Kao da Krista pokušavamo razumjeti kroz prizmu kapitalističke konstrukcije i od njega činimo objekt ekonomije i na paradoksalan način pravimo dekonstrukciju same ekonomije spasenja.
___________piše: fra Goran
Tko je Isus Krist? Kako odgovoriti na to pitanje polazeći od samog imena koje nije tek konvencionalna oznaka. Za hebrejski mentalitet ime je mnogo više, ono predstavlja osobu, kazuje tko i što ta osoba jest, definira je. Možemo kazati samo ime čini hermeneutički ključ sam osobe, i tako se dobiva simfonija koja krije u sebi samog autora. Ime postaje više od znaka, postaje simbol koji se valja misliti povijesno, stoga kršćanin može vjerovati u Boga, (credere in), jer se Bog sam objavio, objektivizirao (credere quod) u Isusu Kristu. Ulaskom Isusa Krista, Sina Božjega, u ljudsku povijest (unsere), na poseban način smo pozvani osobno odgovoriti na pitanje koje odjekuje od Cezareje Filipove (usp. Mk 8,27-29) do naših dana. Jűrgen Moltmann, nakon Karla Bartha, Rudolfa Bultmanna, Paula Tillicha i Dietricha Bonhoeffera, jedan je od najutejcajnijih teologa u suvremenoj protestanskoj teologiji. Teolog koji je svojim perom često pisao upravo o Isusu Kristu, s lepezom tema i osvrta kao što su: soterilogija, kristologija, eshatologija. Napisao je knjigu pod naslovom „ Wer ist Christus fűr uns heute? – Tko je Krist za nas danas?“. Naslov knjige utkan kroz samu hermeneutiku otkriva jedan utalitaristički (utilita - korist, svrha) prizvuk, i tako u Kristu, kroz Krista i od Krista tražimo odgovor tko je za nas (fűr uns), a ne tko je on, sam u sebi. Kao da Krista pokušavamo razumjeti kroz prizmu kapitalističke konstrukcije i od njega činimo objekt ekonomije i na paradoksalan način pravimo dekonstrukciju same ekonomije spasenja. Činimo „Kopernikanski obrat“ u načinu mišljenja i stvaramo historijsko rođenje čovjeka-mase, koji je sposoban misliti samo kroz prizmu kapitala, kako prorokuje Jose Ortega y Gasset. Slično kroz obrise procesne filozofije i teologije vjerujemo samo u ono što je nastajanje (becoming), a ne bitak (benig). Ali ne Heideggerov bitak koji završava u smrti, već onaj bitak koji počinje rođenjem i u sebi krije mogućnost novog življenja kako svjedoči Edith Stein.
Tko je Isus Krist? Kako mu pristupiti? Možda kroz patnju (passio) jer i sam je patio, njegova „passio“ zapravo je „compassio“ s ljudima. Japanski protestantski pisac Kazoh Kitamori u svom djelu „ Teologija Božje boli“ tvrdi da i Bog trpi s nama ljudima, a osobito zbog patnje svoga Sina. Naime u redu bitka patnja je nesavršenost, u redu ljubavi ona je pečat savršenstva. Kako Kristu pristupiti? Možda kroz teologiju nade Jűrgena Moltmanna (koju je preuzeo iz filozofskog vrela Ernesta Blocha) vidjevši u Kristu nadu za ljude koji su poput Prousta u potrazi za izgubljenim vremenom, ili Ionescovih izgubljenih lica u potrazi za autorom. Ili pak kroz teologiju oslobođenja koju zastupa Jon Sobrino, Gustavo Gutierrez, Leonardo Boff vidjevši u Kristu osloboditelja raspetog naroda i civilizacije siromaštva Trećeg svijeta, odnosno poput Oskara Romera i Ignacia Ellacurie dati život i proliti krv koja iz zemlje govori, i krikom prolama riječi „ izvan sirotinje nema spasenja“. Možda kroz evolutivno – kozmičku model Teilharda de Chardina koji Krista predstavlja kao središte Kopernikanskog heliocentričnog sustava, Keplerove harmonije odnosno Galilejeve mehanike. Ili pak kroz egzistencijalni model Rudolfa