Bog i danas ne prestaje govoriti preko Marije u svijetu bilo to nekome pravo ili ne. Bog je Bog i uvijek ide iznad ljudskih zamisli i teoloških sklopova.
U povijesti spasenja naš Bog trojstvene ljubavi u svom zauzimanju za čovjeka uzimao je ljude za suradnike u tom svom djelu ljubavi. U svom zauzimanju za čovjeka on je podizao muškarce i žene, proroke i kraljeve. Njegovo djelovanje i izabranje pojedinih ljudi odvijalo se po nekom njegovom smislu koji je uvijek nadilazio ljudsku logiku poimanja i djelovanja. U teologiji je bilo rasprava kako to da on jednima daruje toliku milost i toliki blagoslov a drugima ne. Jedni su iznosili mišljenje da on to daje pristrano (šta ja mogu kad nisam dobio milosti!) ili da on djeluje po djelima koje će pojedinac kasnije napraviti, a Bog bi ga po njima ranije izabrao.
Sveti Augustin odbacuje prvo i drugo teološko mišljenje. Augustin će tvrditi da Bog nije pristran nego do kraja pravedan, a isto tako Bog ne daje milost po djelima kolika god ona bila, nego milost uvijek ostaje besplatan Božji dar. On tvrdi da se Božje odabranje oslanja na njegovo predznanje, ali ne po pristranosti, ni po djelima nego se ono odnosi na predznanje o čovjekovoj budućuj vjeri. Bog vidi koliko je pojedinac otvoren u spremnosti za život iz vjere, vjere koja je ponovno milost i dar. Da, milost je dar koji okružuje svakog čovjeka, ali isto tako još uvijek na nama ostaje htjeti, činiti i surađivati s onom Božjom milošću koja nas pretječe u svakoj našoj dobroj misli i djelu. Naše zasluge potječu iz ove suradnje s milošću gdje će Augustin reći da Bog u nama kruni svoje stvorenje. Odatle je potrebno gledati Božju logiku odabira pojedinaca počevši od Noe, Abrahama, Davida i čitave plejade proroka i mučenika. Ali vrhunac toga Božjega odabira svi ćete se složiti nalazi se u Ženi.
Božjoj se logici koja nas uvijek nadilazi (Deus semper maior) svidjelo uzeti Ženu i preko nje očitovati toliku svoju silnu ljubav. To je vrhunac suradnje između Boga i čovjeka koji će preko Žene načiniti vrata i ulazak samog Boga u ljudsko tijelo. ››Čvor Evine neposlušnosti bio je razriješen Marijinom poslušnošću; što je djevica Eva svezala nevjerom, to je djevica Marija razriješila vjerom‹‹ (Irenej). ››Isusovo začeće, i rođenje znače novo zalaganje u povijesti koje je više od novosti koja pripada svakom pojedinom čovjeku. Ovdje sâm Bog počinje iznova‹‹. Ovaj čin duguje se Božjem vlastitom i posebnom zahvatu, te ono što je započelo sa začećem i rođenjem ima težinu novoga stvaranja. U svome Sinu Bog je započeo sasvim nešto drugačije, veće, te pokazao da može i sred ››neplodna i beznadna čovječanstva‹‹ načiniti nešto novo koje je dar odozgor (Joseph Ratzinger). Blažena Djevica Marija ispunila je Božji promisao i ostvarenje najveće moguće Božje blizine prema čovjeku. Marija je u posluhu vjere izvršavala Božju volju na zemlji. Bila je uz svoga Sina u svim bitnim dijelovima njegova života i to od rođenja do javnog djelovanja, od Kane do Kalvarije. Sve je to podnijela Žena. Bila je poslušna u vjeri jer ››kao što je smrt ušla u Evu po slušanju, tako je po slušanju u Mariju ušao život; zavodničke riječi zmijine i anđelove riječi obećanja jesu teza i antiteza, lik i protu-lik, tip i anti-tip‹‹ (Efrem Sirski).
