U rukama Umjetnika

Bog je čovjeka stvorio od praha zemljanog (usp. Post 2, 7). Zemlja se dade lako obrađivati ako ju obrađuje vrsni ratar. Ako se mi, ljudi, predamo u ruke Bogu da nas obrađuje i ne dopustimo bilo čemu da stane na put da On svoju kreativnost na nama pokaže, sigurno će od nas, od obične gline, načiniti prekrasnu posudu u koju će uliti od svoga Duha i tako nas uzdignuti na veću razinu od samoga čovjeka. Postat ćemo njegova ljubljena djeca. Da bi Bog započeo rad na nama – potreban mu je naš pristanak. On nikad ništa ne čini na silu. Sve čini s našim „dopuštenjem“. Bez našeg „dopuštenja“ nas je samo stvorio, ali bez našega sudjelovanja – neće nas spasiti. 

 

Jednom kada pristanemo na to da Bog napravi projekt za naš život i prepustimo mu u potpunosti realizaciju bez da uplićemo svoje prste, od nas će nastati upravo ono zbog čega smo stvoreni – vrhunsko remek-djelo Božjega stvaranja. Samo jedno naše „Da!“ i neobaziranje na to što od nas nastaje potrebno je da budemo remek-djelo?! Da mi netko dadne takvu ponudu – odmah bi je prihvatio! Ne bih se mislio! Ali, kada malo stanem i razmislim što je sve na stvari, teško je to prihvatiti. Teško je prihvatiti da od danas neću biti onaj što sam do sada bio. Bojimo se promjene, a želimo biti remek-djelo? Čemu razlog za strah? Bog to ne čini jer mu je „dosadno“. On to čini jer nas voli, a straha u ljubavi nema (usp. 1 Iv 4, 18). 

 

Da bi se nekoga ljubilo – potrebno ga je poznavati. Naš Bog nas poznaje i do najmanje sitnice. Svaku stvar o nama zna, svaka vlas na glavi nam je izbrojana. Zna sve naše i probleme i radosti, svaki trenutak našega života s nama je proveo. On nas najbolje poznaje, pa nas i ljubi najviše. Mi smo Njega upoznali po Riječi koju je poslao i koja i danas odzvanja u svima nama. Barem bi trebala. 

 

Predajmo se onda bez straha toj Ljubavi koja će u nama sve promijeniti. Bit će to bolan proces. Baš kao kada lončar oblikuje glinu da bi napravio od nje ono što mu je potrebno. Najprije je tu glinu potrebno smekšati kako bi se lakše oblikovala. Taj dio moramo mi sami odraditi. To je ono „Da!“. Time sve započinje. Nakon toga Umjetnik proučava ono što ima i iz toga izvlači najbolje što može. Nakon što je promotrio i uvidio sve ono što treba skinuti, što treba ispraviti i/li zakriviti kreće ona najbolnija faza – oblikovanje. 

 

Da bi stvari ispale dobro, potrebno je vrijeme. Ne možemo očekivati da će taj proces trajati jedno kratko vrijeme i nakon što završi da je sav posao gotov. Taj proces će dugo trajati. Jer, nakon što Umjetnik s nas skine sve ono što nam smeta, prije sljedećeg koraka, On čeka da mi to prihvatimo, pa tek onda kreće dalje. Korak po korak. Sve dok ne dobije onu potpunu formu koju je od nas želio od samoga početka. U ovom dijelu procesa jako je važna naša strpljivost. Nakon što je On oblikovao tu vazu onako kako je želio, opet pušta nas da ju obojimo kako želimo. Pušta nas da sami odaberemo kako želimo izgledati pred drugima. Ne nameće nam onu sliku koju On o nama ima. Pušta nas da sami slikamo. Iako je on Umjetnik, a mi djelo, pušta nas da mi budemo umjetnici. I, nakon što je i taj „posao“ na nama gotov – vrijeme je početka. Onoga novoga. Sada se jasno vide razlike staroga i novoga čovjeka. Razlike između onoga što smo nekada bili i onoga što smo dosegli nakon što smo se predali Umjetniku u ruke. 

 

Nakon svega toga – valja očuvati vazu da se ne razbije. Da iz nje ne istekne sadržaj koji je Umjetnik u nju ulio nakon što ju je završio. Valja, dakako, očuvati i boje koje smo sami odabrali. Svjestan je On da ćemo mi i tu imati problema pa je dopustio da jedni po drugima bojimo. 

 

Budimo od danas glina u rukama najboljeg Umjetnika jer ćemo samo na taj način postati vrhunsko remek-djelo koje je već otkupljeno. Dražba se već dogodila. Svi smo mi već plaćeni i prije nego smo bili remek-djela. Valjda se možemo potruditi da zavrijedimo onu cijenu koja je za nas plaćena? Umjetniku budimo glina, a jedni drugima kist!