško nadvladava, a vidjet ćemo i zašto.
Pročešljajmo malo stihove iz ove četiri strofe. Bog je onaj koji, kako rekosmo, daje u izobilju. Prva strofa zapravo ne govori o djevojci, nego o muškarcu, odnosno njegovom pogledu na nju. U njegovim očima ona je kao Snjeguljica kojoj nije ispao komadić jabuke iz usta. Život ovoga muškarca je protekao u „zabavi“ i izgubio je na vrijednosti, usudio bih se reći kao vozilo koje nakon puno kilometara izgubi na vrijednosti. Dar Božji za njega predstavlja bol, jer je ljepota djevojke koja ga očarava stvorila i aktivirala zabunu, tako da on više ne zna ni šta je cukar ni šta je sol.
Druga strofa nastavlja kao pohvala jednom stvorenju. Djevojci je udijeljena i ljepota – bila je najbliža do Boga, pa je ona samim tim i ljepota koja isijava. Najveći misterij mi predstavlja ova metafora „slike“. Nakon što sam pogledao spot od Dalmatina, shvatio sam da to nije slika, već okvir bez slike, okvir traženja kroz kojega on gleda nju, a ona nekoga. Govori li ti to išta? Meni da! On vidi nju u svjetlu i ljubavi, opredijeljen za nju, ali pitanje je što ona vidi, ili koga? Nekoga drugog ili njega? Ovo je aktualna tema za mlade danas, kao što je i prije bila i bit će, jer svi smo se barem jednom zaljubili. Za to smo stvoreni – za ljubav. Ta slika je uspoređena s dvije ptice na žici. Ako ste ikad promatrali ptice na žici, mogli ste vidjeti da se one ne brinu mnogo. One čekaju i promatraju, ne brinu i daju sve od sebe kao da imaju povjerenje u Stvoritelja. No s ljudima često nije tako, kao što nije ni po onoj iz Matejeva evanđelja gdje se govori o providnosti (usp. Mt 6, 26-34). Mislim da vam je ovdje jasno što je cukar, a što sol. Zbog često površnog mišljenja treba konkretizirati pa reći – cukar je zrno, a sol je ništa.
Slijedi refren koji nastaje zbog soli, zbog ničega, jer nismo pronašli „zrno“. Potrebna nam je utjeha. Ovdje muškarac traži utjehu od anđela – duhovnog bića, i sasvim ispravno postupa jer je sam nemoćan. To potvrđuje činjenica da ne može izreći bol zbog te situacije. U životu nije naučio nadvladati svoje osjećaje, s vremenom je postao nesiguran u sebe i željan ljubavi preplavljuje se pesimizmom. Nakon toga on traži savjet. Čim se obratio Anđelu, otvaraju mu se polako oči i automatski pita za savjet. Kako dalje? Muškarac se preko Anđela obraća Bogu, jer anđeli su Božji glasnici.
U četvrtoj strofi muškarac navodi kako mu je Bog „uskratio“ darove. Iz ove perspektive, on je želio nešto najveće, nešto više od sebe, a što je dobio? Samo sol koja ga nagriza kao staru morsku olupinu, čija se ljepota više ne prepoznaje. Često sami sebe dovedemo do te granice da ne vidimo izlaz i usalimo se u svome samosažalijevanju. Jedina „slika“ koju vidimo je onaj okvir, a ne ono što se nalazi između rubova okvira.
Sada slijedi ono bitno. Bog pritječe u pomoć, ne kao onaj koji sve rješava čarobnim štapićem, već kao onaj koji želi suradnju. Bog daje vesla za obje ruke, a ne samo za jednu. Bog daje sve što je potrebno, daje pravi kurs, a ne kao što mi ljudi koji jedni drugima (pod izlikom da idemo pomoći) pružimo jedno veslo. A s jednim veslom se brat ili sestra, poznanik ili bilo tko, može samo bolje vrtjeti u krug. More predstavlja velikog protivnika i mnoge je potopilo te ovdje valja naglasiti da „na njemu nema nigdi niko“ – to je važno. U teškoj situaciji se ne bira. Ako si „zagrizao ješku“ moraš stisnuti ta vesla i podignute glave ići naprijed – da dođeš do cilja. Ili ćeš spustiti svoj pogled i pustiti da te preplave valovi života, odbijajući tako vesla - dar Božji.
Čovječe, shvati, sve za što se nisi trudio, nisi ni zaslužio. Bog je sve darovao i treba zagrnuti rukave, pa kad te magla nemirnog mora u noći zapljušti po licu i sol ti uđe u oči, proplakat ćeš i Bog će tada poslati svog Anđela da te izbavi iz te sljepoće i osude. Da ugledaš svjetlo dana i luku spasa, zahvaljujući vjeri i prihvaćanju Božjih darova. Otvori svoje pocrvenjele oči i reci: „Hvala ti, Bože, na ovoj soli – ispod koje se krije cukar.“
Poslušaj i pogledaj: https://www.youtube.com/watch?v=4nUqBf2dPyQ ,
