Kroz sveukupnost svoga života, u društvu u kojem živi i djeluje, čovjek stječe različita prava kao što su npr.: pravo na pojedina osiguranja, pravo na školovanje, pravo na mirovinu, pravo na određene povlastice itd.
Nerođeni su života dostojni (prvi dio)
__________ piše: fra Slaven
Ipak postoje određena prava koja društvo ne može dati, jer dolaze prije društva, ali ih društvo mora zaštiti i učiniti djelotvornima, a nazivaju se prava čovjeka. Prvo i osnovno, temeljno pravo jest pravo na život. Društvo i javna vlast nisu kompetentni ikome oduzeti ovo pravo. Svaki ljudski život mora se poštivati od samog njegova nastanka pa sve do prirodne smrti. Na društvu je da se pobrine, da bdije, da ova prava svakako budu učinkovita, djelotvorna i da se nužno na svakoga odnose jednakim mjerama bez obzira na status osobe u društvu. Jer neposredni je temelj čovjekovih prava njegova ljudska narav iz koje proizlazi njegovo ljudsko dostojanstvo.
Jasno je kao dan da je temelj pravnog sustava svake države njezin ustav. Stvarnost u hrvatskom pravnom sustavu po pitanju pobačaja u totalnoj je suprotnosti. Članak 21. Ustava Republike Hrvatske glasi: "Svako ljudsko biće ima pravo na život". Ali, nažalost, u Hrvatskoj je još uvijek na snazi Zakon o pobačaju iz davne 1978. Godine. Dakle, iz onodobnog sustava, a Republika je Hrvatska taj zakon nakon osamostaljenja involvirala u svoj pravni sustav. Očito je da članak 21. Ustava Republike Hrvatske štiti pravo na život svakog čovjeka, a nerođena djeca svakako spadaju u vrstu "čovjek". Prema tome, nije teško logikom zdravog razuma zaključiti da je sadašnji Zakon o pobačaju u Republici Hrvatskoj protuustavan. Zanimljivo je spomenuti jedan podatak (informacije i razmišljanja radi) kako je još u rimsko doba postojao pravni aksiom: "Začeto dijete smatra se kao da je već rođeno", dok se npr. u Kini tek rođeno dijete smatra starim devet mjeseci.
Sve ovo gore ranije navedeno uvjetuje raspravu o pravu na pobačaj. Današnji zagovornici pobačaja, osim što niječu da je ljudski embrij ili fetus osoba, pozivaju se također na čovjekovu autonomiju (samozakonodavstvo) kako bi opravdali pravo na pobačaj, te tako odluku o prijevremenom prekidu trudnoće proglasili moralno opravdanom. Nije uopće sporno da je čovjek autonoman, koja proizlazi iz njegove slobode. Znači, temelj je svake autonomije sloboda ili, drugim riječima, sloboda je pretpostavka autonomiji. Ali nitko na ovome svijetu nije apsolutno slobodan, nitko nema apsolutnu slobodu – što je razumski shvatljivo. Čovjek, uz pomoću svoga razuma, shvaća i dolazi do zaključka kako je on ograničeno tj. da nije apsolutno biće (da je apsolutno biće, onda bi na svijetu mogao postojati samo jedan čovjek). Znači, apsolutna autonomija nije moguća jer čovjek nije apsolutno biće. Prema tome, nitko ne posjeduje takvu slobodu da drugom čovjeku uskrati njegovu, te tako i pravo na život. Iz jednostavnog razloga, tamo gdje završava moja sloboda, započinje sloboda onog drugog. Nema toga prava koje mi dopušta da je ugrozim i narušavam. Moram je skrupulozno i sa strahopoštovanje poštivati, i ne samo to, nego biti spreman štiti tu slobodu drugoga kao sebi jednakoga. Svako dijete, iako još uvijek u utrobi majke jest osoba koja se razvija sama za sebe i nije dio majčinog tijela, iako jest u majčinom tijelu. Tako da majka s njim, pozivajući se na svoju autonomiju, ne može raspolagati kako želi. Ako se još ne rođeno dijete ne može obraniti, ne znači da ga se smije i može životno ugroziti. Ova kritika upućena na račun pobačaja, nije kritika upućena na račun ideje ljudskih prava kao takvih, nego je to kritika upućena na račun očite diskriminacije slabijih od strane jačih ljudskih bića, što je nedopustivo i neprihvatljivo ne samo teološki, nego i filozofski. Dakle, ne samo snagom argumenata vjere, nego snagom argumenata razuma. Svaki se zdrav razum buni protiv svakog oblika diskriminacije, ugnjetavanja i ostalih oblika nasilja.Nastavit će se...
