U potrazi za čovjekom

Svaki naš izravni govor o Bogu, na kraju krajeva, nije govor nego samo pokušaj govora. Zapravo, to je naše ljudsko mucanje.

Govoriti o onome što je savršeno odnosno, o onome što je samo savršenstvo, nama koji smo nesavršeni nije nimalo lagano. Izreći Božju veličinu našim ljudskim govorom, teško je jer uvijek prijeti nedorečenost, ograničenost, okrnjivanje te savršenosti. Ali i tu je Bog pokazao svoju veličini i Božju dosjetljivost, koju mi ljudi sigurno bar za ovoga života, nećemo nikada shvatiti. On je progovorio nama našim ljudskim jezikom.

Bog je u svom Trojstvenom savršenstvu mogao za vijeke vjekova ostati sam u sebi, jer sam je sebi dovoljan u svojoj savršenoj ljubavi. Ali je odlučio u svom vječnom promislu stvoriti čovjeka: "I bi tako, i bijaše veoma dobro." (Post 1, 31) Međutim, tu se nije zaustavio, stupio je s čovjekom u zajedništvo tj. postali su jedno, jer i sam je postao čovjekom u svome Sinu Isusu Kristu. Jer samo savršeno može primiti ono nesavršeno. Vječni je Bog u svome ljubljenom Sinu pokazao svoje presveto lice koje nikada nije prestalo gledati, promatrati, tražiti zalutalog čovjeka. Zato ga i danas, kada čovjek i dalje bezglavo luta bespućima svoga života, snagom Kristove žrtve na križu, po Duhu Svetom traži i neće nikada odustati, jer savršenstvo ne poznaje granice. Ako je čovjek pogazio, odbacio, omalovažio Kristovu žrtvu križa, ako joj čovjek ne razumije i ne shvaća veličinu i značenje, zna On čijeg je plana bila dio i nikada od nje neće odustati – ne zbog žrtve, nego zbog čovjeka. Savršenstvo ne polazi od sebe, nego od onoga nasuprot, a nasuprot Presvetom Trojstvu je čovjek, Njegova jedina i najveća ljubav.