Danas Crkva slavi spomen na svete apostole, Šimuna Revnitelja i Judu Tadeja, koji su svoj život prolijevajući svoju krv zajedno položili za Krista,
Danas Crkva slavi spomen na svete apostole, Šimuna Revnitelja i Judu Tadeja. Iako nam novozavjetni spisi ne govore puno o njima, i oni su, kao i ostala desetorica apostola, proveli tri godine s Kristom tijekom njegova zemaljskog života te kasnije za njega svojim životom, svoju krv prolijevajući, posvjedočili. Bili su i oni dio one Dvanaestorice, koju je Isus izabrao, svakoga poimence, da „budu s njime i da ih šalje propovijedati i izgoniti đavle“. Bili su prvi svjedoci Isusovih riječi i djela. Predaja nam govori da su svoje živote okončali mučeničkom smrću u perzijskom gradu Edessi; Judu su zatukli toljagom, a Šimuna prepilili pilom. Upravo se s tim predmetima najčešće i prikazuju u ikonografiji.
Šimunov nadimak Revnitelj („zelot“) govori nam s velikom vjerojatnošću o njegovoj pripadnosti tadašnjoj židovskoj sekti „zelota“, čiji su se članovi borili protiv rimske vlasti za samostalnost izraelskog naroda. Iz ovoga vidimo širinu Isusova odnosa prema čovjeku, vidljivu iz izbora njegovih apostola, svih više-manje međusobno različitih. Među učenicima je bilo mjesta i za takve poput Šimuna, koji je revnost za svoj narod kasnije usmjerio u revnu ljubav prema Kristu i živo svjedočenje vjere u njega uskrsloga.
O Judi Tadeju također ne znamo mnogo. Kao i Šimun, on se spominje na popisima apostola u evanđeljima, pri čemu nadimak Tadej vjerojatno služi poradi razlikovanja njega od Jude Iškariotskog. Njemu se, međutim, pripisuje novozavjetna poslanica, veličine od samo 25 redaka, gdje on britko i hrabro potiče naslovnike poslanice na odvažan život u Kristu, da se ne povode za lažnim naukom i nemoralnim življenjem.
U evanđeljima nalazimo samo jednu rečenicu pripisanu Judi Tadeju, izgovorenu za vrijeme Posljednje večere i Isusova oproštajnog govora s učenicima. Juda pita Isusa ovako: „Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?“, na što mu Isus odgovara: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.“
Poznato je da se Ivan evanđelist u svojim spisima između ostalog borio protiv gnoze, nauka koji tvrdi da će se spasiti samo oni koji posjeduju određeno „tajno znanje“; to je znanje bilo presudno za spasenje, a njega su posjedovali samo odabrani. Ovaj Judin upit propitkuje hoće li se Isus očitovati samo njima („odabranima“) ili cijelom svijetu, a ono što Isus odgovara vrlo je znakovito i duboko. On – i Otac – će se očitovati svakome tko ga ljubi, odnosno svakome koji čuva njegovu riječ. Tu nije presudno neko uzvišeno (tajno) znanje, već je presudna ljubav prema Isusu; a ta ljubav se očituje čuvanjem/vršenjem njegove riječi. Ovo nam otvara puno širi pogled na sve one koji „čuvaju Isusovu riječ“. Zar nisu to i oni koji, ne znajući za Isusa i njegove riječi, opslužuju njegovu riječ, koja je sažeta u zapovijedi ljubavi? Zar nisu to toliki koji ljube, iako Isusa ne poznaju, i tako vrše njegov zakon? To su oni koje će Karl Rahner nazvati „anonimnim kršćanima“. I to je Kristova širina i dubina, vidljiva iz ovog odgovora Judi apostolu. Iskrena ljubav je ta koja prevladava i spasava.
