Sveta Hildegarda je jedna od najvećih mistikâ i prorokâ srednjega vijeka, žena koja je bila prva u mnogim područjima. Ona nije samo ostavila traga u rodnoj Njemačkoj, nego je imala utjecaja širom Europe.
Proročica - nova crkvena naučiteljica
Na početku Biskupske sinode o novoj evangelizaciji papa Benedikt XVI. proglašava sv. Hildegardu iz Bingena crkvenom naučiteljicom. „I u onim stoljećima povijesti koje mi obično nazivamo srednji vijek, neke se žene ističu po svetosti života i bogatstvu nauka. Danas bih vam htio početi predstavljati jednu od njih: to je sveta Hildegarda iz Bingena koja je živjela u Njemačkoj u XII. stoljeću... Bijaše to velika žena i proročica srednjeg vijeka“, ističe u svome govoru naš današnji papa Benedikt XVI.
Sveta Hildegarda je jedna od najvećih mistikâ i prorokâ srednjega vijeka, žena koja je bila prva u mnogim područjima. Ona nije samo ostavila traga u rodnoj Njemačkoj, nego je imala utjecaja širom Europe. Rođena je 16. rujna 1098. godine u plemićkoj obitelji u Bermersheimu kod Alzeya, u Njemačkoj, kao deseto i posljednje dijete svojih roditelja. S osam godina roditelji su je odveli u samostan benediktinki u Disibodenberg. Tu je sveta Hildegarda stekla vjersku i kulturnu naobrazbu svoga vremena živeći u posluhu i pokori. Svoje zavjete kao benediktinka polaže u razdoblju od 1112. do 1115. godine. Nakon što je 1136. godine dotadašnja poglavarica samostana umrla, Hildegardu su redovnice izabrale za poglavaricu zajednice, odnosno opaticu. Od svoje rane mladosti, sveta Hildegarda je pripovijedala da joj je Gospodin od malena udijelio nadnaravne objave. Nakon pet godina obnašanja nove službe primila je „pozivno viđenje“ preko kojega joj je Bog dao zadaću da piše ono što bude nadalje u viđenjima i objavama promatrala. Na početku se sama svetica nije ustručavala zapisivati ono što bi doživljavala, ali je nakon kraćeg nagovaranja pristala zapisivati objave koje joj se Bog udjeljivao. Kako su vijesti o njenim objavama postajale poznate, papa Eugen III. je čuo za Hildegardu preko svetog Bernarda iz Clairvauxa. Da bi utvrdio jesu li su njene vizije zaista božanski inspirirane, papa je sastavio komisiju koja je posjetila Hildegardu; oni su je proglasili stvarnim mistikom, neporemećenom i nehisteričnom osobom. Potom se 1150. godine Hildegarda seli u novi samostan Rupertsberg u Bingenu na Rajni gdje su same redovnice pomagale u izgradnji novog samostana.
„Pozivno viđenje“
Godine 1141. Hidegarda je doživjela viđenje koje sama opisuje: „Gledala sam prema Istoku i tamo vidjela okruglo kraljevsko prijestolje. Na njemu sjedi Živi, blistav u čudesnoj krasoti. Radi njegove čudesne jasnoće nisam mogla u njega gledati. I čula sam onoga, koji sjedi na prijestolju, kako mi govori: Zapiši, što vidiš i čuješ.“ I dalje: „Govori kako si poučena“. Nakon što se papa posavjetovao s komisijom, odobrio je i blagoslovio djelo koje sam Bog izvodi preko te obične žene. Nakon papina odobrenja sveta Hildegarda započinje svoje javno djelovanje gdje su se s njom dopisivali ljudi iz svih dijelova Europe. Sveta Hildegarda se savjetovala i dopisivala i s papom Eugenom III. u više navrata, ali i s ostalim papama svoga vremena. Dopisivala se ta redovnica kako s kraljevima, tako i s običnim i priprostima ljudima. Duhovno ih je vodila i usmjeravala prema Stvoritelju svega stvorenoga.
