Mladi je redovnik nastojao živjeti po Evanđelju. Rado je posjećivao oca Antuna koji je bio tražen redovnik - svećenik. Tražili su ga i obični obiteljski ljudi, kao i redovnici. Nekima je Antun bio prestrog, a drugima beskompromisan redovnik.
__________piše: fra Dario
Antunov mladi brat promijenio je nekoliko samostana svoje zajednice, te stekao iskustvo redovničkog života i ljudska poznanastva.
Jednoga dana ponovno se uputi traženom redovniku Antunu na duhovni razgovor. I pripovjeda on: „Oče, u redovništvu sam već petnestak godina i lijep mi je ovaj život, unatoč tome što nije lagan. Živim dan po dan. Susrećem ljude i njihove probleme, ne uspijevam im uvijek pomoći, ali takav je ovaj naš svijet. Upoznajem ljude koji su možda i zalutali u svom životnom izboru. Susrećem se sa sobom, uviđam da imam posla na sebi do dolaska sestre smrti i nekako sam uvijek na početku. Isto tako se pitam, je li ja dovoljno činim za ljude koji su razočarani u ovaj svijet, te ga gledaju jako okrutnim zbog prisutne patnje, boli. Imate li neki savjet možda za mene?“
Antun uprije pogled u mladića. Njegove pogled je bio pogled oca, ali ne manje pogled jedne majke. Oči su mu bile takve da se iz njih moglo iščitati da te čovjek doživljava i prihvaća onakvog kakav jesi. Doživljava te kao osobu, čovjeka, dijete Božje koje je u potrebi i koje upravo njega sada vuče za rukav. Ta blizina toga čovjeka zračila je, da ju se skoro moglo mjeriti. Moglo se iz susreta s njim vidjeti da čovjek ima vremena za tebe, ne žuri mu se nigdje, te ne možeš vidjeti da gleda na sat. Unatoč tome što je mnogo radio, te obavljao ne mali broj poslova u zajednici, a i izvan nje, uvijek je imao vremena. Ljudi koji su ga poznavali znali su govoriti njegovoj subraći da imaju čast s takvim dobrim čovjekom djeliti život. U razgovoru mu je uvijek u centru Bog, i to uputa na način kako ljubiti Boga i čovjeka današnjeg vremena. Uvijek je sve upućeno na Njega, a Antunovo „ja“ se nigdje ne susreće.
Započinje Antun blagim glasom: „Dragi brate, ti imaš zanimljiva pitanja na koja imaš pravo, a na njh se može odgovoriti na više načina. Ti načini ovise o životnoj filozofiji ili nazovimo to naočalama kroz koje ti osobno promatraš ovaj naš svijet. Ako uzmeš tamne, sve će biti tamno, a ako uzmeš crvene, očima će sve biti crveno. Po nekima je on okrutan, a mi ništa ne možemo, dok je drugima dobar. Drugi razmišljaju da je ovaj naš svijet dobar, jer ga je stvorio dobri Bog. Ovaj svijet je zemaljska domovina kršćana. On može biti i bolji, nije savršen, ni završen. Bog je na neki način stvorio evolutivni svijet u kojem On stvara i danas. Ovi prvi će im predbaciti: a što je s boli, patnjom i smrću? Drugi odgovaraju da je to dio ovoga našeg zemaljskog života, kao i radost, smijeh, pa i na isti način i smrt i patnja. Jednog su mudrog čovjeka pitali: Reci nam gdje si ti to sve naučio? On odgovori: U patnji. Isto tako jedan duhovni otac veli da nema brže životinje koja vodi Bogu od patnje. Od načina na koji čovjek spoznaje svoju patnju ovisi što će on postati. Nekima je ona uzdignuće, a dok je drugima potonuće. Kad god čovjek pati i Bog u njemu pati na nama skriven način. Naše je suosjećati se s bratom, da na se neki način supatimo s njim.“Mi se kršćani ne bi smjeli bojati, kako patnji, tako ni smrti, jer straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi. (1 Iv 4, 18) Postoje razne optužbe na svijet, ali on je nekako onakav kakvim smo ga mi učinili. Moj osobni svijet je onakav kakvim sam ga ja osobno učinio. Ujutro kad ustajem, ja odlučujem hoću li biti ljut i razdražljiv, tako da će mi svi koje susrećem biti teški ili ne. To hoće li mi neki ljudi kroz život smetati ovisi o meni. Reći će Filozof da se svatko može naljutiti – to je lako. Ali naljutiti se na pravu osobu, do ispravnog stupnja, u pravi trenutak, zbog ispravnog razloga i na ispravan način nije lako. To mogu samo neki koji su sami sebe dobrim djelom upoznali. Susrećem ljude koji sami sebi natovare kamenja na vrat, te ih nose kroz život i svatko im je kriv, a bilo bi im puno lakše da to bace sa sebe. Oni to jednostavno ne žele pustiti i za sebe vele da znaju za sebe najbolje, da su sami kovači svoje sreće, za koju mnogi ne mogu reći da je sreća, jer oni su zatvoreni u sebi, gdje se besmisleno muče. Žive u nekom svom svijetu. Oni imaju slobodu izbora. Život može biti na neki način zabavan, može biti komedija i radost za one koji pravilno razmišljaju i osjećaju, a tragedija za one koji to čine nepravilno.
Moj i tvoj odnos prema ljudima i stvarima oko nas ovisi o našem odnosu s Gospodinom, te iz toga proizlazi i to kako ćemo prihvaćati stvarnost u ovome darovanom životu. Kršćanin, da bi ispravno postupao, ima uvjet bez kojeg se ne može (sine qua non); Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ (Iv 14, 23) i još prije toga; Tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati. U onaj će te dan spoznati da sam ja u Ocu svom, i vi u meni i ja u vama. (Iv 14, 20-21) Najvažnije je u ovome životu ostati uz Gospodina u svakoj životnoj situaciji, ma kakva god ona bila.“
Mladi redovnik je zahvalio na poklonjenom vremenu i savjetima, te se vratio u svoju svakodnevicu.
