Crkva se na II. vatikanskom koncilu nanovo pozicionira u svome promišljanju i odnosu prema čovjeku, svijetu i njegovim pojavama. Osvrnut ćemo se ponajviše na dekret Ad Gentes, koji govori o misijskoj djelatnosti Crkve.
___________piše: fra Serđo
No, za ispravno shvaćanje ovoga dokumenta kao i cjelokupnog koncila, nužno je uključiti novu sliku Crkve koju nam nudi dogmatska konstitucija o Crkvi – Lumen gentium. Ona identitet Crkve promatra pod vidom njezina poslanja, nazivajući je „sveopćim sakramentom spasenja“ (LG 48) i „narodom Božjim“ (LG 9). Dakle ponajprije se ističe jednako dostojanstvo svih kršćana pa zato sabor odustaje od tzv. strogo piramidalnog hijerarhijskoga ustroja, koji najprije govori o papi, biskupstvu i svećeništvu i tek zatim o ostalim vjernicima, već donosi pojam „narod Božji“, koji vrijedi za sve krštenike. Crkva je sva u službi Krista jer „Svjetlo naroda je Krist pa stoga ovaj Sveti sabor, sabran u Duhu Svetom, žarko želi njegovom svjetlošću, koja odsijeva na licu Crkve, prosvijetliti sve ljude navješćujući evanđelje svemu stvorenju“ (LG 1). Ovim se jasno ističe kako Crkva nije sama od sebe svjetlo, nego samo ukoliko je u Kristovoj službi. U začetku milosnog plana spasenja svih ljudi stoji vječni Otac koji je „odlučio uzdići ljude da imaju udjela u božanskom životu“ (LG 2). Početak Crkve nalazi se u Isusovom navještaju kraljevstva Božjega kojega Crkva dalje prenosi na sve puke na zemlji ne ostvarujući taj navještaj nikada do kraja, budući da je to kraljevstvo uvijek zbilja ispred nas.
Ideje Lumen gentiuma svoj odraz nalaze u svim saborskim dokumentima, pa i u misijskom dekretu Ad Gentes, koji je, jer sažima misijsku problematiku sve od 16. stoljeća, izrazito složen. Crkva je svjesna novonastalih prilika koje traže njenu dijalošku otvorenost, s ciljem „da se u Kristu sve preporodi te da u njemu ljudi tvore jednu obitelj...“ (AG 1). Poslanje Crkve utemeljeno je na Presvetomu Trojstvu i proizlazi iz trinitarne dinamike sebedarne ljubavi (usp. AG 2). Misija Crkve počiva na Sinovom poslanju koji je prikazan kao uzor, učitelj, osloboditelj, spasitelj i oživljavatelj u kojem Bog pomiruje svijet sa sobom, dok je Duh Sveti pokretač Crkve i misije (usp. AG 3 i 4). Zamjetno je kako dekret ima ekleziocentričnih crta i razmišljanja usmjerenih samo na misije ad extra, tj. na vani, a da još nema govora od misiji ad intra, koja se odnosi na djelovanje u već kristijaniziranim krajevima, tj. na ono što će Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. izreći u pojmu „nova evangelizacija“. Dekret potiče promicanje apostolata laika, bez kojih se evanđelje ne može duboko utisnuti u duh, život i rad nekog naroda. Zato treba u najvećoj mjeri skrbiti za to da se podigne zreo kršćanski laikat (usp. AG 21). Na kraju se govori o različitosti koje vladaju među mnoštvom partikularnih Crkava, koje uzimaju iz „običaja i tradicija, mudrosti i znanja, iz vještina i umijeća svojih naroda“ i time obogaćuju cjelokupnu Crkvu (usp. AG 22). Crkva se okreće svijetu, svjesna da se u njemu otkriva Božji govor koji treba utjecati na njeno poslanje. Postkoncilsko razmišljanje stoga je snažno usmjereno na drugoga i drugačijeg, čije upoznavanje omogućuje vlastito oplemenjivanje.U postkoncilskom promatranju misijskoga poslanja Crkve zapažamo ubrzani razvoj i novo premišljanje. Zaustavit ćemo se i promotriti dva dokumenta, Evangelii nuntiandi – Naviještanje evanđelja (apostolski nagovor o evangelizaciji u suvremenom svijetu) i već spominjani Redemptoris missio (enciklika o trajnoj vrijednosti misijske naredbe), koji će nam osvijetliti misiološke izazove i smjernice ovoga vremena.
