Obraćenje traje čitav život, a taj život ne možemo kršćanski proći sami bez onoga koji za sebe kaže Ja jesam. Sve polazi iz vjere. Sve polazi iz odnosa sa onim koji je sam u Sebi odnos.
Bog preko svoje objave izvodi simfoniju, za koju nije moguće reći što je u njoj bogatije. Prije nego je Božja Riječ postala čovjekom orkestar je svijeta svirao bez ikakva plana: svjetonazori, religije, mnoštvo državnih nacrta, svatko svira nešto za sebe. Na neki način se naslućuje da je ta kakofonijska zbrka tek uigravanje. Temelj za orkestar postavljen je u Izraelu: Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima... (Heb 1, 1). Tada je došao Sin, baštinik svega, poradi kojega je i sastavljen čitav orkestar. Pod njegovim vodstvom Bog izvodi simfoniju, veli nam Hans Urs von Balthasar, te tako dokazuje smisao svoje raznolikosti. Da bi čovjek pristupio treba se prilagoditi zahtjevima simfonijskog orkestra, tj. treba se obratiti. Pojašnjenje samog termina metanoia, obraćenje, govori nam da se tu radi o mijeni, pokori, preokretu u novo i drugačije biće do svoje krajnje dubine.
U Starom zavjetu
U Starom zavjetu Bog se pokazuje kao osjećajan Bog koji je snažno potresen pred bijedom u koju čovjek upada zbog počinjena grijeha. On od čovjeka traži obraćenje i za to ga obraćenje priprema jezikom koji tadašnji čovjek razumije u onoj sredini u kojoj se konkretno nalazi. Putovanje pustinjom Izraela bilo je vrijeme njihova četrdesetgodišta. Na prvom mjestu u oslobađanju iz ropstva, bilo je važno da Izrael uvidi blizinu i silu Gospodina koji ga je izveo iz Egipta. Važnost je stavljena na čišćenje naroda i pamćenje Božjih djela, da bi kasnije bilo prisutno u sjećanju izabranog naroda. Kroz taj hod pustinjom događalo se čišćenje naroda od kumira i svih ostalih nečistoća koje su Izraelci ponijeli iz Egipta ili iz susreta sa ostalim kulturama na koje su nailazili. Bog je brižljivo čistio narod i vodio ga u svojoj Šekhinah.
Izrael dobiva Dekalog kao pomoć u nasljedovanju. Bdio je Bog nad narodom kao nad svojom zjenicom oka (usp. Zah 2, 12). Oni bi od njega odlazili, a on bi ih neprestano pozivao da se vrate jer bi propadali ako se ne bi na njega oslanjali (usp. Iz 7, 9b). Ako bi i dolazilo do ponovnog odvođenja u pustinju, to je zato što je htio progovoriti njihovu srcu (usp. Hoš 2, 16). Svako vraćenje naroda i njegov zaokret prema Gospodinu povratak je onome koji je život. Gospodin je s Izraelom bio strog i zahtjevan, te bi znao i gnjevom planuti. Njegova srdžba je povrijeđena ljubav, te time i jedna od njegovih reakcija na ljude. Ljubav je uvjet i izvor mogućnosti Božje srdžbe. Izrael je znao da Gospodin neće dovijeka gnjevom plamtiti (usp. Jr 3, 12), nego želi da se grješnik obrati i živi. Htio je odgojiti ljubljeni narod da on do nakraj zemlje pronese Slavu Imena njegova i time pripraviti put Sinu.
