Nalazimo se u svetom vremenu korizme. Vrijeme je to u kojem smo, uz obraćenje, post i pokoru, pozvani i na intenzivniju molitvu. Narav vremena je takva da nas nužno potiče na iskren i otvoren razgovor s Isusom u molitvi.
__________piše: fra Dragan
Iako odmalena znamo osnovne kršćanske molitve, postavljamo sebi pitanje znamo li moliti? Što je to za mene molitva? Kakvu ulogu ona ima u mome životu?
Iz evanđeoskih odlomaka možemo iščitati kako apostoli ne znaju moliti. Mole Isusa da ih nauči. I mi smo u sličnoj situaciji. Ono što vrlo često radimo jest da Bogu upućujemo molbe, a ne molitve. Bože, daj mi ovo, daj ono... i tako unedogled. Jörg Zink će reći da molitva nije za vješte govornike, nego za sposobne slušatelje. I mi se, dakle, mučimo s molitvom i oko molitve. Nekada nam sve izgleda tako beznadno, suho i uzaludno. Nekada smo puni utjehe koju primamo u molitvi i tada smo sposobni lakomisleno zaključiti kako smo 'pravo molili'. Pogrješno! Svesti sveti čin molitve samo na osjećaje ugode i zadovoljstva jest put koji vodi u krivom smjeru. Vrlo lako možemo time upasti u zamku da nam je molitva 'uspjela' samo onda kada smo se osjećali sretno i zadovoljno.
Isus nam je najbolji pokazatelj i učitelj molitve. Molio je u Getsemanskom vrtu kada mu duša bijaše nasmrt žalosna, uči svoje apostole moliti usmenu molitvu Očenaša, moli da svi budu jedno... Sve nam ovo govori da je Isus molio srcem. I to je zasigurno jedan od najvažnijih trenutaka u molitvi.
Moliti srcem. A to znači biti svjestan svoga čina, biti svjestan komu se moliš, zašto moliš, cijelog sebe staviti u tu molitvu, moliti s vjerom... Molitva srca ide iznad naših osjećaja, ona treba biti prisutna u svim trenutcima našega života, neovisno o našim raspoloženjima. U njoj trebamo čuti glas koji ne će 'samo ispunjavati' naše želje i prohtjeve nego nas i potaknuti na promjenu života, na priznanje istine o nama samima. A tu smo mi slabi. Zbog toga naše molitve gube na svojoj važnosti upravo onoga trenutka kada ne dopustimo Bogu da govori našem srcu i da ga mijenja. Svaki molitelj koji ne dopušta Božji zahvat u svome srcu nije iskreni molitelj. Vrlo je važno u molitvi srca da mi dopustimo Bogu da nas mijenja. To je Božja volja. Bog poštuje našu slobodu i on ništa ne želi na silu. Želi da se mi slobodno opredijelimo za njega. A to znači da priznamo pred Bogom istinu o sebi samima, da priznamo da smo slabi i grješni i potrebni njegove ljubavi i milosrđe. Ovim činom predanja ulazimo u neizrecivo otajstvo susreta s Bogom koje nazivamo molitvom.
U Matejevu evanđelju (6, 5-6) pronalazimo kratko odlomak o molitvi u skrovitosti. Takva nam je molitva zacijelo neizmjerno potrebna u ovom svetom vremenu. Ovaj kratki odlomak nas poziva da uđemo u svoju sobu. Zašto baš u svoju sobu, što je to moja soba?
Slobodno možemo kazati da je to uistinu prostor u našim kućama u kojem se osjećamo nekako najsigurnije, koji nam je najdraži, u koji ne puštamo svakoga, u kojem je sadržana naša intima. Tu gdje smo daleko od pogleda drugih, tu gdje se osjećamo najslobodnije, tu gdje smo najiskreniji sa samima sobom Bog želi ući. Molitva u skrovitosti jest izvrstan pokazatelj molitve srca. Tu smo iskreni. Ne zanima me tko će me vidjeti, tko će što reći, nego se s vjerom obraćam Onome koji me vidi i sluša, Onome koji me čeka. Tu sam otvorena Duha, tu sam spreman čuti Božji glas i tu sam spreman započeti svoju molitvu. Tu sam spreman početi se mijenjati i iskreno moliti. Tu sam spreman primiti Božju milost i drugima je svjedočiti. Tu ne moram moliti uobičajene kršćanske molitve, tu mogu reći naglas Isuse, volim te, tu mogu reći Isuse, teško mi je, tu mogu reći Isuse, zaljubljen sam, ne bojeći se da će tko čuti osim Onoga kojem upućujem svoju molitvu. Mogu Isusu slobodno i otvoreno govoriti, mogu razgovarati s njim kao s najboljim prijateljem.
Iz svega možemo iščitati kako je za molitvi uistinu (pre)važno da smo otvoreni poticajima Duha Svetoga, da molimo srcem, da cijelog sebe stavimo u molitvu, da iskreno govorimo, da činimo sve baš onako kako to činimo s najboljim prijateljem. Isus je moj prijatelj. Onaj koji sluša i govori, onaj koji potiče i opominje, onaj koji me voli i ljubi. Dokle god ne dođemo do takvog stava u molitvi mi idemo pogrješnim putom, mi ne dolazimo u susret Isusu iskreno i otvoreno. Ma zna Isus što ti je u srcu, ali želi da ti to priznaš, da priznaš Njegovu svemoć, da priznaš da si slab i da si ga potreban.
Stoga je ovo vrijeme korizme izvrsna prilika da mijenjam svoju molitvu, da s Isusom budem iskren, da se češće i iskrenije s njim susrećem, da mu otvaram vrata svoga srca. Samo tako naša korizma donijet će ploda i onda kada nam se sve čini bespolodno i uzaludno. Samo tako naša korizma postaje pravi put koji vodi Uskrsu i onome što on za nas znači. Bez tog hoda kroz korizmu, kroz pustinju našega života, uskrsna nada ostat će samo sjena, a ne pravo svjetlo koje će prosvjetljivati naša srca.
Molimo danas Isusa, kralja naših srdaca, da učini srce naše po srcu svome! Molimo ga za ustrajnost na putu molitve. Samo ustrajni možemo uspjeti. Tko ustraje do konca, taj će se spasiti! Isuse, želim biti ustrajan! Ustrajnost je moj odgovor na tvoju ljubav. Gospodine, nauči nas moliti!