Sigurni smo da je Marija bila itekako hrabra, a ta hrabrost je imala vrelo u vjeri iz koje ju je ona crpila. Milost ju je poticala na takva hrabra djela, ali na njoj je ostajala odluka koliko će ona u tome sudjelovati. Ona je sudjelovala u tom Božjem djelu spasenja i otkupljenja do kraja, odnosno onoliko koliko joj bilo moguće sudjelovati. Marija je po vjeri prihvatila Božju ponudu i postala nam svima Majkom pod Sinovljevim križem. Njeno pomaganje i boravak s učenicima nakon uskrsnuća i uzašašća nastavilo se, ali na drugačiji način i nakon uznesenja na nebo. Marija je nastavila svoju ulogu koju joj je Bog namijenio u povijesti spasenja. Postala je najveća i prva posrednica milosti po svojem udioništvu u povijesti spasenja. Ona je od svih ljudi najviše sudjelovala u otkupljenju čovjeka koje je Bog izveo.
Bog trojstvene ljubavi na poseban se način brine za svoje vjerne preko ove moćne Žene. Blizina njezine ruke pokazivala se tijekom čitave povijesti Crkve kako na Istoku tako i na Zapadu. Bezgrješna je pomagala i tolikim svecima u njihovom zemaljskom hodu. U svom djelovanju i pomaganju vjernih Bog je odgovorio na tolike njihove molitve koje su upravljene preko Marije, a to posredovanje ona ne prestaje činiti ni danas. Skuplja Majka sve molitve u pregršt svojih ruku i stavlja ih pred lice Svevišnjega. Marija je dala i na desetke proroštava koja su mnogima samo tlapnja, ali je potrebno danas pogledati u patristiku i vidjeti kako se za Mariju rabi pojam proroka. Ona u patristici nosi naslov proročice u pravom smislu riječi. Potrebno je našu katoličku Tradiciju puno više aktualizirati. Za neke danas postoji samo Crkva poslije Koncila te se nekad dobije dojam kao da prije jednostavno ništa nije valjalo. ››Odbaciti Tradiciju i isključiti je iz povijesti poput drugih religija, to također znači isključiti je iz Misterija, izmaknuti se Kristovom zbiljskom zagrljaju‹‹ (Henri de Lubac).
U ukazanjima i porukama ona nastavlja činiti ono što je činila i za zemaljskog života a to je upirati na svoga Sina Isusa Krista i ništa drugo. Ukazanja su svojevrsna Božja intervencija ››hic et nunc‹‹ upravo nama koji smo neke bitne stvari zaboravili ili ih zapustili. Obično su se događala u vremenu velikih prijetnji i kriza. Guadalupe, Lurd, Fatima, La Salett samo su neka od mjesta i razdoblja u povijesti Božjeg i Marijinog zalaganja za čovjeka. Bog i danas ne prestaje govoriti preko Marije u svijetu bilo to nekome pravo ili ne. Bog je Bog i uvijek ide iznad ljudskih zamisli i teoloških sklopova. On se ne dȃ obuhvatiti niti će nam to ikada biti moguće. Ukazanja su mnogima bespotrebna i nepotrebna ali tko se usuđuje odrediti Bogu što treba raditi? Možda se netko misli s njim raspravljati? Govor o takvim stvarima treba biti oprezan jer se tu ljudi nalaze na skliskom terenu u odnosu na grijeh protiv Duha Svetoga za kojega Isus veli da nema oproštenja.
Ali možda Isus nije mislio ozbiljno, tj. možda se on šalio sa svojim slušateljima ili je sve bila samo propaganda kako neki drže? Nekima i ovakvo razumijevanje odgovara. Opasnost je nemalena u neodgovornoj prosudbi jer postoji velika mogućnost da se nađemo možda u ratu sa samim Bogom kako je mudri Gamaliel upozorio starješinstvo u Jeruzalemu. Karl Rahner nas dobro upozorava kako istinska ukazanja imaju itekakve veze s svakim od nas ukoliko je Božji govor upućena svima nama. Rahner se s pravom pita kako to da ta privatna objava ››ne može biti stvarno priznata, ne samo od onoga kome je upućena, nego i od drugih, i to kao poruka koja dolazi od Boga pa prema tome ima pravo i obvezu za vjere (fides divina). Obveza vjerovanja u objavu, doista, dakako prirodno proizlazi iz činjenice da Bog govori... Ako je Bog govorio i ako je objava sigurna te ako mi je dovoljno jasno pokazana, onda za mene nedvojbeno proizlazi obveza da slušam i vjerujem, jer se ono što je u njoj sadržano na neki način tiče i mene‹‹.