U Novom zavjetu
Bog Otac je svoju ljubljenu vječnu Riječ, koju rađa od vječnosti, spremio da se njegova Slava ušatori među ljudima na dotad nezamisliv način. Time se Bog tako približio ljudima i postao im onaj koji prebiva među njima. Svojim podizanjem šatora među ljudima Sin nas je uvukao u zajedništvo Trojstva i očitovao se kao njegov egzegeta. On sam je radio svojim rukama pomažući svome zaštitniku sv. Josipu. Razmišljao je ljudskim umom i učio vjerske istine svoga naroda. Svoje je odluke donosio ljudskom voljom kao i svaki obični čovjek. Ljubio je ljudskim srcem svoga Oca i svakog čovjeka. Osjećao je i suosjećao sa svojim bližnjima. Rođen od žene Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas ljudi, u svemu nama sličan osim u grijehu (usp. Heb 4, 15). Isus Krist, Sin Božji je došao svojima i njegovi ga ne primiše. On je ispunio Zakon, dovršio je sve što je Otac imao u svome planu. U sebi nam je dao primjer života i nasljedovanja. U javnom djelovanju naviješta kraljevstvo Božje i neprestano poziva na obraćenje, zaokret prema Istini. Prihvaća Očevu volju do kraja. Predaje se u ruke ljubljenog Oca i ne zna što ga čeka. Vrhunac ljubavi prema Ocu i čovjeku očituje neshvatljivom ljubavi na križu.
Sin Očev, Isus Krist, je dirigent kojemu je povjereno izvođenje simfonije s orkestrom. On je prije dva tisućljeća zakucao dirigentskim štapićem i sve one koji to žele privukao je sebi. Prije nego je veličanstvena simfonija započela on je očitovao plan izvedbe koji je izrazito zahtjevan, ali ne i nemoguć za savršenu izvedbu. Svi okupljeni iz svih naroda i jezika na početku kao stranci postaju integrirani i moraju svoje instrumente simfonički usuglasiti s jedinstvom koje ih nadilazi. To usuglašavanje kako bi došlo do suzvučja možemo nazvati obraćenjem - metanojom.
I danas zvone riječi onoga koji je ludo ljubio, ali malo je onih koji se odazivaju. On je započeo izvoditi svoju simfoniju, te poziva i nada se još mnogima. Nada se svakom čovjeku kojega čeka i kojega želi. Danas se čini da ne čuju dovoljno ni oni koji su mu javno obećali čitavo svoje biće. Rekao bi i danas sv. Franjo da Ljubav nije ljubljena. Gdje su zaljubljenici u Boga Isusa Krista? Gdje su pastiri ovaca, a gdje su ovce? Rekoše da hoće ući, i druge Njemu dovoditi, a sami ne uđoše a drugima ne dadoše ući. Zašto su kršćani tako malo eshatološki znak ovoga vremena u kojem prebivamo? Mlakost i realnost zaborava Boga vladaju sve više u ovom našem svijetu koji sve više živi kao da Boga nema.
Unatoč svemu Gospodin Isus nam jasno i ozbiljno kaže: Dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu dijelu (Otk 22, 12)! Pogledamo li u povijest spasenja vidimo da Bog ne ispunja naše želje nego svoja obećanja. Trojstveni Bog nudi čovjeku slobodan izbor između propasti i života. Izborom protiv Boga više nismo slobodni nego postajemo robovi. Jedini dobar izlaz za čovjeka je dobro i sreća, a to je sam Bog. Do njegove blizine i stajanja do njega, dolazi se obraćenjem. Obraćenje je čin koji podrazumijeva okretanje ljudske egzistencije od grijeha prema Bogu i čovjeku od kojih nas je grijeh odijelio. Ono je muka i traje doslovno čitav ljudski život. Bez našeg sudjelovanja nema obraćenja unatoč svoj Božjoj ljubavi i volji. Angelus Silesius o tome lijepo pjeva: Istina je: Bog želi blaženim učiniti tebe. Misliš li bez pomoći tvoje? Vjeruješ mnogo, zavaravaš sebe.
Obraćenje je teško, bolno i tegobno, ali drugog puta nema do puta suradnje s milošću koju treba oživotvoriti sa svojim djelima. Treba doći do sinergizma kako bi to rekli grčki oci, tj. do zajedničkog djelovanja. Potrebno je doći do dopuštenja da Duh Sveti oblikuje i ispuni naše srce. Ako želimo da nam se čaša nalije vodom do vrha potrebno je da je mi okrenemo, a nije više naša briga kada će je i kako Bog ispuniti, jer on zna najbolje. Potrebno je postati nesebična posuda da bi Bog u nju izlio svoju bitnu nesebičnost kako nam to lijepo izriče Hans Urs von Balthasar.
