"Tko sam ja za tebe…?" Najradije bih, moj dobri Isuse, sada stao i ostavio ovo kratko pitanje s ove tri točkice i upitnikom i ništa više ne bih napisao niti prljao papir nego samo razmišljao o ovom Tvom pitanju upućenom učenicima. Kako učenicima, tako i meni.
Opet, bar ja tako sada osjećam, ponajviše meni. Ali sam lijepo zamoljen od fra Dalibora da razlomim riječi na temu današnjeg evanđelja pa ću pokušati, iako imam osjećaj kao da kliještama vadim riječi iz sebe. Nisam u nikakvoj krizi niti bilo čemu sličnom nego bih samo gledao i osluškivao, bilo u nutrini, bilo na izvan te sam trenutno sposoban pisati samo na ovakav način – izravno Tebi.
Tko si Ti, Isuse, za mene? Pitanje je koje svakodnevno odzvanja u mome srcu (i mislim da ga nikada neću moći utišati niti želim) od kad sam Te odlučio slijediti u potpunosti i u nepodijeljenosti svoga srca. Lagao bih kada bih drugačije mislio, rekao i napisao. Ti dobro znaš da bih lagao. Tebi je sve znano (pa i ono neznano) jer moje srce pripada samo Tebi. Želim da pripada samo Tebi, a kroz Tebe svima koji su na mome životnom putu. I ono će uvijek biti nemirno kada ne bude tako. Sad se ne opterećujem, Isuse, tim tko si Ti za druge. Ne briga me za to. Nego tko si za mene. Možda sam sebičan i egoist, ali kada si Ti u pitanju mislim da ću uvijek biti takav. Jer trudeći se upoznavati Tebe, svijet će tada kroz upoznavanje mene, zapravo upoznati Tebe, jer ćeš u mojoj slabosti njima uprizoriti sebe. Zato bih Te silno želio upoznati, upoznavati i postajati kroz to nalik Tebi. Da moje "ja" sve više postaje slično Tvome "Ti". Želio bih Te upoznati, izgraditi odnos s Tobom onako kako ga imam sa svim ljudima koje volim, koje neprestano susrećem. Volio bih Ti biti blizu. Kao da sjediš na nekoj stolici nasuprot mene i pričamo o svemu. Ali imam osjećaj kao da tome nisam dorastao i da moja vjera još nije toliko zrela. Moje srce, Isuse, neprestano ispunja "nemir", rekao bih: sveti nemir. Jer kada god pomislim da sam Ti se približio, da sam Te malo više upoznao, otkrio nešto novo kod Tebe, shvatim i osjetim kao da sam na nekakvom početku. I uvijek imam osjećaj kao da Ti nisam sve rekao. S Tobom uvijek, čini mi se, počinjem iznova. Kao nekakvo malo dijete koje misli da je upoznalo svijet oko sebe, a kada upozna nešto iz toga svijeta shvati da ima još toliko toga što ga nadilazi i što ne razumije. E, tako i Ti mene nadilaziš i ostavljaš bez daha. A nerijetko i pomalo zbunjenog. Ma vjerujem, Isuse, da Tebi nije bitno da činim, nazovimo to Ti i ja, velika djela. Nego da postanemo jedno, a da ja opet ostanem ja, a Ti da uvijek budeš Ti: moj Bog, Stvoritelj, a ponajviše moj najbolji prijatelj i životni suputnik, moje drugo "ja".