Bultmanna, transcendetalni Karla Rahnera, estetski H.U. von Balthasara, povijesni model Waltera Kaspera, psihološki model V. Frankla i S. Freuda, ili pak feministički odnosno inter – religiozni model. Mnoštvo odgovora, pluralizam bez bitne jednine, odnosno u množini odgovora i dalje ostaje isto pitanje: Tko je Isus Krist? Isus Krist nije samo naivni prorok kako misli F. Nietzsche, ni učitelj moralnog života kako smatra I. Kant, on je mnogo više od Jaspersovog mudrog Sokrata i Buddhe, također mnogo više od Feuerbachovog običnog čovjeka. Možda su Pascal, Leibniz, Kierkergaard, Husserl, Blondel, Bergson, Stein i Lotz u njemu vidjeli ne samo običnog čovjeka, već u svjetlu razuma i vjere mnogo više od Descartesova umirućeg bića. Luther je govorio da izvan Krista nema spasenja, a Edward Schillebeecks izvan svijeta nema spasenja, ali opet svijeta kojega je Bog stvorio. Dostojevski je Kristom očaran, Tolstoj postaje propovjednik svojih religioznih i moralno – etički koncepcija kroz svoje velebno djelo Uskrsnuće, možda ga Frenando Pessoa kroz Knjigu nemira traži, a Henryk Sienkiewicz ga pita „ Quo vadis, Domine?“ – „Kamo ideš. Gospode?“, ili pak biva izgubljen u mislima i krajoliku Miguela de Unamuna, realitetu Jose Oretege y Gaseeta, društvu spektakla Guya Deborda iliti u našem vremenu koje je u velikom opsegu cinično (Peter Sloterdijk) odnosno vremenu simulakruma (Jean Baudrillard) i medija koje nema sadržaja (Jűrgen Habermas). Krist nije samo „veliki brat“ Martina Bubera, ni „vječni brat“ kako ga je nazivao Shalom Ben – Chorin (postavlja pitanje o mogućnosti teologije nakon Auschwitza), ni „rabin“ i „učitelj“ Pinhasa Lapide, niti Gandhijev učitelj čovječanstva. On je mnogo više od toga, mnogo više od zaključaka eksplicitne primisli, mnogo više od mitologije koju C. G. Jung shvaća kao projiciranom psihologijom, a Eugen Drewermann čistom psihom.
Osoba i djelo Isusa Krista ne mogu se odvojiti. Isus Krist predaje se potpuno svome poslanju i posve je jedno s njim. On je Poslani i za nas Predani. Upravo iz same vjere, koja je teologalna krepost, vjera koja je darovana, čovjek kreće u susret Bogu, a Bog u susret čovjeku, u osobi Isusa Krista. Krista upoznajemo kroz vjeru, jer kršćani vjeruju da za upoznavnje Isusa Krista, po vjeri, valja „uprijeti pogle u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa“(Heb 12,2). Krist je prisutan u stvarnom svijetu, u znakovima koje trebamo čitati kroz prizmu vjere, jer „ ljubimo li stvarni svijet, koji se nikada ne da ukinuti, u svim njegovim strahotama; odvažimo li se obuhvatiti ga našim rukama duha: naše će ruke susresti ruke koje drže svijet.“ (M. Buber).
Osoba i djelo Isusa Krista ne mogu se odvojiti. Isus Krist predaje se potpuno svome poslanju i posve je jedno s njim. On je Poslani i za nas Predani. Upravo iz same vjere, koja je teologalna krepost, vjera koja je darovana, čovjek kreće u susret Bogu, a Bog u susret čovjeku, u osobi Isusa Krista. Krista upoznajemo kroz vjeru, jer kršćani vjeruju da za upoznavnje Isusa Krista, po vjeri, valja „uprijeti pogle u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa“(Heb 12,2). Krist je prisutan u stvarnom svijetu, u znakovima koje trebamo čitati kroz prizmu vjere, jer „ ljubimo li stvarni svijet, koji se nikada ne da ukinuti, u svim njegovim strahotama; odvažimo li se obuhvatiti ga našim rukama duha: naše će ruke susresti ruke koje drže svijet.“ (M. Buber).
