Molimo danas svetu Ceciliju da nas zagovara pred Gospodinom, posebno sve pjevače, glazbenike, crkvene zborove i njihove voditelje da svaka njihova pjesma, trud i vrijeme izdvojeno za vježbanje budu Bogu ugodna žrtva. Njemu neka to bude na slavu, a nama na posvećenje.
Prema legendi sveta Cecilija je rođena početkom 3. stoljeća u Rimu. Ime Cecilija ima značenje: put za slijepe (lat. caeus - slijep). Odgojena je kao kršćanka koja je svoje djevičanstvo zavjetovala Bogu. Međutim, roditelji su je dali u brak s poganinom Valerijanom. Na sam dan vjenčanja svetica mu priznaje da je kršćanka i otkriva mu svoj zavjet. Valerijan poštuje njezinu odluku te se krsti zajedno sa svojim bratom Tiburcijom. Obojica umiru mučeničkom smrću nakon što su odbili žrtvovati rimskom bogovima. Cecilija je dostojno pokopala njihova tijela zbog čega i ona biva uhvaćena, dovedena pred sud i osuđena umrijeti mučenikom smrću. Do kraja ostaje hrabra u ispovijedanju vjere pa tako i kad više nije mogla ispovijedati riječima, ona vjeru ispovijeda pokazujući tri prsta kao znak vjere u Trojedinoga Boga.
Sveta Cecilija se posebno časti kao zaštitnica glazbe i glazbenika. Prema legendi se govorilo da može svirati na svakom glazbalu i da je tako bila združena s nebom, da je mogla čuti anđeosko pjevanje. Spominjući se danas svetice, zaštitnice glazbe i glazbenika, možemo se zapitati kako bismo mi definirali fenomen glazbe. Koliku važnost zauzima u našim životima i svakodnevnom radu, a posebno u liturgiji?
Definirati glazbu nije lako. Ona je misterij kojim čovjek preko tona, melodije, poklika, tišine i govora izražava svoje najdublje i najintimnije osjećaje. Povjesničari tvrde da je pjevanje čak prethodilo ljudskom govoru. Možemo s pravom reći da je cijeli naš život praćen fenomenom glazbe. Glavna nam je podloga kod slavlja rođenja novoga života. Ona prati ljude u njihovu svakodnevnom radu, odmoru, meditaciji, s njome ispraćamo drage nam ljude na vječni počinak, a također znamo da i u liturgiji zauzima veliku ulogu.
Čovjek kao religiozno biće u raznim vjerovanjima traži i stvara načine iskazivanja svoje nutrine preko vjerskih obreda, a među tim načinima koristi glazbu i pjevanje. Služila je, a i dalje služi, u iskazivanju odnosa čovjekovih osjećaja s božanskim. Svaka liturgijska pjesma govori o Božjoj uzvišenosti i Njegovim djelima spasenja. O tome govori Ps 150: „Hvalite ga igrom i bubnjem, slavite ga glazbalima zvonkim i frulom! Hvalite ga cimbalima zvučnim, slavite ga cimbalima gromkim! Sve što god diše Gospodina neka slavi!“
Poznati svetac, sveti Augustin, koji kaže da „Tko pjeva dvostruko moli“, i sam se obratio slušajući pjevanje psalama u Milanu o čemu svjedoči: „Kad se sjetim svojih suza koje sam prolio slušajući pjevanje tvoje Crkve u počecima svog povratka u vjeru, i čuvstva koje sada u meni pobuđuje, ne samo pjevanje nego i riječi koje ako se pjevaju jasnim glasom i prikladnom modulacijom.“
U posljednje vrijeme često možemo čuti da neki kažu kako za liturgijsku glazbu nije važno paziti na ljepotu i estetiku, nego je dovoljno da svatko učini koliko može jer Bog gleda samo srce. Uočavamo li u svemu tome nepoznavanje liturgijske glazbe i lijenost? Psalmist kaže: „Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živomu“ (Ps 84). Stoga, zar se ne bismo trebali u susretu s njime u euharistijskom slavlju, u kojem se on potpuno i bez zadrške daruje nama grešnicima, na isti način darovati i mi? Trebamo dati svoje srce, ali i maksimalne sposobnosti i bogatstvo talenata koje tijelom ostvarujemo. Svakako treba pjevati srcem, ali pristupati glazbi sa savršenom umjetnošću. Nadalje imamo: „Pjesmu novu zapjevajte njemu i glazbala skladna popratite poklicima“ (Ps 33). Možemo se i osvrnuti i na izričaj iz Psalma 47,6 koji kaže: „Pjevajte Bogu, pjevači vrsni!“ Izvorni prijevod „vrsnosti“ odnosi se na pjevanje dušom, srcem, ali i razumijevanje umom. Važno je pažnju obratiti i na riječi.
Molimo danas svetu Ceciliju da nas zagovara pred Gospodinom, posebno sve pjevače, glazbenike, crkvene zborove i njihove voditelje da svaka njihova pjesma, trud i vrijeme izdvojeno za vježbanje budu Bogu ugodna žrtva. Njemu neka to bude na slavu, a nama na posvećenje.
