Od Franje sam naučio da je svetost u malenim stvarima i da ju je moguće ostvariti u ovome životu. Svojim nas je primjerom učio kako biti malen i jednostavan čovjek.
No u tom trenutku, dok su kardinali još pljeskali, a prebrojavanje glasova i dalje trajalo, kardinal Hummes, koji je pohađao franjevačko sjemenište u Taquariju u brazilskoj državi Rio Grande do Sul, ušao je i prišao da me zagrli: „Ne zaboravi na siromašne“, rekao mi je. Ta me njegova rečenica obilježila, osjetio sam je duboko u sebi. Odatle ime FRANJO. [1]
Franjo je ime koje je odjeknulo toga 13. ožujka 2013. Veliko oduševljenje vladalo je svijetom, kada se na balkonu bazilike svetog Petra pojavio novi papa, isusovac, ali franjevačkog duha.
Gledajuću unatrag pontifikat blagopokojnog pape Franje, možemo reći da je nastojao živjeti i djelovati, jednostavno opsluživati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista [2] koje je sv. Franjo ostavio svojoj braći u nasljedstvo. Krasila ga je franjevačka jednostavnost. U toj jednostavnosti nastojao je biti blizak svakom čovjeku, vodeći se tim da smo svi braća i sestre. Već na samom početku svoga pontifikata jasno je bilo da je drugačiji: odbija mnoge dotadašnje prakse poput zlatnog križa, crvenih cipelica, bijelih hlača i sl. To je dalo do znanja da će taj čovjek biti drugačiji. I zaista je bio, nije izgledao poput nekog ovozemaljskog moćnika.
Kad se prvi put pojavio na balkonu nad prepunim trgom, pozdravivši ljude riječima Buona sera, zamolio je blagoslov od naroda, naglasivši da zajedno započinju put Rimske crkve. Htio je slušati glas svakog čovjeka želeći da zajedno osluškujemo poticaje Duha i radimo na izgradnji Crkve.
Od tada u Crkvi započinje na neki način revolucija nade. Nastojao se približiti svakom čovjeku dajući mu do znanja da je voljen i prihvaćen sa svim svojim nedostatcima i grešnim navikama. Volio je naglasiti da je zadaća pastira primiti za ruku, pratiti, pomoći u rasuđivanju, a ne isključivati. Crkva je za njega bila Očev dom u kojem ima mjesta za svakog čovjeka, zajedno s njegovim teškim životom. [3]
Na prvom mjestu bili su mu oni rubni. Nastojao je svima obrazložiti razloge nade dok je prema siromašnima gajio posebnu empatiju. Često je isticao kako moramo biti instrumenti Božjeg milosrđa prema siromašnima i isključenima. Borio se protiv kulture otpada kako bi svaki čovjek zavrijedio dostojanstvo. Isticao je kako se bogatstvo povećalo, ali nema jednakosti, pa se tako rađaju novi oblici siromaštva [4]. Svaki čovjek je stvoren na sliku Božju i zavrjeđuje svoje dostojanstvo. Naglašavao je da se ne smije dogoditi odbacivanje čovjeka koji nije koristan, po mjerilima kapitalističkog svijeta.
U njegovom srcu posebno mjesto su imali ljudi koje je društvo odbacilo. Htio je razumjeti svakog čovjeka uključujući i pripadnike istospolnih zajednica, transrodne, rastavljene, zatvorenike, i sl., ali nikada ne dirajući u nauk Crkve.
Pontifikat mu je obilježila i velika migracijska kriza. I sam je dolazi iz obitelji koja je imigrirala iz Italije u Argentinu u potrazi za boljim uvjetima života. Jasno je davao do znanja da kao katolici moramo imati pred sobom patnju braće i sestara s kojima dijelimo zajednički dom.
Ulijevao je nadu u svijet uvijek nas prisjećajući na jednostavne stvari, a humor je bio dio njegovog identiteta. Uvijek je govorio da kršćani ne smiju izgledati kao da nakon korizme ne dolazi Uskrs. Nazivao je to bolešću smrknuta lica.
