Osobni osvrt i promišljanje uz encikliku Lumen fidei – Svjetlo vjere pape Franje.
Uvodne misli
Proglašavajući Godinu vjere, sadašnji papa emeritus Benedikt XVI. primjetio je duboku krizu vjere kojom su pogođene brojne osobe. Korijeni problema su duboki i zamršeni i odgovor na njih nipošto nije jednostavan i jednoznačan. Nesumnjivo da kao vjernici moramo biti svjesni te duboke krize. Potrebno je vidjeti stvarno stanje vjere jer se uviđa svojevrsno odustajanje od vjere u Boga ili pak mirenje s postojećim stanjem. Od prijeko potrebnog kršćanskog krisisa kao preispitivanja vlastitog puta, vjernici se gube u tami vlastitog hipokrisisa.
Ipak, pritom je potrebna doza trijeznosti u analizi vremena u kojem živimo. Vrijeme je to brzih promjena, velikih tehnoloških dostignuća u kojem se čini da je vjerovati nesuvremeno, zastarjelo. Problem pred kojim stojimo jest »sljepoća razuma za čitavu ne-materijalnu dimenziju stvarnosti.« Čovječanstvo postaje ponosno na svoju racionalnost i vjeru doživljava kao varljivo svjetlo koje sprječava čovjeka u stjecanju novih znanja i spoznaja. Vjera nije atraktivna i poželjna jer ne nudi brza rješenja u životnim pitanjima. Nažalost, i vjernici postaju dio te sotonske taktike očajno tražeći spasonosne izlaze ne sluteći da pritom upadaju u zamke Zloga. Put je to od porta fidei do porta diaboli, »besciljno tumaranje od jednoga do drugoga gospodara.«
S pravom se pitamo gdje je nestalo svjetlo vjere? Gdje su nestali trenutci odsjaja vjere na licu kršćanina? Vjera je svjetlo koje treba ponovno otkriti (tal. riscoprire) jer posjeduje jedinstveno obilježje sposobnosti osvjetljavanja cijeloga ljudskog života. Pritom ne smijemo upasti u zamku mišljenjem da ona raspršuje sve naše tmine. Naprotiv, ona je »svjetlo koje vodi naše korake u noći i to je dovoljno za put.« Ti koraci su trajan hod za osobom Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, Svjetlosti koja dođe na svijet da nitko ne ostane u tami (usp. Iv 12, 46).
Ove misli nam služe kao uvod u Lumen fidei - prvo encikličko pismo pape Franje koje je dano na svetkovinu apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 2013., a o kojem ću nastojati dati vlastiti osvrt i promišljanje.
1. Četveroručna enciklika
Sam papa Franjo u uvodnom dijelu enciklike Lumen fidei govori kako je preuzeo nacrt enciklike kao dragocjeni rad njegova predšasnika pape emeritusa Benedikta XVI. Uistinu, pomno iščitavajući enciklične retke uviđa se da je ona, osim uvodnog i završnog dijela, djelo pape Benedikta XVI. Enciklikom Lumen fidei završava se Benediktova trilogija o teologalnim krepostima, imajući u vidu da su već prije objavljene enciklike o ljubavi (Deus caritas est) i nadi (Spe salvi). Enciklika je svojevrsna Benediktova teološka poruka u kojoj pronalazimo njegovu sintezu mišljenja i nauka. Cijela enciklika odiše koherentnošću gdje je neosporna svestranost i učenost Josepha Ratzingera. On se tu pokazuje i kao svetopisamski znalac jer su sva poglavlja naslovljena citatima iz Svetoga pisma. Kod njega ne nedostaje crkvenih otaca, skolastičkih predstavnika, teoloških i filozofskih genija, navoda iz dokumenata crkvenog učiteljstva gotovo isključivo naslonjenih na izričaje Drugog vatikanskog sabora.
Značajno je primjetiti i kontinuitet nauka. Naime, papi Franji bi se dalo pripisati uvodno i završno poglavlje koje i odiše estetikom jednostavnosti koja krasi lik sadašnjega Petrova nasljednika. Upravo su ta dva poglavlja dokaz zajamčena kontinuiteta jer je papa Franjo u tančine suglasan s Benediktom XVI. Time se dade uvidjeti hermeneutika kontinuiteta koju je Benedikt XVI. brižljivo njegovao u svojim tumačenjima II. vatikanskog sabora.
2. Temeljni naglasci enciklike
Kristocentrični naglasak. U vremenu u kojem opada prisutnost sama Isusova lika, gdje se njegov lik prekraja od »Gospodina« (riječ koju se izbjegava) do čovjeka koji nije ništa drugo do odvjetnik svih ljudi , neki autori govore o potrebi re-izabranja Isusa za Gospodina u kojoj donosimo odluku ne više da živimo sebi nego za njega koji je samoga sebe predao za nas (usp. 2 Kor 5, 15). U tom pravcu ide i enciklika jasno naznačujući puninu kršćanske vjere u Kristu. Ona je ispovijedanje da je Isus Gospodin i da ga je Bog uskrisio od mrtvih (usp. Rim 10, 9). Time je Isus postao definitivno »da« na sva obećanja, temelj našega »da« Bogu (usp. 2 Kor 1, 10). Vjera Abrahamova i vjera Izraela sada u Kristu dobivaju svoju puninu. Osim ispovijedanja da je Isus Gospodin ta se vjera očituje i u vjerovanju da je istina ono što on govori, u vjerovanju Njemu i u vjerovanju u Njega. Time se otvaramo spasenju, kao izvornom daru koji afirmira život i održava postojanje priznavajući pritom primat Božjega dara.