Vjerujem, Isuse, mislim, nadam se, da Tebi nije najvažnije da Te gledam i upoznajem samo kroz Tvoj križ, patnju, muku, pa u konačnici i uskrsnuće. Iako je to ono što samo Ti možeš, ono najveće. Nego i kroz cijeli Tvoj život: kako si se smijao, kako je to izgledao Tvoj osmijeh; kako si se igrao s onim najmanjima, s djecom; kakvim si pogledom susretao one "najgrešnije", pa i one koji Te nisu prihvaćali; kako si proživljavao trenutke provedene sa svojom presvetom Majkom; vjerujem da si se smijao kada bi Tvoji apostoli ostali zbunjeni na neku Tvoju gestu, riječ, ponašanje… možda se i sada smiješ dok ja ovo pišem. Ne znam… Ali u ovom trenutku razmišljam, možda i najviše, što si to radio kada si išao u osamu, na osamljena mjesta. Kako si se tamo ponašao. Nažalost, Tvoji i naši evanđelisti tu su jako škrti na riječima, ali s razlogom, jer nisu bili svjedoci tih i takvih događanja, a Ti im možda nisi pričao o tome. Pada mi na pamet da možda namjerno nisi o tome govorio da bi na taj način mene – nas – potakao sa zanimanjem razmišljati: kako je to biti u tišini s Ocem, s Tobom… I ja u ovim trenucima, Isuse, najviše tražim tišinu, osamljena mjesta. A opet s druge strane čini mi se da bježim od nje. Nekako osjećam da me sada tu trebaš, zapravo želiš. Hvala Ti što Tebi mogu doći bez ikakvih maski, nekakvih obrambenih oklopa koji me štite. Jer se pred Tobom ne moram štiti, sakrivati. Ali nemoj se ljutiti na mene, namjerno ne pišem "oprosti mi" jer znam da jesi, kada možda i dođem s nekakvim oklopima. Ti znaš da to radim u svoj slabosti. Upravo zbog toga jer ne znam tko si Ti. Bar ne dovoljno. Pogotovo kada padnem pod utjecaj kojekakvih napasti, pa se u meni budi nekakav otpor. Ali, vjerujem, milosrdni Isuse, da Tebi i moji oklopi nisu prepreka da Ti dođeš do mene.
Pitam se upravo i za ove rečenice koje sam nanizao: jesu li moji oklopi? Jer se silno trudim da ih uobličim, imajući u podsvijesti da će to netko možda pročitati, kako bih ostavio lijep dojam. Eto, to sam Ti ja, Isuse: čovjek dojma! Evo, shvaćam u ovom trenutku da su ti dojmovi, zapravo, ljudski obziri; moji oklopi s kojim Ti ne dam prići; s kojima sebi ne dozvoljavam da budem ja, ja. I što više, Isuse, hodimo zajedno vidiš da sam ja nekako sve više i više zbunjen, da ne kažem: nesigurniji. Zato Te molim, vodi moje korake. Zapravo, hodi uz mene. Petru si rekao: "Odlazi od mene." Iako, vjerujem, nikada to svome Petru ne bi učinio. Mogu zamisliti kako se samo Petar tada osjećao, kako mu je bilo teško. Jer Tebe je Petar volio, iskreno, a sve je činio u svojoj naivnosti. Ali Ti nas tako odgajaš. E, to je ono, Isuse, što mene nekada kod Tebe jako zbunjuje: kako i na koji način nas odgajaš. Ja ću Tebi reći samo jedno: Idi, Isuse, ispred mene i vodi me. Daj mi snage da Te slijedim, pa ću Te slijediti kamo god Ti krenuo. I, molim te, nikada mi nemoj reći ovo što si rekao Petru, jer ne znam bi li ja to mogao podnijeti. I kada možda ja Tebi kažem: "Isuse, odlazi od mene i ostavi moj život na miru, ne mogu više.", nemoj me ozbiljno shvaćati. Jer to govorim u svojoj slabosti i grešnosti koja me preopterećuje, pa možda počnem svašta buncati.
