Vazmeno otajstvo jest vrhunac Božje ljubavi. Taj tjedan je najsvetiji i najobredniji tjedan u liturgijskoj godini koji bi trebao biti arhetip za sve ostale tjedne u godini.
___________piše: fra Dario
Nalazimo se u Velikom tjednu koji je započeo na Cvjetnicu gdje ćemo prisustovati obredima Vazmenog otajstva.Vazmeno otajstvo ili Pashalni misterij jest središnji dio kršćanske vjere. To je naziv za posljednje spasenjske događaje iz Isusova života: muka, smrt i uskrsnuće. Vazmeno otajstvo jest vrhunac Božje ljubavi. Taj tjedan je najsvetiji i najobredniji tjedan u liturgijskoj godini koji bi trebao biti arhetip za sve ostale tjedne u godini. Mnogi će prisustovati obredima ali ne sa istom pripremom, a iz toga proizlazi da neće ni doživjeti obrede ni na sličan način. Jedni će prepoznati Božje djelovanje i njegovu prisutnost a dok će drugima biti sve tako dosadno i umarajuće, dugo. Kad dođu kući reći će: „Bogu hvala pa je to samo jednom godišnje“. Taj njihov stav i razmišljanje govori samo o njihovom sljepilu i površnom pristupanju svojoj vjeri.
Za početak ovog kratkog
razmišljanja o važnosti obreda koji će se događati narednih dana poslužit će nam Konstitucija o svetoj liturgiji Drugog vatikanskog sabora: „Po liturgiji se naime, a napose po božanskoj euharistijskoj žrtvi, vrši djelo našega otkupljenja pa stoga ona u najvećoj mjeri pridonosi tome da vjernici živeći izražavaju i drugima očituju Kristovo otajstvo i izvornu narav prave Crkve; njezina je, naime, vlastitost da je ujedno ljudska i božanska, vidljiva i obdarena nevidljivim zbiljnostima, gorljiva u djelovanju, a odana kontemplaciji prisutna u svijetu, a ipak putnica; i to da je u njoj ljudsko upravljeno i podređeno božanskome, vidljivo nevidljivom djelovanje kontemplaciji, a ono sadašnje budućem gradu za kojim tragamo“ (SC 2, 1). Liturgijski obredi su zajednička molitva upravljena Bogu. U toj se molitvi događa uzdizanje uma i srca Bogu koje se događa ne po našoj zasluzi nego po djelovanju prisutnog Duha Svetoga.
Marko donosi perikopu o ozdravljenju žene od krvaranja koja nam može približiti nadalje smisao obreda: „A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala je sve svoje i ništa nije koristilo, štoviše bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odstraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: „Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena“. I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla. Isus odmah osjeti u sebi da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: „Tko se to dotaknu mojih haljina?“A učenici mu rekoše: „Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš. Tko me se to dotaknu“? A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini. Žena sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. On joj reče „ Kćeri, vjera te tvoja spasila. Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla“ (Mk 5, 25-35).
Žena iz mnoštva bolovala je od krvarenja. Pripadala je golemu mnoštvu koje se guralo prema Isusu dok se pokušao probiti kroza nj. Taj događaj ukazuje na smisao obreda. Tu se nalazi mnoštvo simbola, gesti, riječi i stvari koje imaju sveto značenje. Oni su na neki način poput Božjeg odijela, a ispunjeni su Božjom ljekovitom snagom. Bogu po naravi nije potrebno odijelo, ali samo uzimanje ljudskog tijela on je uzeo odijelo ljudskog, postao čovjekom te nosio odjeću te je tako žena dotakavši se skuta njegove haljine ozdravila.
Ovdje možemo gledati podudaranje između njene skromne vjere i našega slavljenja liturgije. Vidimo kako je ljekovita snaga izišla iz Krista, čim se žena dotakla njegovih haljina. Ljekovita snaga izlazi i iz slavljenja svetih sakramenata, iz obreda koji su novo Gospodinovo ruho. Ljekovita snaga izlazi iz Krista kada čovjek s vjerom pristupa svetim obredima; čovjek svojim stavom i pripremom kuca na vrata njegove ozdravljujuće moći i pokazuje mjeru svoje vjere. Moguće je također i pretjerati u obredima, njihovim pretjeranim gomilanjem. Previše ili premalo „odjeće“ zastire prijenos ljekovite snage koja se nalazi u obredima. Svrha liturgije, molitve i obreda jest da nas dovede do svjesnosti o njegovoj nazočnosti.