Naglasak nutarnjeg vêza vjere, istine i ljubavi. Nadalje, Papa u enciklici naglašava i nutarnji sklad između vjere, istine i ljubavi. Svjestan krize istine u kojoj »obrisi između istinitog i lažnog postaju nejasni« , Papa govori o potrebi čovjeka za istinom bez koje se ne može održati. Pritom vjera istini pruža novo svjetlo koje vidi dalje i shvaća djelovanje Boga, vjerna svome savezu i svojim obećanjima. Bog se pokazuje kao vjeran Bog koji ispunjava svoja obećanja u vremenu i omogućuje dublje razumijevanje svojih nauma. Riječ je, dakle, o Bogu koji je tako ljubio svijet da nam je dao svoga Sina (usp. Iv 3, 16). Bog koji je ljubav (usp. 1 Iv 4, 16) teži jedinstvu s ljubljenom osobom. Ta težnja se događa u su-odnosu s istinom ljubavi jer onaj koji ljubi shvaća da je ljubav iskustvo istine koja otvara naše oči da gledamo stvarnost na potpuno nov način. Upravo je u utjelovljenoj Riječi (usp. Iv 1, 14) »svjetlo vjere svjetlo Lica u kojem se vidi Oca.« Pritom ključnu ulogu ima kršćanska teologija kojom dublje istražujemo obzorje svjetla vjere jer nam pomaže bolje i kvalitetnije upoznati ono što ljubimo.
Naglasak crkvenosti vjere. »Prošlost vjere, onaj čin Isusove ljubavi koji je svijetu dao novi život, dopire do nas u sjećanjima drugih ljudi, svjedokâ, i živi spomen na nju čuva se u jedinstvenom spome-subjektu – Crkvi. Crkva je Majka koja nas uči govoriti jezik vjere.« Riječ je o tome da sami ne možemo vjerovati. Vjera je dinamizam koji traži bližnjega unutar nekog okruženja. Ona živi jedino u zajedništvu s Bogom i drugim osobama. U Crkvi kao prostoru u kojem vjera živi i razvija se, pokazuje se sakramentalna struktura vjere koja, preko vidljivog i materijalnog, otvara osobu misteriju vječnoga. Papa jasno naglašava da se prenošenje vjere ponajprije događa po krštenju. Krštenje nas podsjeća da je vjera »nešto što se mora primiti, ulazeći u crkveno zajedništvo koje prenosi Božji dar.«
Naglasak univerzalnosti vjere. Budući da je dinamizam vjere takav da zahtijeva odnos s drugim i drugačijim, svjetlo koje vjera nosi sa sobom treba prosvjetljivati cjelokupnu ljudsku stvarnost. Ona je stavljena u konkretnu službu ljubavi, pravde i mira. Takva vjera se začinje u Crkvi u malom – obitelji koja postaje nosivi stup društva jer će se upravo življena vjera u njoj moći prenijeti na ostale društvene odnose i donijeti prijeko potrebno svjetlo. Kršćanin u takvim okolnostima mora postati utjelovljenje vjere, nade i ljubavi kako bismo i mi postali donositelji roda u ustrajnosti (usp. Lk 8, 15).
Namjesto zaključka
Jednom prilikom Simone Weil je zapisala: »Svi su grijesi jednaki. Postoji samo jedan grijeh: ne znati upijati svjetlost.« Upijati svjetlost znači biti otvoren daru. U našem promišljanju taj je dar vjera. »Vjernik je vjerujući uvijek slobodan.« To znači da slobodno prijanja uz sadržaje vjere. Nitko ga ne može prisiliti da vjeruje. On se samo može prepustiti »poslušnosti poticaja odozgor« i svojim životom autentično i vjerno odgovoriti na taj dar. Vjera u svojoj bîti ostaje jedno od »temeljnih opredjeljenja« (njem. die Grundentscheidungen) na koje čovjek treba odgovoriti.
Svjesni trenutka ozbiljnosti u kojem se vjera nalazi uviđamo svojevrsnu dijastazu između vjere koju ispovijedamo i vjere koju živimo. Trenutak ozbiljnosti nas poziva na dublje promišljanje o vlastitoj vjeri, na samokritiku lišenu uvijenosti i samoobmanjivanja. Bez toga prijeko potrebnog krisisa u opasnosti smo zalutati u tamu vlastite nevjere.
Vjera traži odnos koji se »uspostavlja jedino u interiori homine«, u vlastitosti srca gdje priznajemo svoju slabost i nemoć, ali se istovremeno otvaramo tom moćnom Božjem daru. Svoj pogled treba uprijeti u Isusa, Početnika i Dovršitelja vjere (usp. Heb 12, 2) koji je »svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka« (Iv 1, 9). On je jedini kadar raspršiti tmine samoobožavanja i vjerske ravnodušnosti. Samo vjerujući u njega postajemo dionici svjetla koje prožima cjelokupnu stvarnost. Sjetimo se početnih misli završnog promišljanja. Grijeh je ako svjetlost ne upijamo. Stoga, budimo otvoreni tom daru i rastu u vjeri. Neka nam u tome pomogne i ova enciklika, a sebe stavljamo pod moćni zagovor One koja je blažena jer je povjerovala (usp. Lk 1, 45).
piše: fra Dragan Bolčić
(članak, zajedno s podrubnim bilješkama, je u objavljen u časopisu Spectrum Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu)