Namučio sam se, Isuse, dok sam pisao ove rečenice. Ali opet imam osjećaj kao da nisam napisao ama baš ništa. Osjećam se kao onaj koji uči pisati, pa i govoriti. Sve mi nekako izgleda nabacano i nepovezano. Ali nije ni bitno! Ja sam samo čovjek koji pokušava pisati o Tebi koji si Bog – što mi i koliko značiš. Ali u konačnici! Najveća mi je utjeha da Ti, dobri moj Isuse, znaš tko sam ja za Tebe, tko sam ja Tebi; da Ti poznaješ sve tajne i dubine moga srca i da Ti ništa nije sakrito, skriveno; da Ti nije bitno ono što je grešno i trulo u mome srcu, niti u to gledaš, nego da sam Ti bitan ja; da Tebi uvijek mogu doći i dolaziti onakav kakav jesam: bez straha, bojazni, bez ikakvog opterećenja… te da sve to ljubomorno čuvaš u svome božanskom i beskrajno milosrdnom srcu. Koje je trenutno jedina moja utjeha i slast. Eto, to si Ti, Isuse! Ako me već pitaš, ovo je moj odgovor Tebi…
Tko si Ti, Isuse, za mene? Pitanje je koje svakodnevno odzvanja u mome srcu (i mislim da ga nikada neću moći utišati niti želim) od kad sam Te odlučio slijediti u potpunosti i u nepodijeljenosti svoga srca. Lagao bih kada bih drugačije mislio, rekao i napisao. Ti dobro znaš da bih lagao. Tebi je sve znano (pa i ono neznano) jer moje srce pripada samo Tebi. Želim da pripada samo Tebi, a kroz Tebe svima koji su na mome životnom putu. I ono će uvijek biti nemirno kada ne bude tako. Sad se ne opterećujem, Isuse, tim tko si Ti za druge. Ne briga me za to. Nego tko si za mene. Možda sam sebičan i egoist, ali kada si Ti u pitanju mislim da ću uvijek biti takav. Jer trudeći se upoznavati Tebe, svijet će tada kroz upoznavanje mene, zapravo upoznati Tebe, jer ćeš u mojoj slabosti njima uprizoriti sebe. Zato bih Te silno želio upoznati, upoznavati i postajati kroz to nalik Tebi. Da moje "ja" sve više postaje slično Tvome "Ti". Želio bih Te upoznati, izgraditi odnos s Tobom onako kako ga imam sa svim ljudima koje volim, koje neprestano susrećem. Volio bih Ti biti blizu. Kao da sjediš na nekoj stolici nasuprot mene i pričamo o svemu. Ali imam osjećaj kao da tome nisam dorastao i da moja vjera još nije toliko zrela. Moje srce, Isuse, neprestano ispunja "nemir", rekao bih: sveti nemir. Jer kada god pomislim da sam Ti se približio, da sam Te malo više upoznao, otkrio nešto novo kod Tebe, shvatim i osjetim kao da sam na nekakvom početku. I uvijek imam osjećaj kao da Ti nisam sve rekao. S Tobom uvijek, čini mi se, počinjem iznova. Kao nekakvo malo dijete koje misli da je upoznalo svijet oko sebe, a kada upozna nešto iz toga svijeta shvati da ima još toliko toga što ga nadilazi i što ne razumije. E, tako i Ti mene nadilaziš i ostavljaš bez daha. A nerijetko i pomalo zbunjenog. Ma vjerujem, Isuse, da Tebi nije bitno da činim, nazovimo to Ti i ja, velika djela. Nego da postanemo jedno, a da ja opet ostanem ja, a Ti da uvijek budeš Ti: moj Bog, Stvoritelj, a ponajviše moj najbolji prijatelj i životni suputnik, moje drugo "ja".
