Otajstvom nošeni

 

U posljednje se vrijeme primjećuje stanovita kriza govora o Bogu. Čitajući određene sadržaje i slušajući svakojake govore uviđam puno neodgovornoga govora o Bogu. Takav govor najčešće potenciraju osobe koje za sebe vele da imaju »iskustvo Boga«. Takvim govorom Bog postaje stvar koju podređujemo vlastitoj moći i kojom u potpunosti raspolažemo. Postaje sredstvo u rukama čovjeka. Time se ranjava Božja otajstvenost.

 

Cilj ovoga teološkog eseja nije potpuno nadići spomenutu problematiku nego ukazati na određene mogućnosti i poteškoće kršćanskoga govora o Bogu te dati smjernice kojima bi do nadilaženja moglo doći. Ovdje nije moguće u potpunosti iscrpiti sve dosada rečeno o spomenutoj problematici. Mnogi eminentni teolozi poput Ratzingera, Schillebeecxa i drugih su dali doprinose na ovom polju. Hitnost problema izazvala je ovaj teološki esej. 

 

 

Njemački je filozof Hans-Georg Gadamer pojam »iskustvo« ubrojio među »najnerazjašnjenije pojmove«. Time je želio naglasiti svu nejasnoću i slojevitost koju pojam u sebi nosi. Nerijetko čujem ili pročitam kako netko govori ili piše o vlastitom »iskustvu Boga«. Najčešće se radi o osobama koje na izvanredan način dožive Božju ljubav i taj zahvat u svome životu očituju kao »iskustvo Boga«. Ovdje nipošto ne želim negirati mogućnost takvoga iskustva niti omalovažiti njegovu vrijednost. U konačnici, to niti nije primaran sadržaj ovoga eseja. Naprotiv, želim ukazati na poteškoće koje se javljaju pri očitovanju takvih iskustava. 

 

Budući da osobe, duboko dirnute Božjom ljubavlju, imaju potrebu svoja iskustva očitovati i svjedočiti drugima (što je dobro i pozitivno!), nerijetko dolazi do neodgovornog kršćanskog govora o Bogu. Primjećuje se dogmatiziranje vlastitih iskustava pri čemu se ona postavljaju iznad autoriteta Crkve. Dobiva se dojam da osoba posjeduje duh božanskoga sveznanja. Od vlastitog se iskustva umjesto puta pravi cilj. »Samo je Bog božanski... Tko od iskustva Boga čini završni cilj, zanima se za njegovu vlastitu psihologiju... Iskustvo, prepušteno samome sebi, zadovoljava se malim.« (R. Brague) Beskrajnim se očitovanjem vlastitih iskustava počinje ranjavati Božja otajstvenost. Umjesto da nas privlači svježinom daška Duha, takav nas govor odbija zadahom nevjerodostojnosti i jeftinoće. Bivamo uništeni željom za potpunim razumijevanjem Božjih otajstava.

 

 

Židovski je mislilac Martin Buber za riječ »Bog« napisao ne samo da je najopterećenija, popljuvanija i poderanija od svih ljudskih riječi nego da su je pokoljenja ljudi rastrgala svojim religijskim strančarenjima. Buberova misao o riječi Bog je i danas aktualna. Previše je danas brbljarija, prazna i potrošena govora o Bogu. Siti smo neautentičnih riječi kojima ga želimo izreći. Siti smo stavljanja u usta Bogu riječi koje nikad nije izgovorio. Ranjavamo riječ »Bog« za koju ne možemo pronaći nijednu drugu kojom bismo izrazili ono što pod njom mislimo. 

 

To je odlično primijetio njemački teolog Hans-Joachim Höhn koji je pisao o »pasiji riječi Bog«. On veli da smo danas i Boga i riječ »Bog« ubili svojim riječima (njem. totgeredet). Smatra kako se bližimo vremenu kraja govora o Bogu, ali pritom ne niječe mogućnost misli o Bogu. Naposljetku, naša upućenost na Boga je neupitna i samorazumljiva. Međutim, to nam nije opravdanje za neodgovoran govor nego upravo od nas iziskuje svojevrsnu odgovornost govora o Bogu. 

 

 

Čovjek je po svojoj naravi raspoloživ za Boga. U njemu postoji neotklonjiva čežnja za Bogom. Narav Boga koji nam se u punini objavio u Isusu Kristu jest da na vrhuncu njegova samoočitovanja imamo i vrhunac otajstvenosti. Deus semper maior - Bog je uvijek beskrajno veći od naših predodžbi i domišljaja. Misao o Njemu nikad ne će prestati. Naša se misao rađa upravo iz te neotklonjive čežnje. Ona nas čini raspoloživima za Boga. Njemački je teolog Karl Rahner napisao da čovjek sebe doživljava rasploživim i to u onom rasploganju kojim sâm više ne može potpuno raspolagati. 

 

Mi ne možemo potpuno raspolagati Božjim otajstvom. Ono što možemo učiniti jest razvijati određeni instrumentarij koji nam je posredovan Božjom objavom. To znači da cjelovito prihvaćamo poruku spasenja darovanu u Isusu Kristu. Jer se upravo iz djelomičnog shvaćanja i uskog pogleda ranjava Božja otajstvenost. U jednome teološkom govoru sveti je Grgur Nazijanski govorio o našoj nemogućnosti da svojim razmišljanjima proniknemo Božje otajstvo jer Božje biće ni jedna ljudska riječ ne može izraziti. Zbog toga je Bog »totaliter aliter - potpuno drugačiji«.

 

 

Mnoge se poteškoće govora o Bogu javljaju iz činjenice da više govorimo o Njemu, ali malo s Njim. Za vjerodostojan je govor o Bogu potrebno iskustvo vjere. Iskustvo treba biti pročišćeno u svakodnevnom odnosu s Njim. U odnosu s Njim treba njegovati stav temeljne poniznosti. On se odvija u jednom su-hodu između vjere kojom pristupamo Bogu i iskustva vjere koje nam se daruje. Takvim odnosom doći će do ispravljanja naših iskustava od svega što nije Bog. 

 

Iskrena i ponizna molitva preduvjet je svakog vjerodostojnog govora o Bogu. Osoba koja svakodnevno ponire u Božje otajstvo svjesna je koliko malo o Bogu zna i koliko malo o Njemu može reći. Dublja molitva ostavlja bez riječi. Ona nas uvodi u predanje živomu Bogu u kojem iskusujemo vlastitu nošenost Božjim otajstvom.


 

 

 

Švicarski je teolog Hans Urs von Balthasar govorio da je tragično koliko i komično nerazumijevanje elementarne prednosti molitve pred akcijom. Smatrao je da se upravo tu najprije upoznaje Božje lice. Sav naš govor o Bogu svoju vjerodostojnost mora crpiti iz osobnoga iskustva prisutnosti Ljubljenoga. Bez toga puno ćemo govoriti o Bogu, ali ćemo o Njemu malo reći. Iskustvo prisutnosti Ljubljenoga je istovremeno i iskustvo Boga koji je u Isusu Kristu izložio svoju nutrinu ali i iskustvo Boga koji je otajstven, beskrajno drugačiji od naših predodžbi. Time iskusujemo jedno od temeljnih iskustava: Mi smo - otajstvom nošeni. 

piše: fra Dragan Bolčić