Drugi i drugačiji - pogani - za Izabrani narod bili su "zvijeri". No, Gospodin "bijaše sa zvijerima"...
Nerijetko se može čuti da je procesom globalizacije svijet postao jedno veliko selo. Načelno bih se složio s tim gledajući prije svega odnose među ljudima i kulturama koje više nisu negdje daleko nego su sada susjedi. U takvoj atmosferi stvaraju se različiti zatvoreni krugovi koje ne bih apriori osudio ukoliko se sve druge izvan kruga ne promatra isključivo kao neprijatelje i one s kojima se ne želi imati ništa. Ova opasnost danas stoji i pred svakim pojedinim kršćaninom.
Evanđelist Marko u svom izvještaju o četrdesetodnevnom Isusovom boravku u pustinji kaže da Isus bijaše sa zvijerima (Mk 1, 13). Uz uobičajeno značenje zvijeri kao životinja u starozavjetnom izričaju za Izraelce su zvijeri bili svi tuđinski narodi. Izabrani narod kroz svoju povijest ljubomorno je čuvao svoju posebnost, svoj zatvoreni krug u kojem nije bilo mjesta za druge. Drugi su bili oni od kojih je prijetila opasnost. Božja nagrada bila je uništenje tih naroda, a kazna predavanje Izraela u njihove ruke. Stoga su tuđinske narode nazivali zvijerima (Pnz 7, 22; Lev 26, 22) od kojih su strahovali. Prema tome, možemo reći da je drugi i drugačiji iz njihove perspektive bio zvijer.
S druge pak strane, prorok Izaija, navješćujući mesijansko vrijeme, govori da će se Dom Božji zvati Domom za sve narode te poziva i sve zvijeri da dođu na gozbu (Iz 56, 7-9). Već ovdje uočavamo drugu stvarnost koju sa sobom nosi Mesija – posrednik novoga saveza. Tuđinac više nije opasnost, ta zvijer je sada sustolnik na gozbi. U Markovim riječima tako dobivamo potvrdu da je Isus iz Nazareta Mesija koji boravi sa zvijerima i poziva ih na gozbu. Zvijeri više nisu opasne jer je došlo novo, mesijansko vrijeme (Iz 6-9) u kojem će vuk prebivati s janjetom (Iz 11, 6).
Isusov boravak sa zvijerima vodi nas do starozavjetnog lika Noe. Noa je također četrdeset dana boravio u korablji sa zvijerima. Potom Bog s njime i zvijerima sklapa savez. Tako je Noa postao posrednikom staroga univerzalnoga saveza kao što je Isus ovoga novoga i vječnoga, također univerzalnoga saveza.
Mislim da u ovome možemo pronaći način ispravnoga ponašanja nas kršćana. Svaka bojazan pred zvijerima, pred drugima i drugačijima u ovom našem, novozavjetnom vremenu nema mjesta. Strah je samo plod naših slabosti i ljubomornog čuvanja zatvorenoga kruga u kojem pronalazimo vlastitu udobnost. Time se zatvaramo u ograničeni stari židovski savez, a napuštamo novi i univerzalni. Naša je zadaća biti sa zvijerima koje više niti nemamo pravo tako nazivati. Oni su sada naši sustolnici. Prije je možda bilo lako o tome govoriti na idejnoj razini, a sada u »globalnom selu« to moramo potvrđivati u svakodnevnici. Ti drugi sada su naši susjedi.
Marko nam kaže da je Isus u Galileji propovijedao Evanđelje Božje. Isus u svome kraju, u svojoj svakodnevnici propovijeda Evanđelje. To je bitan element kršćanstva. Oni koji borave sa zvijerima moraju propovijedati evanđelje. Samo stajanje s drugačijima već je propovijedanje i nasljedovanje Isusa Krista. Ipak, nerijetko nam se događa da vlastitim umovanjima koja su potaknuta strahom od drugih pokušavamo spasiti Boga zaboravljajući da je on spasio nas.
Kršćanin nije onaj koji s drugim kraj sebe nema ništa, on je s njim u aktivnom odnosu živeći po riječima sv. Pavla: „Svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak - i Židovima i Grcima - Krista, Božju snagu i Božju mudrost“ (1Kor 1, 21b-24).
Mi smo u četrdesetodnevnoj pustinji (korizmi) pripremajući se za proslavu blagdana uskrsnuća Krista raspetoga te je možda upravo ovo pogodno vrijeme da odlučimo biti sa zvijerima i tako propovijedati.
