U svakodnevnom nutarnjem hodu s Njim mi se učimo umjerenosti, učimo se odbacivati zlo, a prijanjati uz dobro. Naposljetku, učimo da je On punina koja ispunjava moju prazninu.
Katekizam Katoličke Crkve među četiri stožerne kreposti, uz razboritost, pravednost i jakost, ubraja i umjerenost (KKC, br. 1805). Stoga ćemo ovdje reći pokoje slovo o ovoj kreposti i njezinoj (ne)prisutnosti u našem kršćanskom življenju.
Traženje života u punini
Ogledajući se o vlastiti život svjesni smo rascjepa između onoga što bi trebali činiti i onoga što činimo (usp. Rim 7, 15). Naše kršćansko življenje tumara između dobra i zla tražeći pritom mjeru i sklad vlastitog života, jednom riječju, puninu. Duboko u nama postoji praznina, svojevrsna čežnja koja žudi za ispunjenjem. Praznina koja laganim glasom vapi i veli: Bog! Uistinu, kad velim Bog, u meni se nešto događa. Riječ je to koja zasijeca cijelo moje biće koje želi postati jedno s Njime. U tom traženju načina kako ispuniti prazninu vlastitog života te kako postati sličan s Njime, suočavamo se s pojmom kreposti, kao postojanim i čvrstim raspoloženjem da činimo dobro. «Svrha je kreposna života postati sličnima Bogu», veli sv. Grgur Nisenski.
(Ne)umjerenost kao ispit savjesti
Jedna od krepostî koja nas vodi suobličavanju s Gospodinom jest umjerenost. »Umjerenost je moralna krepost koja obuzdava privlačnost nasladâ i osposobljuje za ravnotežu u upotrebi stvorenih stvari. Ona osigurava gospodstvo volje nad nagonima i drži želje u granicama čestitosti.« (KKC, br. 1809). Htjeli ili ne htjeli, ovaj nas citat potiče na ispit savjesti. Čemu smo bliže: umjerenosti ili neumjerenosti kao njenoj opreci? Istina je da u svakodnevnoj kolokaciji češće spominjemo neumjerenost. Ona je sveprisutna pojava koja polagano ispred sebe dobiva atribut sasvim normalne pojave. Nisu rijetki slučajevi kada slušamo i gledamo o natjecanjima u neumjerenosti. To nam postaje zabavno ne misleći ili zaboravljajući da se tu radi o ljudskim životima, životima koji propadaju u besmislu vlastitih želja i požuda. Tu je korijen problema jer se umjerenost na osobiti način odnosi na užitak i požudu. Ranjeni grijehom praotaca, užitak je postao dio naše svakodnevice. I redovito se trudimo ispuniti ga. Valja reći da užitak nije samo u zadovoljenju seksualnih potreba i konzumiranju hrane nego se on proteže na sve dimenzije našega života. Do rascjepa dolazi kada osoba ne vidi svoju neumjerenost nego od svakojakih seksualnih i inih požuda radi sebi kumire i idole. Postaje zarobljena i nesposobna vidjeti stvarnost. Takva osoba postaje nijema na ispravljanje ili savjet.
Postići moralnu ravnotežu
Živeći neumjereno osoba se polako počinje urušavati. Gubi vlastito poštenje, dostojanstvo, napose, gubi svoju ljudskost. Sve dimenzije života postaju male nevidljive ruševine čineći osobu zatvorenu za ljubav, služenje, radost i mir. Upravo zbog izrazite požude uzrokovane vanjskim osjetilima osoba postaje nutarnja ruševina. Njeno srce postaje onečišćeno. Tako osoba tražeći smisao upada u besmisao jer prazninu koju treba puniti Božjom ljubavlju i mirom puni raznoraznim porocima. Promatrajući sveprisutnost neumjerenosti sami sebi postavljamo pitanju kako živjeti umjerenost? Brojni primjeri, obraćenja diljem svijeta, pokazuju da se umjerenost može naći samo u suživotu s Gospodinom Isusom i njegovom milošću. Drugoga puta nema! To je put kojim nam je ići! (usp. Iz 30, 21). Svoju moralnu ravnotežu, budući da smo ranjeni grijehom, bez Krista ne možemo postići (usp. KKC, br. 1811). Najžalosnije bi bilo reći da se to ne može ili da je prezahtjevno. «Jaram je moj sladak i breme moje lako!» (Mt 11, 30).
Obnova vlastitog dostojanstva
Oslobođenje od svih poroka počinje priznanjem, pokajanjem, obraćenjem srca koje nas po sakramentu pomirenja ponovno dovodi u život po milosti Božjoj. Ono što bi trebalo uslijediti poslije toga bila bi čvrsta odluka. Uprijeti svoj pogled u Gospodina Isusa i svoju budućnost graditi s Njim. Upravo u Njemu naša ljudskost postaje cjelovita, naša slabost postaje snaga, a naše prepreke prilika. U Njemu se obnavlja dostojanstvo i poštenje naše vlastite osobe. U svakodnevnom nutarnjem hodu s Njim mi se učimo umjerenosti, učimo se odbacivati zlo, a prijanjati uz dobro. Naposljetku, učimo da je On punina koja ispunjava moju prazninu.
Osposobljeni za ljubav
U svojoj knjizi Kreposti Romanus Cessario piše da je kršćanska umjerenost u službi potrebama Crkve. Svoju ćemo umjerenost moći živjeti u svakodnevnom služenju u malim stvarima Bogu i ljudima oko sebe. Time postajemo slobodni, slobodni za ljubav i služenje, daleko od sebičnosti i egoizma. Čineći tako, dolazimo do onoga od čega smo počeli, a to je da se suobličavamo Bogu. Jedino tako možemo dobro živjeti. »Onaj koji ne daje Boga, daje premalo.« (Benedikt XVI.)
piše: fra Dragan Bolčić
Pod nazivom Traženje ispunjenja-slovo o umjerenosti ovaj je tekst našega brata objavljen 21.1.2013. na web stranici Pastorala mladih Zagrebačke nadbiskupije