Nakon papinog odobrenja započela je zapisivati svoja viđenja. Dvadeset i šest pojedinačnih vizija nalaze se zapisane djelu Scivias. Osim toga djela, svetica je napisala još četiri knjige. Ostavila je iza sebe preko 2000 recepata za pripravu lijekova i mnoštvo liječničkih i medicinskih savjetnika. Kada se čitaju njena djela i životopisi, koji su o njoj napisani, prvo što nam može doći na um je to da je to bila zaista, bez imalo pretjerivanja, velika i genijalna žena. Od proročice, koja je opominjala i hrabrila svojim proroštvom, do medicinarke, graditeljice samostana, teologinje, propovjednika evanđelja, glazbenice i skladateljice koja je slušala anđeoske korove do poglavarice dvaju samostana u isto vrijeme. Sve je to junački činila, unatoč tome što je čitav život bila bolesna. Sve je to bila obična žena čiji je latinski bio poprilično slab, kako nam donose povijesni izvori. Ovdje se potvrđuje kakav je to Božji odabir malenih i neznatnih koje Duh Sveti podiže i vodi na opće čuđenje kako svijeta, tako i Crkve.
Proročica
Rimske pape i njezini suvremenici zvali su je njemačka proročica, „prophetissa teutonica“ s velikim razlogom. Dobila je mnoštvo proroštava koja su se obistinila. Osim papâ dopisivala se svetica sa svim ljudima koji su htjeli čuti njeno mišljenje ili je zamoliti za molitvu, utjehu, pomoć... U svom dopisivanju i odgovaranju na upite od strane ljudi svoga vremena vidljiv je njen proročki dar. Ona je to opisivala ovako: „Ja, međutim, ne gledam te stvari izvanjskim očima i ne čujem ih izvanjskim ušima, niti ih spoznajem mislima svoga srca niti posredovanjem bilo kojega od mojih pet osjetila. Dapače, gledam ih jedino u svojoj duši, s otvorenim tjelesnim očima, tako da nikada ne podliježem nesvjestici ekstaze, već budna gledam u to, bilo danju bilo noću. Svjetlo koje promatram nema ništa zajedničko s prostorom. To svjetlo mnogo je svjetlije od oblaka koji nosi u sebi sunce...“ U govoru o posljednjim vremenima ona veli da je sotona doduše pobijeđen, ali izbavljenje čovječanstva i dalje je ugroženo njegovom agresijom. „Na tržištu života on nudi svoje poroke, baš kao što trgovac nudi svoju robu. Ako svijet posrne u svom uspravnom hodu, pakao će se ponovno razgranati: u Antikristu. I tada će se pojaviti Sin Čovječji, s istim licem kakvo je imao na zemlji, s otvorenim ranama, prijestolje će mu biti plamen koji obasjava sve oko sebe svjetlucavim sjajem, a da ne gori, praćen s anđeoskim korovima. Sud će se izvršiti munjevitom brzinom, dobra i loša djela svakog pojedinog čovjeka bit će mu kao na dlanu. Božji prijatelji pohrlit će u nebesku radost, a svi odbačeni osuđeni su na vječnu kaznu.“ Prema Hildegardinu nauku izbavljenje se ostvaruje jedino unutar Crkve s kojom je Krist na križu slavio vjenčanje, Crkve koja svoju djecu hrani tijelom i krvlju Gospodina te im sveudilj poklanja snagu Duha, ističe svetica.
