Neki zamišljeni redovnik upita svoga duhovnog oca Antuna za savjet o smislu svoga redovničkog života jer je došao u neku svoju životnu etapu koja je njemu postajala sve maglovitijom te se nalazio u stanju kad mu je sve nekako gubilo jasnoću.
_______ piše: fra Dario
Jednostavno... Bilo mu je puno toga čudno. I on pripovjeda: "Na početku ovoga načina života nešto me, oče Antune, nosilo. Sva su mi se vrata otvarala. Mislim da je to bio Gospodin. Toga se vremena najbolje i ne sjećam. Ali se ipak nekih stvari u magli prisjećam. U sjećanju mi je ostalo da mi je to razdoblje bilo jako teško ali istovremeno i lijepo. Bilo je to i razdoblje u kojem sam puno sanjao. Sanjao sam sebe kako svoje dane posvećujem Gospodinu i bratu čovjeku u potrebi. Imao sam i puno pitanja. Kao i Marija u evanđelju i ja sam se pitao kako će to sve biti. Jer mislio sam za sebe da sam slab i što to ja mogu ovakav nikakav učiniti. I tako bi mi dani prolazili u pitanjima i u traženju odgovora koji su u biti bili dosta teški, tj. nisam ih mogao nikako do kraja razumjeti. Kasnije kad bih se vraćao u mislima na njh, mislio sam da je to jednostavnno moralo biti tako. Susretao sam se s raznim ljudima. Dobro sam učio, ali ne onako kako je trebalo. Razmišljao sam i o svojoj budućnosti te sam tada zaključio da ću biti slobodan. Ali opet: što je to sloboda? Polako sam dopuzao do rješenja, a to je činiti volju Božju. Jer dolazim do zaključka da biti sposoban oduprijeti se Njegovoj volji ne znači biti slobodan. U grijehu nema nikakve istinite slobode. Sloboda mi je nešto što neću žrtvovati nikada, mislio sam, jer ako je žrtvujem - odričem se samoga Boga. Ona mi je izgledala kao najskupocjeniji element u mome biću. Kako je lijepo biti slobodan od svega. Biti slobodan od stvari koje me okružuju, jer to su i onako samo stvari. Ali to mi ne znači da te stvari nisu Božji dar, da one to i jesu, ali su u isto vrijeme nemalena obaveza da se njima odgovorno služim. Želim biti slobodan od ljudi. Ne vezati se na nikoga, a opet sve voljeti isto. Biti slobodan od svih, ali opet biti tu za sve. Tražiti savršenu utjehu u čovjeku jest isprazno, ali opet trebamo jedni druge jer smo jedni drugima nebo na zemlji. Prije sam nekako više i molio. Barem tako mislim. Sada mi je, oče, nekako sve postalo besmisleno i teško. Ne vidim smisla ni u čemu. Sada se ja se nalazim u drugačijem stanju. Osjećam se nekako drugačije. Okružen sam materijalnim stvarima kao i svjetovni ljudi. Odijevam se kao i oni. Putujem istim prijevoznim sredstvima kao i oni. Samo ponekad moram nekakvu čudnu i smješnu haljinu obući, te recitirati nešto iz Biblije sa željom da što prije tome dođe kraju. Na svetu mi je misu preteško ustat. Pa vas molim: dajte mi jedan dobar razlog da i ja ne napustim svoj samostan jer su iz moje skupine svi otišli nazad u svijet. Zvali su i mene i vele mi da i tamo u svijetu mogu činiti dobro pa i puno više. Nekako sam nikakav. Kao da ne pripadam ovdje gdje jesam."
S
tari redovnik stane malo i pogleda ga, pa mu blago prozbori: "Tko je redovnik, brate? To je onaj koji je potpuno posvećen Bogu. Bog neće, brate, samo naše molitve, postove, naše odricanje... On jednostavno hoće mene i tebe! On hoće da bude na vrhu i u centru tvoga života, da bude vrh svake tvoje odluke i svake želje. Sjeti se svoga zavjeta, mladiću! Kome si se obećao predati bez pridržaja? Da nisi možda Bogu i zajednici u kojoj se nalaziš?! Sjeti se što si potpisao. Zavjetovao si vršiti volju Božju, a to se, brate, ne postiže bez molitve. Jer da bi je vršio, trebaš je čuti u srcu! Treba čuti Riječ, a čuti se ne može bez šutnje, šutnje koja je tajna. A tvoja molitva bi tebala postati krik koji izvire iz dubine tvoga srca, koje gori za Bogom! Ima li ti nešto bitnije u tvome životu od Boga, ti nisi za ovoga! Zapitaj se jesi li spreman svoj život položiti do kraja. Isto tako pripazi dobra, jer ovdje nisi došao vršiti svoju volju! Ispunjavati neke svoje još uvijek neostvarene želje pd nekom drugom krinkom! Habit mnoga vrata otvara, ali i puno toga pokriva. Imam iskustva s ljudima koji svoja negativna djela opravdavaju sa onim: kako drugi, tako ću i ja. To ti je, mladiću, najjednostavniji kukavičkuk, jer svaki će od nas odgovarati za sebe. To je mlakost, a mislim da znaš što Pismo veli o mlakom. Neki mi još dođu te vele da im savjest prigovara jedno vrijeme, ali s vremenom oni nju umire, svladaju je. Da, to je žalosno! Budi pošten prvo prema sebi pa onda i prema drugima. Ako ti nisi spreman Bogu sve pripustiti, onda idi. Jer ako tako ne budeš živio, tvoj će život ovdje biti uzaludno potrošen! Ostaneš li u plićaku, bojim se za tebe da od takvoga života neće biti ništa. Samo ćeš nanijeti štetu onima oko sebe. Idi, ako ne namjeravaš biti temeljit i ustrajati. Bolje sada nego kasnije...“I mladi redovnik ode zamišljen u osamu.....
