Misionarsko lice Crkve - Pojam i značenje misije

Crkva je kroz svoju povijest uvijek nastojala ostati vjerna poslanju primljenu od Gospodina, da pođe po svem svijetu i učini njegovim učenicima sve narode (usp. Mt 28, 19; Mk 16, 15). Okolnosti toga svijeta kroz povijest su se uvelike mijenjale. Neki su narodi nastajali, a mnogi i propadali, ali ostale su Kristove riječi kao trajni poziv na djelovanje. Kršćanin uvijek iznova iščitava Isusovu evanđeosku poruku i ugrađuje ju u izazove svoga vremena. U trenucima Božjega nadahnuća i zanosa sveti Franjo znao je uzviknuti da je cijeli svijet njegov samostan. I zbilja, pozvani smo zavoljeti svijet, suosjećati s njim, iako taj svijet počesto djeluje nerazumljivo u svojim traženjima. No kršćanin svijet voli, baš kao i Franjo, samo ako je prije toga dotaknut Bogom. Stoga u začetku svega kršćanskog djelovanja stoji Kristov nalog, njegova riječ i poslanje.
 

U našem promišljanju, u kojem ćemo u nekoliko dijelova promotriti neke naglaske misije i misiologije, kao sustavnom teološkom govoru o misijskom poslanju Crkve, osvrnut ćemo se najprije na značenje samoga pojma te na neke svetopisamske izričaje o poslanju, koji nam mogu poslužiti kao polazište i osvjetljenje u razumijevanju misijskoga poslanja danas, u vremenu i svijetu koji počesto živi kao da mu je naš kršćanski navještaj nepotreban. Takav stav pred misijsku Crkvu stavlja pitanje njene autentičnosti i potrebu propitkivanja njenog načina navještaja i pristupa navjestitelja. Zar je potrebno da se svi obrate kada ne isključujemo mogućnost da se čovjek spasi i po drugim religijama, pa čak ako ne vjeruje? Ima li stoga današnji čovjek pravo nevjerovati? Sama Crkva, u za nju revolucionarnom i milosnom događaju Drugoga Vatikanskoga koncila uči kako se i izvan njezina ustroja nalaze mnogi elementi posvećenja i istine (Lumen gentium 8) i da je spasenje po pashalnom otajstvu moguće i izvan njenog krila, na način koji Bog poznaje (usp. Gaudium et spes 22). Ne bi li stoga za Crkvu bila dovoljna zadaća promicanje čovjeka? I, zar poštivanje savjesti i slobode ne isključuje svako nuđenje obraćenja? Kako to pomiriti s nalogom navještaja koji Crkva dobiva od Uskrsloga Krista? Sve to ukazuje na već spomenutu i trajnu potrebu promišljanja i ugradnje naše poruke u suvremene potrebe. Stoga blaženi Ivan Pavao II. s pravom u svojoj misijskoj enciklici Redemptoris missio, na koju se ponajviše pozivamo u ovim promišljanjima, kaže: „Naše je vrijeme dramatično i ujedno očaravajuće“ (RM 38). Stoga promjene u svijetu sile Crkvu da pronalazi nove oblike svoga djelovanja.
 

Pojam misije svoj korijen ima u latinskoj riječi missio koja znači poslanje, zadaću, ovlast ili nalog. Nekoć je imala profano značenje i koristila se u prilikama otpuštanja zarobljenika i utamničenika na slobodu, ili se pak odnosila na dopuštanje gladijatorima da prestanu s borbom, kada bi ih vladar pomilovao. Nekoć se i mornare nazivalo misionarima, budući da su prenosili poruke iz jednoga kraja u drugi. Riječ „misija“ odnosila se i na zadaću važnog značaja, pa se moglo govoriti o političkim, vojnim i diplomatskim misijama. Unutar kršćanskog promišljanja o misiji govorimo kao o evangelizatorskom djelu Crkve među narodima koji još nisu upoznali evanđelje. Kada kažemo „misija“ mislimo na cjelokupno poslanje Crkve i kršćana, dok pojam „misije“ označava uglavnom teritorije ili različita područja na kojima se vrši takvo poslanje. 
 

Temeljna biblijska polazišta koja govore o poslanju odnose se na nalog Uskrslog Krista o sveopćem poslanju: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Mk 16, 15); „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28, 19-20) i „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ (Iv 20, 21; usp. 17, 18). Poslanje dakle dolazi od Uskrsloga Krista, koji više ne poziva samo na nasljedovanje sebe, nego i na svjedočenje pred drugima. Učenici su pozvani svjedočiti Kristovu blizinu, onoga Krista koji je s njima drugovao i kojemu sada pripada sva vlast na nebu i na zemlji. Pitanje koje se nameće navjestitelju jest: koliko je uistinu osvjedočeni sudrug Krista, je li iskusio njegovu svemoć, te svjedoči li zbilja to iskustvo ili prenosi samo neku povijest, kulturu, običaj, pa čak i ideologiju? 
 

Zapažamo još jedan važan moment. Poslanje Crkve utemeljeno je na Presvetome Trojstvu. Svoj začetak ima u trinitarnoj dinamici, tj. u slanju Sina od Oca, i Duha Svetoga od Oca i Sina. Nastavak ovoga božanskog pošiljanja događa se po Crkvi, koja šalje svoje službenike sve do kraja zemlje. Tako se po Crkvi i njenim navjestiteljima nastavlja Božje otkrivenje svijetu.