Ljudski su odnosi nešto lijepo, neopisivo i ljekovito. U ljudima se može primjetiti toliko bogatstvo i ono mi sve više postaje vidljivije. U susretu s ljudima vidim kakve su životne muke prolazili, muke koje bi od njih znale načiniti veličanstvene osobnosti.
______________piše: fra Dario
Rastanci su po sebi tužna stvar, ali isto tako nekada su oni i radosni. Susrećemo mnogo ljudi kroz svoj život. Jedni nam u život ulaze, a drugi iz njega izlaze. S nekima živimo i oni su nekako uvijek blizu nas da tako i ne otkrijemo možda nikada njihovu pravu veličinu. Družimo se s njima i oni su dio nas. Kad nam najave odlazak iz života, drugačije najednom imamo sliku u svojoj svijesti. Već naziremo što se ima dogoditi, ali još ne znamo kako će sve izgledati. Kad budu dovoljno daleko tada najednom progledamo i uvidimošto što smo s njima dijelili i imali.
Tomislav Janko Šagi-Bunić ima jednu svoju posebnu rečenicu: ››Ali, drugog puta nema‹‹! Znao sam često o njoj razmišljati, te bi svaki put dolazio do veće sigurnosti kako mi ljudi svoje bližnje ne cijenimo dovoljno. Prvo sam uvijek vidio sam sebe. Našao bi se u puno toga. Ljudski su odnosi nešto lijepo, neopisivo i ljekovito. U ljudima se može primjetiti toliko bogatstvo i ono mi sve više postaje vidljivije. U susretu s ljudima vidim kakve su životne muke prolazili, muke koje bi od njih znale načiniti veličanstvene osobnosti. Ljudskim se odnosima čovjek uči od drugoga. Uči se prihvatiti drugog pored sebe, te unatoč razlikama znati prepoznati slaganje u onome što je za zajednički život bitno i gledati na to kao na poveznicu svega različitog koje je po sebi bogatstvo.
Kad ljudi započnu od nas odlaziti ili na kraju i odu, možemo primjetiti nastalu situaciju, nastalu jeku tišine. Ta situacija koja je nastala počesto je nepovratna. Tada se čovjek, barem ja, sjeti da se nešto izgubio. Ostao sam siromašniji za bližnjega koji je bio pored mene i bio je dio mene, dio koji nekako nedostaje mada smo različite osobe. Njegovim odlaskom dio je mene umro na neki način. Ljudi odu drugim putem kroz život i više ih ni ne sretnemo ili jednostavno umru što je po sebi normalno odvijanje života. Život se poslije smrti ne oduzima nego se samo mijenja. Napustio me možda moj brat, poznanik ili susjed, a imao sam mu toliko toga za reći. Sjetim se tolikih njegovih manira koji su mi tako uljepšavali dan i zajednički život. Sjetim se tolikih simptičnih i lijepih stvari koje je samoinicijativno znao napraviti pretječući druge u ljubavi. A sada toga svega nema. Ah, imao sam mu toliko toga ispripovjediti. Imao sam mu ispričati kako mi je današnji dan prošao i sve današnje dogodovštine na koje sam naišao, ali više nemam kome. I sjetim se Šagijevih riječi s početka razmišljanja i vidim da sam puno propustio reći dok je bio tu, tu na dohvat ruke. Kad nas napusti netko od bližnjih razmišljamo možda kad bi ga barem sreli još jednom da ne bi bili tako siromašni na riječima i djelima. Nakon njegova odlaska možemo se osjećati kao da smo mi zakazali u nečemu. Kao da sam ja mogao više ljubiti onog pored, onog koji je otišao.
Tako nam Gabriel Garcia Marquez u jednom posvećenom pismu ››Pismo prijateljima‹‹ prekrasno govori što bi on učinio da mu Bog podari još malo života, pošto je bio star i bolestan. Gabriel veli da bi to svoje vrijeme iskoristio najbolje što on sam zna. Veli da bi govorio ono što osjeća, rekao bi svom bližnjemu da ga voli i to ne bi glupo pretpostavljao kao da on to već ionako zna. U tom pismu on poziva na djela ljubavi ovdje, sada i danas jer ono sutra možda i ne dođe. On svoje prijatelje poziva na djelatan život bez odgađanja za neko sutra. Preporučuje im da nađu vremena za bližnje. Da im budu blizu. On veli: ››Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im naglas koliko ih trebaš, koliko ih ljubiš i budi prema njima dobar. Nađi vremena i reci im ››žao mi je‹‹, ››oprosti‹‹, ››molim te‹‹, ››hvala‹‹ i sve ostale riječi koje poznaješ. Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli. Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti. Pokaži svojim prijateljima i bližnjima da su ti veoma potrebni‹‹. Tim riječima Gabriel završava svoje pismo. Gabriel je zasigurno vjernik i dobar suradnik vječne Ljubavi.
››Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda te i proslavi. Što ćemo na to reći? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?‹‹ (Rim 8,28-32).
››Ali, drugog puta nema‹‹ veli Šagi-Bunić i stvarno u životu vidimo da ga nema. Imamo samo ovo danas s ljudima koji nas okružuju. Sve ljude od kojih su me životne okolnosti odvojile, ljudi koji su bili tu za mene, koji su sa mnom su-patili kad sam bio u potrebi, a ja im kasnije nisam mogao biti blizu u muci i radosti života, posebno volim. Ja čvrsto vjerujem i nadam se jednog dana opet te ljude susresti i čvrsto zagrliti, pa ako ništa drugo onda pred samim vratima raja gdje će me čekati, a neki me već čekaju.
Kad ljudi započnu od nas odlaziti ili na kraju i odu, možemo primjetiti nastalu situaciju, nastalu jeku tišine. Ta situacija koja je nastala počesto je nepovratna. Tada se čovjek, barem ja, sjeti da se nešto izgubio. Ostao sam siromašniji za bližnjega koji je bio pored mene i bio je dio mene, dio koji nekako nedostaje mada smo različite osobe. Njegovim odlaskom dio je mene umro na neki način. Ljudi odu drugim putem kroz život i više ih ni ne sretnemo ili jednostavno umru što je po sebi normalno odvijanje života. Život se poslije smrti ne oduzima nego se samo mijenja. Napustio me možda moj brat, poznanik ili susjed, a imao sam mu toliko toga za reći. Sjetim se tolikih njegovih manira koji su mi tako uljepšavali dan i zajednički život. Sjetim se tolikih simptičnih i lijepih stvari koje je samoinicijativno znao napraviti pretječući druge u ljubavi. A sada toga svega nema. Ah, imao sam mu toliko toga ispripovjediti. Imao sam mu ispričati kako mi je današnji dan prošao i sve današnje dogodovštine na koje sam naišao, ali više nemam kome. I sjetim se Šagijevih riječi s početka razmišljanja i vidim da sam puno propustio reći dok je bio tu, tu na dohvat ruke. Kad nas napusti netko od bližnjih razmišljamo možda kad bi ga barem sreli još jednom da ne bi bili tako siromašni na riječima i djelima. Nakon njegova odlaska možemo se osjećati kao da smo mi zakazali u nečemu. Kao da sam ja mogao više ljubiti onog pored, onog koji je otišao.
Tako nam Gabriel Garcia Marquez u jednom posvećenom pismu ››Pismo prijateljima‹‹ prekrasno govori što bi on učinio da mu Bog podari još malo života, pošto je bio star i bolestan. Gabriel veli da bi to svoje vrijeme iskoristio najbolje što on sam zna. Veli da bi govorio ono što osjeća, rekao bi svom bližnjemu da ga voli i to ne bi glupo pretpostavljao kao da on to već ionako zna. U tom pismu on poziva na djela ljubavi ovdje, sada i danas jer ono sutra možda i ne dođe. On svoje prijatelje poziva na djelatan život bez odgađanja za neko sutra. Preporučuje im da nađu vremena za bližnje. Da im budu blizu. On veli: ››Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im naglas koliko ih trebaš, koliko ih ljubiš i budi prema njima dobar. Nađi vremena i reci im ››žao mi je‹‹, ››oprosti‹‹, ››molim te‹‹, ››hvala‹‹ i sve ostale riječi koje poznaješ. Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli. Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti. Pokaži svojim prijateljima i bližnjima da su ti veoma potrebni‹‹. Tim riječima Gabriel završava svoje pismo. Gabriel je zasigurno vjernik i dobar suradnik vječne Ljubavi.
››Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda te i proslavi. Što ćemo na to reći? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?‹‹ (Rim 8,28-32).
››Ali, drugog puta nema‹‹ veli Šagi-Bunić i stvarno u životu vidimo da ga nema. Imamo samo ovo danas s ljudima koji nas okružuju. Sve ljude od kojih su me životne okolnosti odvojile, ljudi koji su bili tu za mene, koji su sa mnom su-patili kad sam bio u potrebi, a ja im kasnije nisam mogao biti blizu u muci i radosti života, posebno volim. Ja čvrsto vjerujem i nadam se jednog dana opet te ljude susresti i čvrsto zagrliti, pa ako ništa drugo onda pred samim vratima raja gdje će me čekati, a neki me već čekaju.