Evangellii nuntiandi, živ i nadahnut dokument, uvijek poticajan, preuzima teologiju saborskog dekreta Ad Gentes ali uključuje i postkoncilsku problematiku. U ovome nagovoru Pavao VI. umjesto ustaljenih pojmova „misija/misije“, „misijsko djelovanje“ i „apostolat Crkve“ počinje koristiti novogovor Crkve kroz izričaje „evangelizacija“, „dijalog“, „svjedočenje“ i „naviještanje“. Tako će, ukazujući na rascjep između Evanđelja i kulture, koji je po njemu drama našega vremena, ustvrditi da je svjedočanstvo života prvi korak u evangelizaciji, a sami navještaj samo jedan vid evangelizacije (usp. EN 21-22). Takvim svjedočanstvom bez riječi, kako kaže papa, kršćani u srcima drugih neodoljivo izazivaju pitanje: Zašto su oni takvi? Cilj i svrha evangelizacije je obnova čovječanstva koja uključuje unutarnju preobrazbu osobne i kolektivne svijesti ljudi, njihova djelovanja, života i životne sredine; jednom riječju obnova svega ljudskoga (usp. EN 18-19). Kao putove takve evangelizacije papa ističe i usmeno razglašavanje poruke, Službu riječi i euharistiju, župsku, školsku i obiteljsku katehezu, upotrebu „mass media“, osobni dodir prenošenjem vlastitog iskustva vjere, sakramente i na koncu pučku pobožnost (EN 40-48). Na kraju Papa ne zaboravlja istaknuti prvotno božansku inicijativu u evangelizatorskom djelu jer je Duh Sveti glavni činitelj evangelizacije, tiho djeluje i daje da Crkva raste (usp. EN 75).
Dvadeset petu obljetnicu od zatvaranja Koncila i proglašenja Dekreta Ad Gentes i petnaestu godišnjicu pobudnice Evangelii nuntiandi, Ivan Pavao II. obilježio je objavljenjem enciklike Redemptoris missio. Dokument u samom početku daje naznake za jedan antropološki obrat, stavljajući čovjeka u središte i govoreći kako misijska djelatnost ima samo jednu svrhu: služiti čovjeku objavljujući mu Božju ljubav koja se očitovala u Kristu Isusu (usp. RM 2). Crkva, nadalje, ne može ne naviještati jer je konačna samoobjava Božja u Kristu temeljni razlog njenog djelovanja (RM 5). Papa pitanju misija pristupa izrazito kritički pitajući se: da li je još uvijek prikladna misija među nekršćanima? Nije li na njeno mjesto došao dijalog među religijama? Zar poštivanje savjesti i slobode ne isključuje svako nuđenje obraćenja (usp. RM 4)? Odgovor na ova pitanja daje osoba Isusa Krista i vjera u njega koja je ponuda čovjekovoj slobodi. Otvoriti se Kristovoj ljubavi znači osloboditi se od otuđenja i izgubljenosti, od ropstva pod vlašću grijeha i smrti. Novi život u Kristu „blagovijest“ je za čovjeka svih vremena i iz toga proizlazi onaj apostolski odgovor: „Mi ne možemo ne govoriti“ (Dj 4, 20). Iz toga Papa i zaključuje da je misija točan pokazatelj naše vjere u Krista i njegovu ljubav prema nama (usp. RM 11). Plod toga navještaja jest Kraljevstvo Božje koje je uskoj vezi s Isusovom osobom. Ono zahtijeva preobrazbu ljudskih odnosa i ostvaruje se postupno, a njegova je narav zajedništvo svih ljudi među sobom i s Bogom (usp. RM 15). Crkva je sva u službi toga Kraljevstva pa najprije sebi samoj mora biti vjerodostojna inače taj zahtjev neće ispuniti u odnosu na svijet.Papa upućuje na beskrajne obzore misije ad gentes (RM 31-40) ne bježeći od poteškoća među kojima ističe i nedostatak revnosti, razočarenje i nedostatak veselja i nade. Upućuje pogled na novonastale ljudske zajednice u velikim gradovima koje su obilježene anonimnošću. Progovara o mladima kao „budućnosti kontinenata“. Crkva treba svoju poruku usaditi u nove kulturne krugove pri čemu je osobito istaknut svijet komunikacije. Upućen je i poziv na promicanje čovjekove slobode jer Crkva „poštuje osobe i kulture i zaustavlja se ispred svetišta savjesti“ (RM 39). Na suradnju u misijskom djelu, koja je znak zrelosti vjere i kršćanskog života, pozvani su svi kršćani snagom krštenja (usp. RM 77). Dokument završava ohrabrenjem jer Bog sprema novo proljeće evanđelja svim narodima, a upućen je i poticaj za stvaranje misijske duhovnosti koju obliježava ljubav prema Crkvi i ljudima nalik Kristovoj.
