Prije no što usmjerimo pogled na misionarsko djelo Crkve u povijesti, zagledajmo se još na trenutak u Sveto pismo, koje ostaje mjerodavno i nepresušno vrelo vjerničkog, duhovnog, crkvenog i teološkog življenja.
____________piše: fra Serđo
U našem govoru o misiji i misiologiji, nakon promatranja značenja samih pojmova te naloga naviještanja dobivenog od Uskrsloga Krista, zaustavili smo se na utemeljenosti misije u trinitarnoj dinamici. Crkva nastavlja u svijetu poslanje koje svoje temelje ima u poslanjima i upućenostima božanskih osoba jedne na drugu. Tako se u Crkvi nastavlja otkrivanje Božjega lica. Koncilski dekret Ad gentes, o misijskoj djelatnosti Crkve, s pravom ističe da je Crkva „po svojoj naravi 'misionarska' jer potječe iz poslanja Sina i poslanja Duha Svetoga u skladu s naumom Boga Oca“ (AG 2). Prije no što usmjerimo pogled na misionarsko djelo Crkve u povijesti, koje je sa sobom nosilo mnoštvo izazova, herojskih postignuća, velikih i brojnih obraćenja, ali također i znatan broj konfliktnih prilika, zagledajmo se još na trenutak u Sveto pismo, koje ostaje mjerodavno i nepresušno vrelo vjerničkog, duhovnog, crkvenog i teološkog življenja.
U Starom se zavjetu uz pojam poslanja veže izabranje (izraelskoga naroda) i poziv (proroka). Izrael izriče svoju različitost u odnosu na druge narode, jer uživa Božju naklonost. Stoga se i naziva „Božji narod“, „sveti narod“ ili „svjedok“ jedinoga Boga. Nailazimo međutim i na mjesta koja govore o univerzalnoj Izraelovoj ulozi u sveopćem Božjem naumu spasenja, koje se odnosi na sve ljude i narode. Tako, na primjer, Abraham dobiva obećanje da će u njemu biti blagoslovljeni svi narodi (usp. Post 12, 3), ili prorok Izaija koji svjedoči o okupljanju svih naroda oko sionske gore, Gore Gospodnje (Iz 2, 1-5), Izraelova svetoga mjesta. Tijekom svoje povijesti Izrael postaje svjestan da njegovo odabranje ima sveopće poslanje.
Proroci, s druge strane, ostvaruju poslanje tako što naviještaju Božju volju i promatraju budućnost u svjetlu Božje riječi. Njihov navještaj također prelazi granice Izraela. Tako Bog izabirući Jeremiju govori: „... za proroka svim narodima postavih te“ (Jr 1,5). Tritoizaija govori o Domu koji će se zvati „Dom molitve za sve narode“ (Iz 56, 7). Malahija prenosi Božje riječi: „Od istoka do zapada veliko je ime moje među narodima, i na svakom mjestu prinosi se kâd i žrtva Imenu mojemu...“ (usp. Mal 1, 11-14), dok se Jona zauzima za obraćenje poganske Ninive (Jon 3-4), nakon čega Bog iskazuje svoje milosrđe tome gradu. Ovi izričaji potvrđuju kako Stari zavjet nipošto nije u sebi zatvorena poruka, koja bi bila namijenjena samo obećanom narodu, nego je potvrda univerzalne božanske poruke spasenja koja traži uvijek novo iščitavanje i preispitivanje, osobito izabranih navjestitelja Božje riječi.Novi zavjet također obiluje govorom o poslanju. U prvom ga redu susrećemo kod središnjeg lika Novoga zavjeta - Isusa Krista. Isus nastupa kao Božji izaslanik, jer poslan je „blagovjesnikom biti siromasima...“ (usp. Lk 4, 16–21; Iz 61, 1-2). Predmet Isusove misije jesu proglašenje i uspostava kraljevstva Božjega, a u Isusovoj se osobi poistovjećuju poruka i glasnik, govoriti, djelovati i biti, jer on proglašuje „blagovijest“ ne samo time što kaže ili čini nego onim što jest, kako nam to govori Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris missio (br. 13). Isus svoje poslanje usko veže uz Oca, svjedočeći Božje očinstvo i vlastito sinovstvo, što osobito ističe evanđelist Ivan. Isusov navještaj polazi od Židova, no ne isključuje potrebe pogana. Možda se ovaj stav ponajbolje očituje u susretu Isusa sa Samarijankom, u kojem se govori o novom bogoštovlju u duhu i istini (usp. Iv 4). Evanđelisti često opisuju Isusa kao putujućeg navjestitelja, koji obilazi gradove i sela, a u čijem navještaju posebno mjesto zauzimaju oni koji žive na rubu društva i s kojima traži kontakt. U ovu skupinu možemo ubrojiti odbačene, gubave, uzete, javne grešnike i carinike. Možemo na kraju zaključiti da Isus nanovo iščitava židovski Zakon i Božju riječ u konkretnoj prilici i potrebi pojedinca, otkrivajući kako ta riječ nikad nije usmjerena protiv čovjeka ili ideološki obojena. Tako stvara novi odnos, Novi savez između Boga i čovjeka, koji svoju potvrdu dobiva na križu, u potpunom predanju onome koji ga je poslao. Suvremeni poslanik treba ponajprije iznova iščitati Božju poruku spasa kako bi spreman dočekao potrebu suvremenog čovjeka znajući da zbog nerazumijevanja, najčešće onih koji se slijepo kunu u religiju, njegovo poslanje može završiti konfliktom pa čak i tragično.
