Meditacija na Otpjevni psalam Trideset i treće nedjelje kroz godinu A...
Ps 128,1-5
Blago svima koji se boje Gospodina!
Blago svakome koji se boji Gospodina,
koji njegovim hodi stazama!
Plod ruku svojih ti ćeš uživati,
blago tebi, dobro će ti biti.
Žena će ti biti kao plodna loza
u odajama tvoje kuće;
sinovi tvoji ko mladice masline
oko stola tvojega.
Eto, tako će biti blagoslovljen čovjek
koji se boji Gospodina!
Blagoslovio te Gospodin sa Siona,
uživao sreću Jeruzalema
sve dane života svojega!
Tekst ovog psalma može se staviti u usporedbu s tekstom Knjige postanka koji govori o stvaranju. Naime, nakon počinjenog grijeha Bog se obraća praroditeljima i saopćuje im posljedice njihova djela: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! (Post 3, 17) U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti… (Post 3, 19) Iz ovih se rečenica iščitava uvjerenje da je prije tog prijestupa čovjekov život bio uvelike lakši, oslobođen mučnih poslova. No, sigurno nije bio oslobođen svakog rada. To nam svjedoče prethodni reci u kojima se opisuje čovjekov život. Dakle, čovjek je uvijek svojim rukama radio, a nakon prijestupa taj rad je uvelike postao muka i poteškoća za čovjeka.
U ovim tekstovima dade se uočiti Božja briga za čovjeka. On ga, nakon prijestupa, nije jednostavno odbacio i pustio ga da se muči te da ide svojim putom, osramoćen grijehom. Bog i dalje prati čovjeka te mu pruža vjeru i savez. Kroz taj savez čovjek biva upravljan i odgajan samom Božjom rukom. Rukom koja ga stvara i daruje život. Rukom koja je dio sličnosti Boga i čovjeka. Rukom koja ima moć preobraziti onu ruku koja je posegnula za zabranjenim voćem. Bog tako preobražava čovjekovo stanje. Ponovno u punini vremena sjedinjuje te dvije ruke i donosi čovjeku milosni preokret. Ruka Bogočovjeka na križu donosi novi smisao čovjekovom životu.
Isusova poniznost uči nas same odabiru pravoga puta. Izbjegavati oholost i ne uzdati se samo u rad svojih ruku. Jer naše ruke su ruke stvorenja. Ono što se stvara njima ne može nikada zamijeniti Božje djelo stvaranja, ali svakako je pozvano sudjelovati u tom Božjem djelu. Zato je potreban strah od Boga. Ne strah koji će priječiti naš odnos, nego baš suprotno – strah koji će taj odnos još više produbljivati. Strah koji će nas postaviti na naše prvotno mjesto i koji će nam dati uživati plodove naših ruku. Strah koji će rad iz muke pretvoriti u blagoslov. Tada će život uroditi dobrim plodom i sve čega se dotaknu ruke bogobojaznoga bit će plodonosno.