Po Bezgrješnoj Djevici Mariji Bog i danas okuplja svoj vjerni narod, te ga po njoj intenzivno jača i nosi na zemaljskom putu. Kao što su već mnogi uvidjeli spasenje je po Mariji ušlo u ovaj naš svijet, te se nastavlja preko Marije u Crkvi i po čitavome svijetu, a preko nje će biti i dovršeno u onaj Dan.
piše: fra Dario Galić
Sveti Augustin odbacuje prvo i drugo teološko mišljenje. Augustin će tvrditi da Bog nije pristran nego do kraja pravedan, a isto tako Bog ne daje milost po djelima kolika god ona bila, nego milost uvijek ostaje besplatan Božji dar. On tvrdi da se Božje odabranje oslanja na njegovo predznanje, ali ne po pristranosti, ni po djelima nego se ono odnosi na predznanje o čovjekovoj budućuj vjeri. Bog vidi koliko je pojedinac otvoren u spremnosti za život iz vjere, vjere koja je ponovno milost i dar. Da, milost je dar koji okružuje svakog čovjeka, ali isto tako još uvijek na nama ostaje htjeti, činiti i surađivati s onom Božjom milošću koja nas pretječe u svakoj našoj dobroj misli i djelu. Naše zasluge potječu iz ove suradnje s milošću gdje će Augustin reći da Bog u nama kruni svoje stvorenje. Odatle je potrebno gledati Božju logiku odabira pojedinaca počevši od Noe, Abrahama, Davida i čitave plejade proroka i mučenika. Ali vrhunac toga Božjega odabira svi ćete se složiti nalazi se u Ženi.
Božjoj se logici koja nas uvijek nadilazi (Deus semper maior) svidjelo uzeti Ženu i preko nje očitovati toliku svoju silnu ljubav. To je vrhunac suradnje između Boga i čovjeka koji će preko Žene načiniti vrata i ulazak samog Boga u ljudsko tijelo. ››Čvor Evine neposlušnosti bio je razriješen Marijinom poslušnošću; što je djevica Eva svezala nevjerom, to je djevica Marija razriješila vjerom‹‹ (Irenej). ››Isusovo začeće, i rođenje znače novo zalaganje u povijesti koje je više od novosti koja pripada svakom pojedinom čovjeku. Ovdje sâm Bog počinje iznova‹‹. Ovaj čin duguje se Božjem vlastitom i posebnom zahvatu, te ono što je započelo sa začećem i rođenjem ima težinu novoga stvaranja. U svome Sinu Bog je započeo sasvim nešto drugačije, veće, te pokazao da može i sred ››neplodna i beznadna čovječanstva‹‹ načiniti nešto novo koje je dar odozgor (Joseph Ratzinger). Blažena Djevica Marija ispunila je Božji promisao i ostvarenje najveće moguće Božje blizine prema čovjeku. Marija je u posluhu vjere izvršavala Božju volju na zemlji. Bila je uz svoga Sina u svim bitnim dijelovima njegova života i to od rođenja do javnog djelovanja, od Kane do Kalvarije. Sve je to podnijela Žena. Bila je poslušna u vjeri jer ››kao što je smrt ušla u Evu po slušanju, tako je po slušanju u Mariju ušao život; zavodničke riječi zmijine i anđelove riječi obećanja jesu teza i antiteza, lik i protu-lik, tip i anti-tip‹‹ (Efrem Sirski). Sigurni smo da je Marija bila itekako hrabra, a ta hrabrost je imala vrelo u vjeri iz koje ju je ona crpila. Milost ju je poticala na takva hrabra djela, ali na njoj je ostajala odluka koliko će ona u tome sudjelovati. Ona je sudjelovala u tom Božjem djelu spasenja i otkupljenja do kraja, odnosno onoliko koliko joj bilo moguće sudjelovati. Marija je po vjeri prihvatila Božju ponudu i postala nam svima Majkom pod Sinovljevim križem. Njeno pomaganje i boravak s učenicima nakon uskrsnuća i uzašašća nastavilo se, ali na drugačiji način i nakon uznesenja na nebo. Marija je nastavila svoju ulogu koju joj je Bog namijenio u povijesti spasenja. Postala je najveća i prva posrednica milosti po svojem udioništvu u povijesti spasenja. Ona je od svih ljudi najviše sudjelovala u otkupljenju čovjeka koje je Bog izveo.
