Vjetar puše gdje hoće (Iv 3,8) a ponekad i u teologiji

__________piše: fra Dario

Duha najbolje vidimo po njegovim učincima, a Pismo nam nikada ne opisuje Duha Svetog u njemu samom nego govori o tome na koji način prilazi čovjeku i kako ga razlikovati od drugih duhova. Pravi kršćanski život i govor može biti plodan samo ako proizlazi iz okrenutosti prema Duhu Svetom, a to vrijedi još više za teologiju koja je osim znanosti isto tako i navještaj. Počesto u prvi plan stavljamo formule o Duhu Svetom u pouci vjernika što je sasvim normalno, ali važno je primijetiti da naše racionalne formule ipak ne mogu obuhvatiti beskonačnu Božju istinu. Za valjan govor o Duhu nije potrebno samo mišljenje jer Duh nije puka apstrakcija našeg razmišljanja. Mjesto Duha Svetoga u teologiji i Crkvi je da trajno podsjeća na ono što je Bog objavio o sebi. To podsjećanje dovodi do dubljeg shvaćanja objave koja nadilazi naše ljudsko i slabo shvaćanje Pisma i Predaje a što je počesto danas nekim teolozima nejasno jer se ponašaju kao gospodari a ne sluga Riječi. To je tako i ostat će tako dok se kršćani ne okrenu puno više onome koji je duša Crkve, kako reče sv. Augustin.
 

Možda Katolička crkva u povijesti nije imala više teologa nego što ih ima danas. Imamo teologe sa širokim znanjem, ali stvari se nekako vrlo sporo i mlako kreću na bolje u samoj Crkvi, te se iz toga priloženog ponekad postavlja pitanje i traži razlog. U novijem teološkom diskurzu imamo više teologiju radnog stola i knjižnice. Za takav rad potrebno je skupiti što više boljih i novijih knjiga svih važnijih jezika te ih upijati radi znanstveno-teološke spoznaje ili pokazivanja i dokazivanja intenzivnog bavljenja teologijom kao najboljeg puta ostvarivanja vrijednosti u poznatim i priznatim teološkim krugovima. Takva teologija nije nešto loše u sebi, naprotiv, odatle su proizašle i mnoge dobre stvari ali ostaje nedostatan odgovor svome vremenu. Mislim da je važno prije svega podsjetiti ovdje još na nešto, a to je da je riječ o spoznaji Boga koja počesto ne dolazi iz ljubavi prema njemu te da ona nije pod i zajedništvo Duha Svetog, nego je tu posrijedi nešto drugo, nešto sasvim ljudsko a što ima za posljedicu i veliku ne djelotvornost u životu Crkve. Hans Urs von Balthasar će dobro primjetiti da Duh Sveti zna bolje od programirajućih ljudi što je najviše potrebno nekom vremenu. Onaj koga Duh šalje i onaj koji sluša Duha, dobiva smisao za razmjere svojega naloga. Ovdje se nalazi pravi razlog zašto mnoga teološka gibanja u 20. st. nisu donjela velikih plodova u obnovi Crkve. Ako gledamo povijest Crkve nije moguće da nam promaknu obnove koje su imale velikog učinka u svome vremenu ito unatoč teškom vremenu u kojem se Crkva nalazila. Nije problem vremena i svijeta nego je problem negdje drugdje. Upravo je Duh Sveti vodio kako utemeljitelje redova, tako i teologe koji su mu bili otvoreni kako bi uspjeli dati odgovor svojemu vremenu. Ta suradnja i sinergija pokazuje se jedinom ispravnom u najvještaju jer ima plodova koji se ne mogu sakriti. Taj procavat vjere moguć je i danas i nije stvar prošlosti a zanimljivo je da ovisi jedino o čovjekovoj otvorenosti. Pokretač istinske teološke misli i promisla o Bogu je dinamična ljubavi, a to nam najbolje od svih vremena u povijesti Crkve govori vrijeme crkveni otaca.

Zato Joseph Ratzinger može reći da svi pravi teološki napreci u spoznaji imaju svoj izvor u zametku ljubavi i u njenoj moći shvaćanja. Zbog toga nisu crkveni oci cijepidlačili stvari iz razloga da se natječu tko je u pravu, kao neki danas, nego su promišljali iz ljubavi da bi spoznali pravu istinu, te je i jezičnim izričajima utvrdili na prvim koncilima. Iz toga možemo sažeti i reći da je takvo ophođenje sa svetom znanosti danas (na čiju su svetost danas svi zaboravili te ćemo rijetko danas čuti da neko kaže sveta teologija i da se tako prema njoj odnosi u praksi) puno siromašnije i na nižem stupnju razumijevanja nego što su ga imali teolozi potaknuti promišljanjem Duhom Svetim i njegovom ljubavlju koja potiče svojim lahorom na djelovanje.
 

