No, iako se nalazi pred prijetnjama subjektivizma, relativizma te religioznog indiferentizma, pitamo se, može li i treba li danas u ovakvom okruženju religioznost naći svoje mjesto te pred kakvim se izazovima nalazi.
U sekulariziranom se svijetu dogodilo da su ljudi zaboravili odgovore na glavna životna pitanja.
Ali još je gore što su zaboravili i pitanja.
Charles Taylor
Karl Jaspers s pravom je rekao da bi filozofija egzistencije bila odmah izgubljena kad bi vjerovala da opet zna što je čovjek. Ponovno bi davala sažete znanstvene preglede radi proučavanja ljudskog i životinjskog života u njegovim tipovima, ponovno bi postala antropologijom, psihologijom i sociologijom. Njezin je smisao moguć samo onda kad u svojoj predmetnosti ostane bez tla. Zanimljivo je to promatrati danas, u potrošačkom društvu neoliberalnog kapitalizma. Okruženi smo ponudama i vrijednostima koje nam se nameću sa svih strana, posebno iz masmedija kojima smo svakodnevno izloženi. No, iako se nalazi pred prijetnjama subjektivizma, relativizma te religioznog indiferentizma, pitamo se, može li i treba li danas u ovakvom okruženju religioznost naći svoje mjesto te pred kakvim se izazovima nalazi.
Od postanka svijeta pa sve do danas, čovjek je bio svjestan svoje prolaznosti te je uviđao nemogućnost utjecanja na neke više sile, odnosno na prirodu. Štoviše, čovjek je jedino biće koje je svjesno svoje smrtnosti. Tako da je sve to rađalo potrebom za odnosom s nekim višim silama ili božanstvima te u ljudsku genetiku upisivala religioznost. Neki tvrde da je činjenica ljudske smrti razlog za opstanak religije. Najjači ljudski strah, kažu psiholozi, strah je od smrti. Od takvog straha čovjek bježi, odnosno on u čovjeku pokreće volju za život. Svjestan svoje smrtnosti, čovjek ipak ostaje nepotpun, a religija pokušava zadovoljiti tu čežnju vjerom u zagrobni, odnosno vječni život.
Kada gledamo linearno povijesna događanja od početaka do danas, nije teško uočiti da je jedan veliki period čovječanstvo živjelo jednolično, bez nekog posebnog tehnološkog napretka. Tek izumom tiskarskog stroja i ostavljanjem svoga zapisa drugome te razvojem mogućnosti educiranja, svjedoci smo progresivnog napretka u svakom smislu i smjeru. Postavlja se pitanje kako danas čovjek može i treba biti religiozan, posebno u društvu religioznog pluralizma. U modernom svijetu, razum, budući da se distancirao od vjere, zahtjeva apsolutnu slobodu od bilo kakvog principa ili nadnaravne stvarnosti. Negira se mogućnost susreta znanosti i religije, a ekonomija odbacuje svaki susret s etikom. Činjenice su one koje nam pokazuju da društvo proživljava nešto potpuno novo, nešto potpuno strano za ljudsko iskustvo kojim je čovjek bio opečaćen kroz stoljeća. Kao možda i ponajveću posljedicu svega toga, vidimo izgubljen smisao za bilo kakvo čuđenje ili propitivanje. Potrošački mentalitet i mediji kojima smo svakodnevno izloženi ostavljaju sve više svoje posljedice u tragovima anksioznosti, tjeskobe te novih bolesti kojih je sve više na listi suvremene psihologije.
Taj problem paradigme »novog ateizma« prepoznao je i Tomaš Halik, član Papinskog vijeća za dijalog s onima koji ne vjeruju. No, za razliku od pesimističnog pogleda na budućnost, on donosi zanimljivu tezu: »Rijetko što tako snažno upućuje na Boga i silno vapi za Bogom kao upravo doživljaj njegove odsutnosti.« Papa u miru Benedikt XVI. također se hvata u koštac s problematikom pred kojom se nalazi vjera modernog čovjeka. On to objašnjava ovako: »Pričvršćen na križ - a križ ni o što, viseći nad ponorom. Jedva da bi bilo moguće sugestivnije i točnije opisati situaciju vjernika danas. Čini se, kao da ga nad ništavilom drži još samo jedna greda, i kao da je moguće izračunati čas kada će se potopiti. Tako da, ako je jedino mjesto čovjekova vjerovanja ocean nesigurnosti i neizvjesnosti, onda ni nevjernika ne smijemo uzeti nedijalektički, odnosno isključivo.« Ovdje vidimo da, unatoč Newtonovoj ideji da je svijet poput stroja koji se striktno pokorava prirodnim zakonima, čovjek u znanosti nije i ne može pronaći konačni smisao. Otkrivanje prirodnih zakona stvar je eksperimenata, a ne metafizičke spekulacije. Također, pretpostavljam da moderna potrošačka filozofija sa svojom maksimom »Bit ćeš sretan ako imaš«, nije našla uporište u čovjeku koji je mnogo složenije biće.
Neka predviđanja da će proces sekularizacije i progresivni tehnološki napredak ukloniti religiju iz društva, ipak su se pokazala netočnim. Ovdje vidimo snažnu poveznicu s Jaspersovim objašnjenjem filozofije egzistencije. Čovjek, unatoč svemu, uvijek na kraju ostaje bez tla. Samim početkom moje i tvoje egzistencije, naša egzistencija ostaje bez tla te ima uporište i smisao jedino i isključivo u nadnaravnom. Možda možemo i reći da se u suvremenom čovjeku ugasilo ili će se u budućnosti ugasiti religiozno, no unatoč problemima i izazovima suvremenog društva, ipak se u čovjeku nije ugasila potreba za smislom kao onaj temeljni pokretač naše egzistencije. Stoga, iako se čini da na kraju drugog desetljeća 21. stoljeća, »homo religiosus« ne gori, ipak zaključujemo da on kao žar negdje duboko unutar čovjeka tinja.