Bog trojstvene ljubavi na poseban se način brine za svoje vjerne preko ove moćne Žene. Blizina njezine ruke pokazivala se tijekom čitave povijesti Crkve kako na Istoku tako i na Zapadu. Bezgrješna je pomagala i tolikim svecima u njihovom zemaljskom hodu. U svom djelovanju i pomaganju vjernih Bog je odgovorio na tolike njihove molitve koje su upravljene preko Marije, a to posredovanje ona ne prestaje činiti ni danas. Skuplja Majka sve molitve u pregršt svojih ruku i stavlja ih pred lice Svevišnjega. Marija je dala i na desetke proroštava koja su mnogima samo tlapnja, ali je potrebno danas pogledati u patristiku i vidjeti kako se za Mariju rabi pojam proroka. Ona u patristici nosi naslov proročice u pravom smislu riječi. Potrebno je našu katoličku Tradiciju puno više aktualizirati. Za neke danas postoji samo Crkva poslije Koncila te se nekad dobije dojam kao da prije jednostavno ništa nije valjalo. ››Odbaciti Tradiciju i isključiti je iz povijesti poput drugih religija, to također znači isključiti je iz Misterija, izmaknuti se Kristovom zbiljskom zagrljaju‹‹ (Henri de Lubac). U ukazanjima i porukama ona nastavlja činiti ono što je činila i za zemaljskog života a to je upirati na svoga Sina Isusa Krista i ništa drugo. Ukazanja su svojevrsna Božja intervencija ››hic et nunc‹‹ upravo nama koji smo neke bitne stvari zaboravili ili ih zapustili. Obično su se događala u vremenu velikih prijetnji i kriza. Guadalupe, Lurd, Fatima, La Salett samo su neka od mjesta i razdoblja u povijesti Božjeg i Marijinog zalaganja za čovjeka. Bog i danas ne prestaje govoriti preko Marije u svijetu bilo to nekome pravo ili ne. Bog je Bog i uvijek ide iznad ljudskih zamisli i teoloških sklopova. On se ne dȃ obuhvatiti niti će nam to ikada biti moguće. Ukazanja su mnogima bespotrebna i nepotrebna ali tko se usuđuje odrediti Bogu što treba raditi? Možda se netko misli s njim raspravljati? Govor o takvim stvarima treba biti oprezan jer se tu ljudi nalaze na skliskom terenu u odnosu na grijeh protiv Duha Svetoga za kojega Isus veli da nema oproštenja.
Ali možda Isus nije mislio ozbiljno, tj. možda se on šalio sa svojim slušateljima ili je sve bila samo propaganda kako neki drže? Nekima i ovakvo razumijevanje odgovara. Opasnost je nemalena u neodgovornoj prosudbi jer postoji velika mogućnost da se nađemo možda u ratu sa samim Bogom kako je mudri Gamaliel upozorio starješinstvo u Jeruzalemu. Karl Rahner nas dobro upozorava kako istinska ukazanja imaju itekakve veze s svakim od nas ukoliko je Božji govor upućena svima nama. Rahner se s pravom pita kako to da ta privatna objava ››ne može biti stvarno priznata, ne samo od onoga kome je upućena, nego i od drugih, i to kao poruka koja dolazi od Boga pa prema tome ima pravo i obvezu za vjere (fides divina). Obveza vjerovanja u objavu, doista, dakako prirodno proizlazi iz činjenice da Bog govori... Ako je Bog govorio i ako je objava sigurna te ako mi je dovoljno jasno pokazana, onda za mene nedvojbeno proizlazi obveza da slušam i vjerujem, jer se ono što je u njoj sadržano na neki način tiče i mene‹‹. Po Bezgrješnoj Djevici Mariji Bog i danas okuplja svoj vjerni narod, te ga po njoj intenzivno jača i nosi na zemaljskom putu. Kao što su već mnogi uvidjeli spasenje je po Mariji ušlo u ovaj naš svijet, te se nastavlja preko Marije u Crkvi i po čitavome svijetu, a preko nje će biti i dovršeno u onaj Dan.
piše: fra Dario Galić