Vjerujem, Isuse, mislim, nadam se, da Tebi nije najvažnije da Te gledam i upoznajem samo kroz Tvoj križ, patnju, muku, pa u konačnici i uskrsnuće. Iako je to ono što samo Ti možeš, ono najveće. Nego i kroz cijeli Tvoj život: kako si se smijao, kako je to izgledao Tvoj osmijeh; kako si se igrao s onim najmanjima, s djecom; kakvim si pogledom susretao one "najgrešnije", pa i one koji Te nisu prihvaćali; kako si proživljavao trenutke provedene sa svojom presvetom Majkom; vjerujem da si se smijao kada bi Tvoji apostoli ostali zbunjeni na neku Tvoju gestu, riječ, ponašanje… možda se i sada smiješ dok ja ovo pišem. Ne znam… Ali u ovom trenutku razmišljam, možda i najviše, što si to radio kada si išao u osamu, na osamljena mjesta. Kako si se tamo ponašao. Nažalost, Tvoji i naši evanđelisti tu su jako škrti na riječima, ali s razlogom, jer nisu bili svjedoci tih i takvih događanja, a Ti im možda nisi pričao o tome. Pada mi na pamet da možda namjerno nisi o tome govorio da bi na taj način mene – nas – potakao sa zanimanjem razmišljati: kako je to biti u tišini s Ocem, s Tobom… I ja u ovim trenucima, Isuse, najviše tražim tišinu, osamljena mjesta. A opet s druge strane čini mi se da bježim od nje. Nekako osjećam da me sada tu trebaš, zapravo želiš. Hvala Ti što Tebi mogu doći bez ikakvih maski, nekakvih obrambenih oklopa koji me štite. Jer se pred Tobom ne moram štiti, sakrivati. Ali nemoj se ljutiti na mene, namjerno ne pišem "oprosti mi" jer znam da jesi, kada možda i dođem s nekakvim oklopima. Ti znaš da to radim u svoj slabosti. Upravo zbog toga jer ne znam tko si Ti. Bar ne dovoljno. Pogotovo kada padnem pod utjecaj kojekakvih napasti, pa se u meni budi nekakav otpor. Ali, vjerujem, milosrdni Isuse, da Tebi i moji oklopi nisu prepreka da Ti dođeš do mene.
Pitam se upravo i za ove rečenice koje sam nanizao: jesu li moji oklopi? Jer se silno trudim da ih uobličim, imajući u podsvijesti da će to netko možda pročitati, kako bih ostavio lijep dojam. Eto, to sam Ti ja, Isuse: čovjek dojma! Evo, shvaćam u ovom trenutku da su ti dojmovi, zapravo, ljudski obziri; moji oklopi s kojim Ti ne dam prići; s kojima sebi ne dozvoljavam da budem ja, ja. I što više, Isuse, hodimo zajedno vidiš da sam ja nekako sve više i više zbunjen, da ne kažem: nesigurniji. Zato Te molim, vodi moje korake. Zapravo, hodi uz mene. Petru si rekao: "Odlazi od mene." Iako, vjerujem, nikada to svome Petru ne bi učinio. Mogu zamisliti kako se samo Petar tada osjećao, kako mu je bilo teško. Jer Tebe je Petar volio, iskreno, a sve je činio u svojoj naivnosti. Ali Ti nas tako odgajaš. E, to je ono, Isuse, što mene nekada kod Tebe jako zbunjuje: kako i na koji način nas odgajaš. Ja ću Tebi reći samo jedno: Idi, Isuse, ispred mene i vodi me. Daj mi snage da Te slijedim, pa ću Te slijediti kamo god Ti krenuo. I, molim te, nikada mi nemoj reći ovo što si rekao Petru, jer ne znam bi li ja to mogao podnijeti. I kada možda ja Tebi kažem: "Isuse, odlazi od mene i ostavi moj život na miru, ne mogu više.", nemoj me ozbiljno shvaćati. Jer to govorim u svojoj slabosti i grešnosti koja me preopterećuje, pa možda počnem svašta buncati.
Namučio sam se, Isuse, dok sam pisao ove rečenice. Ali opet imam osjećaj kao da nisam napisao ama baš ništa. Osjećam se kao onaj koji uči pisati, pa i govoriti. Sve mi nekako izgleda nabacano i nepovezano. Ali nije ni bitno! Ja sam samo čovjek koji pokušava pisati o Tebi koji si Bog – što mi i koliko značiš. Ali u konačnici! Najveća mi je utjeha da Ti, dobri moj Isuse, znaš tko sam ja za Tebe, tko sam ja Tebi; da Ti poznaješ sve tajne i dubine moga srca i da Ti ništa nije sakrito, skriveno; da Ti nije bitno ono što je grešno i trulo u mome srcu, niti u to gledaš, nego da sam Ti bitan ja; da Tebi uvijek mogu doći i dolaziti onakav kakav jesam: bez straha, bojazni, bez ikakvog opterećenja… te da sve to ljubomorno čuvaš u svome božanskom i beskrajno milosrdnom srcu. Koje je trenutno jedina moja utjeha i slast. Eto, to si Ti, Isuse! Ako me već pitaš, ovo je moj odgovor Tebi…