Zadaća današnjeg teologa je da ljude privlači Bogu Isusa Krista, da naviješta evanđelje i privodi Isusu, ali nema toga puta privođenja ako se on, teolog nije susreo i ne susreće s njim, jer on ne bi trebao ostati samo znanstvenik kao i svaki drugi. Učinak toga susreta se mora vidjeti na onome koji naviješta i poučava teologiju. Potrebno je podsjetiti da kršćanstvo nije sistem istina, nego vjera u čin Božje troosobne ljubavi, koja prethodi svakoj ljudskoj čežnji i racionalnom promišljanju. Taj govor potrebuje prije svega predanje iz vjere bez kojeg je sve prazno. Stoga kršćanska teologija o Duhu ili teologija uopće, ne može opstati kao izlaganje kršćanske istine ako se odmakne od razvijanja u prostoru disanja molitve. Božja objava čiji je vrhunac postignut u antitipu čovjeka, u osobi Isusa Krista nadilazi ljudsko izricanje i ljudsku mudrost, ljudske kalupe, pa je potrebno da vjernik, ako želi doći do svoje punine, uranja u dimenziju kontemplacije, promatranja ili zrenja, primjećuje Hans Urs von Balthasar. Kontemplacija je uvijek vodila prema pravom djelovanju, a danas dobrim djelom imamo samo akciju koja ostaje siromašna i neplodna bez kontemplacije.


 

Ispravno mjesto molitve u teologiji
 

Molitva je napor i teret, te nekima i besmisao, ali bez nje nema otvaranja okvira za sve dublje ulaženje u Božje misterije. Tijekom teološkog istraživanja i govora o Duhu Svetom ne može biti isključen čin vjere i ljubavi. Ljubavi nema bez molitve koja je jezik ljubavi, a vjere i povjerenja nema bez odnosa sa onim Ti. Teologija koja je vođena Duhom i koja moli ne znači da je teologija osjećajnosti i čuvstvenosti za razliku od one stroga znanstvene, a to nam potvrđuju mnogi sveci teolozi. Govor o Duhu Svetom ne isključuje razum, primjetit će Hans Urs von Baltahasar, te reći da taj teološki napor nema početak iz čisto ljudske želje za spoznajom, nego iz vatre koju u nama raspiruje Božja riječ, a ta vatra dolazi od Duha Svetoga. Tako sv. Bernard može odvažno reći: Nema teologije bez molitve. Teološko promišljanje o Duhu Svetom polazi iz molitve i završava u njoj. Joseph Ratzinger će reći u svojoj knjizi Teološki nauk o principima: elementi fundamentalne teologije da je sv. Bazilije svoj nauk o Duhu Svetom posve razvio iz liturgije Crkve. Bazilije je to mogao razviti jer je upravo liturgija vrhunac i ujedno vrelo (SC 10: culmen et simul fons) sveg djela Crkve, vrelo kojemu se moramo neprestano vraćati ako želimo biti pravi suradnici Istine. Liturgija je mjesto današnje epifanije (očitovanja) Boga. Liturgija očituje vjernicima, sudionicima, Boga u trojstvu osoba: svaki dar dolazi od Oca – preko Sina – u zajedništvu Duha Svetoga. Takva shema je poput svih anafora (euharistijskih molitava) i značajnijih doksologija (slavospjeva). U njoj je najbolje moguće utažiti svoju žeđ za Bogom jer se tu Bog izravno uprisutnjuje i objavljuje, a mi možemo imati svoje djelatno udioništvo (participatio actuosa) u zajedničko slavlju. Možemo tu uvidjeti da je danas više nego ikada potreban sinergizam molitvenog duha i teološkog promišljanja. Sažeto rečeno teologija bez jednog i drugog ne može, jer će se bez zajedništva ovog dvoga izgubiti na zadanom putu navještaja i pouke.
 

Jacob Taubes u svojoj knjizi Zapadna eshatologija veli da povijest do svoje biti dolazi tek u duhu, a mi možemo nadopuniti da se tu ne radi o bilo kakvom duhu nego o Duhu Svetomu koji je dinamično prisutan kroz čitavu povijest ljudskog roda koji usmjerava susretu sa vječnošću. Sveti Irenej nam to dopunjava riječima da Duh stoji na početku kao gotovo neprimjereno upućivanje i vođenje čovjeka; on vodi k Sinu, a preko Sina k Ocu. Njegovo izrazito djelovanje u povijesti Crkve ne može ostati nezapaženo. Sami možemo vidjeti da je Duh Sveti je dijelio karizme vjernima, te ih je njihova otvorenost Duhu vodila često tamo gdje nikada nisu ni maštali poći. Podizao je sinove i kćeri Crkve za određena djela. Preko Augustina ukazujući na milost, Bernarda i Bonaventure upućujući na forme utjelovljene ljubavi, po Franji ističući potrebu poniznosti i siromaštva. U naše dane mogli smo biti svjedoci djelovanja Duha Svetog u Majci Tereziji iz Kalkute gdje se ljubav Božja očitovala nesebično preko svake ljudske mjere prema svakom čovjeku. 
 

Molitva vjernika i teologa Duhu Svetom, i njihov posluh njemu najbolje se očituje kao i svaka duhovnost, na jednom mjestu, a to naše mjesto je svakodnevica ljudskog života. Vidi se u susretanju i ophođenju sa našim bližnjima, te se tu pokazuje koliko smo napredovali na kršćanskom putu i spremnosti prihvaćanja drugoga i drugačijega, pa bilo to i po različitom mišljenju ili životnim odlukama. Budimo zato kroz molitvu otvoreni djelovanju Onoga čiji darovi neće izostati nikada ako se mi okrenemo njemu, a na prvom mjestu to su bezuvjetna ljubav i služenje bližnjem.