Za vrijeme njegova pontifikata posebno je se isticala i uloga žene u Crkvi što je poticalo mnoge nepotrebne rasprave. Iako će neki reći kako je bio nejasna stava po tom pitanju, u svojoj autobiografiji je lijepo objasnio kako cilj nije klerikalizirati Crkvu, nego da je važno njegovati marijansko načelo. Govorio je kako je Marija važnija od Petra, odnosno veća je mističnost žene od službe.
Želio je svima dati do znanja kako je Zemlja naš dom i divio se, baš poput svetog Franje, svemu stvorenome. Izdao je encikliku Laudato si u kojoj upozorava na probleme našeg odnosa prema svemu stvorenome, a tu je i enciklika Fratelli tutti u kojoj nas potiče na sveopće bratstvo.
Od Franje sam naučio da je svetost u malenim stvarima i da ju je moguće ostvariti u ovome životu. Svojim nas je primjerom učio kako biti malen i jednostavan čovjek. Govorio je često o važnosti molitve i razlučivanja, što je pomoglo i u mojim osobnim trenucima dvojbā i odlukā. Prije svake važne odluke i putovanja molio bi se pred likom Blažene Djevice Marije. Često je isticao važnost tišine i jednostavne molitve u kojima se obraćamo Bogu kao svome Ocu. Znao je govoriti o važnosti krunice i klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu. Možda najzapamćeniji trenutak će ostati njegova molitva na praznom trgu sv. Petra za vrijeme Covida – 19. Molitva je za njega bila brana i utočište čovjeku pred poplavom zla koje raste u svijetu. A za vrijeme njegova pontifikata ga je bilo mnogo. Rat je prijetio sa svih strana, vladala je pandemija Covida, postali smo ravnodušni prema okolini, pad nataliteta je postala stvarnost, izgubili smo osjećaj za prave vrijednosti. On nas je unatoč svemu tome potiho hrabrio i poticao da ne izgubimo nadu.
Sinodalnost je nešto što je u zadnje vrijeme najviše obilježilo njegovu službu. Važno mu je bilo čuti svačiji glas u Crkvi, naglašavajući da sinoda nije neki parlament nego osluškivanje Duha kroz slušanje jedni drugih.
Bio je drugačiji po mnogo čemu: posjećivao je zatvore i prao zatvorenicima noge, odbio je luksuzni apartman i odlučio živjeti u domu sv. Marte, zvao je ljude koji su mu pisali pisma, volio je operu i tango, često je govorio kako mu je želja prošetati na pizzu u grad i slične stvari.
Hrvati, a na poseban način mi članovi Hercegovačke franjevačke provincije, sjećat ćemo ga se po njegovoj brizi za Međugorje. Unatoč velikog odrađenog posla njegovih prethodnika, Franjo je učinio velike korake i Međugorje otvorio cijelome svijetu.
Kao što je započeo pontifikat skromno, stavljajući siromahe u prvi plan, tako je i otišao u vječnost, skromno i u jednostavnosti, u okrilju majke Marije. Nama je dao primjer kakav treba biti pravi Kristov sljedbenik s jasnom porukom da nikada ne izbacimo radost iz života. Unatoč svim poteškoćama želio je da u nama prevlada nada koja ne postiđuje.
LITERATURA
[1] Papa Franjo, Nadaj se - Autobiografija, Znanje, Zagreb 2025. str. 194.
[2] Franjevački izvori, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine Sarajevo – Zagreb 2012. str. 190.
[3] FRANJO, Evangelii gaudium - Apostolska pobudnica o navještaju evanđelja u današnjem svijetu (24. XI. 2013.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2014., br. 47
[4] FRANJO, Fratelli tutti - Enciklika o bratstvu i socijalnom prijateljstvu (3. X. 2020.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2021., br. 21