Čudesa Iako je svetica bila poznata najviše po svojim vizijama i unutarnjim objavama, po njenim molitvama naš Bog trojstvene ljubavi učinio je mnoštvo čudesa. Kad je jednom kod Rüdesheima po starom običaju htjela sjesti u čamac i prevesti se preko Rajne da posjeti svoj drugi samostan u Eibingenu, približila joj se jedna žena koja je u svojim rukama nosila slijepoga dječaka i plačući je zamolila opaticu da položi svoje ruke na njega. Imajući pred očima prizor iz Biblije, sveta Hildegarda je rukom dohvatila vodu iz Rajne i blagoslovila je i poškropila je njome dječakove oči nakon čega je dječak ponovno zadobio sposobnost gledanja. Svetica je liječila pomoću molitve, blagoslova, vode i medicine. Ljudi bi ozdravljali ako bi dodirnuli njezinu odjeću, kosu ili vino s njenoga stola. Bolesnicima bi se svetica pojavljivala u snu te bi oni nakon njenog posjeta ozdravili. Isto tako se dogodilo čudo koje donose svjedoci onoga vremena gdje su dvojica bolesnika dodirnuvši njeno tijelo ozdravila.
Propovjednik
U starosti sveta Hildegarda, nošena silom Duha Svetoga, napušta samostan i svoju klauzuru. Uspinje se starica na konja i obilazi gradove i sela kako bi na javnim mjestima održala propovijedi. Bijaše to neustrašiva žena koja se nije bojala putovati po tadašnjim nesigurnim putovima, a nije se obazirala na mišljenje crkvenih dostojanstvenika. Ta je žena svim srcem voljela Crkvu, Tijelo Kristovo, a na propovijed ju je primorao Duh Sveti zbog tužnoga stanja koje je vladalo u njenom vremenu u Crkvi. U svakom vremenu u povijesti je bilo je onih čija je ljubav prema Bogu bila mlaka i slaba, a upravo je takvima svetica s velikim žarom propovijedala. Njeni životopisi donose kako su se njene propovijedi održale u Kölnu, Trieru, Metzu, Würzburgu i Bambergu, gdje je narodu Božjem prenijela Božju poruku. Propovijedala je i u Hildegardu, Disibodenbergu, Siersburgu... Gdje je god došla, propovijedala je i pozivala na obraćenje. Plijenila je pozornost svojih slušatelja, kako naroda tako i klera. Svoje zadnje propovijedi je svetica održala kao sedamdesetpetogodišnja starica u Švapskoj; posjetila je Maulbronn, Hirsau i Zwiefalten. Bijaše to starica sa crnom benediktinskom odjećom na sebi, koju su svi s takvom pozornošću slušali. Među značajnijim propovijedima je bila ona na Duhove u Trieru 1160. godine kada je žestokim riječima prekoravala svjetovnost i tromost klera: učitelji i prelati su zaboravili na Božju pravednost i spavaju (...). U Kölnu je sveta Hildegarda imala proroštvo: „Ja sam vas postavio kao sunce i druga svjetlila (obraća se nebeski Otac pastirima Crkve) da ljude prosvjetljujete svjetlom znanja, da poprime sjaj vašeg dobrog djelovanja... Vama nije stalo do svetog znanja. U vašim propovijedima nedostaje govor o Božjoj pravednosti. Vi ste noć koja rađa tminom. Nije vam stalo do Crkve. Stoga će vaša slava nestati, ostat ćete bez krunâ na svojim glavama.“
