Misionarsko lice Crkve ( VI ) - Misijsko djelovanje Crkve tijekom povijesti

Svetoga Franju Ksaverskog povijest pamti kao evangelizatora Indije i Japana koji je u desetak godina prešao 100 000 km i obratio oko 30 000 ljudi. Učio je japanski i 1552. pokušao ući u Kinu, no zadovoljit će se time da gleda u njezinu smjeru umirući na otoku Sancianu. U oduševljenom dopisivanju sa sv. Ignacijem osjeća se kako Franjo upravo ključa od želje da radi „na porastu naše svete vjere“. Predbacivalo mu se da je bio prebrz na poslu te da je umnažao krštenja, no on je kako zaključuje Bedouelle, pripadao pionirima, a ne onima koji učvršćuju građevinu. Pijo X. imenuje ga zaštitnikom misija. Njegovo djelo nastavlja Roberto Nobili koji je usavršio novu metodu evangeliziranja koju bismo danas označili terminom „inkulturacija“. Usvojio je običaje i geste hinduskih pokornika, a od obraćenika tražio samo odreknuće od idolatrije i poligamije.
 

Matteo Ricci bio je prvi misionar Kine (na hrvatskom je dostupna knjiga „Apostol Kine“, autora Otella Gentilia, koja govori o njegovom liku i djelu). Ricci uči čitati i pisati na kineskom. Preko 2000 ljudi iz visokog sloja obraća se na njegovo propovijedanje. Pronalazi zajedničke crte između Konfucijeve filozofije i kršćanstva, pri čemu 'etika' postaje ključna riječ. Katoličku liturgiju prilagođava kineskim običajima kojih se domoroci teško odriču. Općenito govoreći u azijskoj religijskoj svijesti ne postoji koncept po kojem osobni Bog ulazi u povijest i spašava. Konfucijev kult i poštovanje iskazivano precima duboko je oblikovalo kinesku misao pa Ricci i njegovi nasljednici taj obred dopuštaju kao kulturalni ili „civilni“ obred koji ne bi bio nespojiv s kršćanskim ispovijedanjem transcendentnog Boga. Potvrdu ovom djelovanju daje i papa Pavao V. koji 1615. odobrava slavljenje mise na kineskom. Međutim, kineski obredi izazvat će još mnoštvo rasprava, te su i zabranjivani od kasnijih papa, da bi krajem 18 st. uslijedili progoni isusovaca od carske vlasti. Danas Kina broji oko 70 milijuna kršćana što čini 3% ukupnog stanovništva.
 

U 17. stoljeću dolazi do jasnije vizije misijskog djelovanja Crkve, kada se uspostavlja Sveta kongregacija za širenje vjere, što je prvi sustavni pokušaj da se definiraju zadaće i metode misionarskog djelovanja. Program ove kongregacije pred misije stavlja sljedeće zadatke: pretvoriti misije u specifičan crkveni i duhovni pokret, s naglaskom da ga se izdvoji iz španjolskog i portugalskog kolonijalizma; rasteretiti misionare od svakog uplitanja politike i svjetovnih vlasti; ujediniti misionarsko djelovanje naglašavanjem autoriteta pape; formirati autohtono svećenstvo i podignuti lokalne hijerarhije. U ovom vremenu osobito se ističu misijski pothvati u Kanadi i djelovanje Franje Saleškog, koji se obraća protestantima s „duhovnim oružjem“: molitvom, postom i djelima ljubavi. Iduće, 18. stoljeće, obilježit će kriza misija, što uzroke ima ponajviše u privremenom ukidanju isusovačkog reda i malom broju domorodnih svećenika. Tako je, na primjer u Južnoj Americi nakon dva stoljeća misionarenja zaređeno samo 24 indijanska svećenika. 
 

Novi misionarski elan razvit će se u prilikama demografskog rasta, industrijskog razvoja, napretka komunikacije i medicine te kolonijalnim širenjima, koje sa sobom donosi 19. st. Kroz ovo će se stoljeće broj misionara ustostručiti (sa 500 na 50 000, od čega 20 000 domorodnih svećenika), osnovat će se 43 misionarske kongregacije i 270 misijskih društava. Velik je i broj mučenika. Njih 132 daje život u razdoblju od 1822. do 1903. Ono što Crkva gubi u Europi zbog političkih prilika (nastanci republika), to dobiva na tlu misija. Prvi vatikanski koncil (1869-1870.), na kojem sudjeluje čak 200 biskupa iz misijskih zemalja, potiče misionarski razvoj raspravljajući o pitanjima širenja vjere, položaja rimokatolika na Istoku, odnosa svjetovnih i redovničkih svećenika. Sabor se također pita da li misijska pitanja spadaju pod ovlast pape i Koncila. U ovom vremenu jačaju i domorodačke Crkve u Indiji i Japanu, koje dobivaju svoje prve domaće biskupe, dok u Šangaju nastaje katoličko sveučilište. Crkveno učiteljstvo izdaje prve misijske dokumente koji će sadržavati i pesimističan vid na soteriološkom planu. Tako još Benedikt XV. u apostolskom pismu Maximum Illud govori kako je navještaj nužan da bi se one „koji stoje u tamama i sjenama smrti“ pridobilo za Krista i „otelo ropstvu sotone“ ili Pio XI. u enciklici Rerum Ecclesiae kazuje da će evanđelje „otvoriti put u nebo... mnogim nesretnim ljudima koji su u opasnosti da budu osuđeni.“ Nasuprot njima papa Pio XII. istaknut će da mnoge misionarske zemlje „Crkvi daruju duhovna i materijalna dobra, dok su ih prije samo primali“ (Božićna poruka 1945.) i kako „Crkva ne može odustati od misije koja joj je povjerena, a to je da gradi čitavog čovjeka i da time neprestano sudjeluje u postavljanju temelja društva“ (Konzistorij, veljača 1946.). Time će naznačiti smjernice koje će malo kasnije razraditi II. vatikanski sabor.