Ovo se proroštvo za njemački kler kasnije u reformaciji do kraja i obistinilo. Nije se stara benediktinka susprezala opomenuti i samoga cara Fridrika I. Barbarossu, koji se prepirao s Rimom, tako da mu je spremila pismo: „Pazi da te najviši kralj ne baci na zemlju poradi sljepoće tvojih očiju, koje ne vide kako ti, zapravo u svojoj ruci ne držiš žezlo pravednog vladara.“ Nije se benediktinska redovnica nikoga bojala u izvršavanju evanđelja pa makar bila nepravedno kažnjena. Godine 1178. nakon što se mladi plemić teško ogriješio, upao je u teške crkvene kazne, ali se pred vlastitu smrt pokajao i ispovjedio kod svećenika. Mjesna Crkva nije htjela da se on pokopa kao katolik unatoč tome što se pred smrt pokajao. Međutim, sveta se Hildegarda znajući sve okolnosti, ipak suprotstavila nepravdi i dopustila je da se mladić po svojoj želji pokopa u samostanskom groblju. Crkvene vlasti su tražile da se izmjesti mladića iz toga groblja u neki drugi prostor. Hildegarda nije htjela ni čuti za to, pa je zbog neposluha njezin samostan kažnjen mjesecima zabranom održavanja svete liturgije. Hildegarda se žalila u Rimu i uspjela se osloboditi od nepravedne kazne. Sveta Hildegarda je kao prorok u XII. stoljeću uživala ugled kao nitko drugi, ističe crkveni povjesničar Ignaz von Döllinger. Za razliku od većine genijalnih suvremenika ona nikada nije ljude dijelila na pristaše i neprijatelje. Hildegarda nije nikada bila osporavana, već uvijek i svuda nadasve cijenjena i općenito uvažavana bez imalo zavisti. Naučiteljica Crkve umire 17. rujna 1179. godine u svome samostanu u 81. godini života. Bilo je više puta pokretanja postupka kako bi se Hildegardu proglasilo svetom, ali bez konačnog uspjeha.
Benedikt XVI. ju je proglasio svetom bez postupka za kanonizaciju, a potom i crkvenom naučiteljicom 7. listopada na otvaranju Biskupske sinode o novoj evangelizaciji. Crkva ima zasigurno mnogo toga naučiti od svete Hildegarde u postupku nove evangelizacije. Kad sam osobno prije godinu dana bio u Würzburgu, šetajući kroz grad na privatnim kućama sam primijetio koliko ima likova svetaca na običnim obiteljskim kućama i zgradama, a posebno sam primijetio kipove Blažene Djevice Marije. Mislio sam u sebi kako su ti Nijemci nekada bili tako pobožni, kako su nekada tako štovali Boga, a častili njegove svece. Kako se izgubio taj kult čašćenja u toj kulturi? Što se s tim dogodilo? Tuga me obuzimala s mnoštvom pitanja. Poslije sam u sebi promišljao kako su nam ti naši sveci tako potrebiti i našemu vremenu. Kako je važno znati i poznavati ljude koji su uspjeli živjeti po volji Božjoj, ljude koji su uspjeli pronaći ulaz u njegove svetinje i druge tamo pozivati i dovoditi.
Sveci su ljudi, svjedoci, znakovi, primjeri da je i meni i tebi moguće kad je bilo njima. Veliki sveti Augustin će to lijepo izreći za sebe: „Augustine, kad su toliki mogli zašto ne bi i ti mogao?“ Svi znamo da „kultura živi od kulta.“ (Josef Pieper). Ako se makne kult čašćenje njegovih svetaca, zamagljuje se put kojim se ide prema Bogu tro-osobne ljubavi, jer upravo su sveci najveće egzegete, tumači Boga Isusa Krista gdje su oni ujedno i pokazatelji pravog puta.
Hans Urs von Balthasar veli da najviše o Bogu znaju oni koji ljube, a to su sveci. U tom kontekstu možemo shvatiti i rečenicu Françoisa-Marie Léthela koji veli: „Svi sveci su teolozi; jedino su sveci teolozi.“ Duh Sveti koji je intimacija Krista u srcu Crkve podiže sinove i kćeri Crkve kako bi bili odvažni svjedoci i suradnici Istine u svome vremenu. Molimo se Gospodinu da ne gušimo njegovo djelo u Crkvi našega vremena, nego da pustimo Boga da bude Bog: „Veća se poniznost sastoji u tome da pustimo Boga da učini ono što se nama čini posve nedolično za njega te da se poklonimo onome što on čini, a ne onome što smo si mi o njemu i za njega smislili.“ (Romano Guardini)
piše: fra Dario Galić