Čovjek je sam otajstvo koje stoji pred Otajstvom, te treba upoznavati i samog sebe, svoju istinskost da bi upoznao Boga. Stvarni medij, iskonsko iskustvo svih iskustava jest da je sam čovjek prostor u kojemu i po kojemu iskusuje Boga (Joseph Ratzinger). Nakon toga ako uvidimo da živimo u egoizmu i sebičnosti znači da još i danas živimo prije Krista. Ako nas tišti grijeh, ako se pogledam u ogledalu i ugledam Judu, zašto to ne bi dali Isusu u ispovijedi? Zašto nosimo kameni teret na svome vratu kojeg potiskujemo, a on nas još više razara i cijepa? Ne možemo sami sebi pomoći vraćajući se sami sebi, nego odvraćanjem od sebe i obraćanjem Bogu jer je čovjeku potrebno oproštenje koje samo on može dati. Naše rješenje na putu obraćenja je dopuštanje Isusu Kristu da bude naš Samaritanac. Kad dođe do susreta on neće čovjeka samo potapšati po ramenima sa riječima da je on dobar nego će najprije poviti njegove otvorene rane koje krvare. Do susreta će doći ako se dogodi egzodus – izlazak iz svoje skučenosti, iz svoje sebičnosti i samodostatnosti. Taj životni put traži vjeru, upornost i strpljivost sa sobom.
Iz toga dinamizma nastat će nešto novo, nešto preobraženo i tako lijepo. Tek će čovjek tada biti potpuno čovjek, te će postati istinsko biće samo nakon susreta sa svojim Bitkom. Nakon toga čovjek će živjeti iz vjere i potpunog predanja. Više nije važno gdje se nalazi i u kakvoj je životnoj situaciji, jer on zna s kim se u tome nalazi. Nikad više nije sam i sve je dobro onako kako jest jer onaj koji kaže za sebe da Jest doveo ga je u to što jest. Kršćanin će tada zasjati pravim dostojanstvom i postat će stvarnim suradnikom Istine. Obraćenje traje čitav život, a taj život ne možemo kršćanski proći sami bez onoga koji za sebe kaže Ja jesam. Sve polazi iz vjere. Sve polazi iz odnosa sa onim koji je sam u Sebi odnos.
piše: fra Dario Galić
U Starom zavjetu
U Starom zavjetu Bog se pokazuje kao osjećajan Bog koji je snažno potresen pred bijedom u koju čovjek upada zbog počinjena grijeha. On od čovjeka traži obraćenje i za to ga obraćenje priprema jezikom koji tadašnji čovjek razumije u onoj sredini u kojoj se konkretno nalazi. Putovanje pustinjom Izraela bilo je vrijeme njihova četrdesetgodišta. Na prvom mjestu u oslobađanju iz ropstva, bilo je važno da Izrael uvidi blizinu i silu Gospodina koji ga je izveo iz Egipta. Važnost je stavljena na čišćenje naroda i pamćenje Božjih djela, da bi kasnije bilo prisutno u sjećanju izabranog naroda. Kroz taj hod pustinjom događalo se čišćenje naroda od kumira i svih ostalih nečistoća koje su Izraelci ponijeli iz Egipta ili iz susreta sa ostalim kulturama na koje su nailazili. Bog je brižljivo čistio narod i vodio ga u svojoj Šekhinah. Izrael dobiva Dekalog kao pomoć u nasljedovanju. Bdio je Bog nad narodom kao nad svojom zjenicom oka (usp. Zah 2, 12). Oni bi od njega odlazili, a on bi ih neprestano pozivao da se vrate jer bi propadali ako se ne bi na njega oslanjali (usp. Iz 7, 9b). Ako bi i dolazilo do ponovnog odvođenja u pustinju, to je zato što je htio progovoriti njihovu srcu (usp. Hoš 2, 16). Svako vraćenje naroda i njegov zaokret prema Gospodinu povratak je onome koji je život. Gospodin je s Izraelom bio strog i zahtjevan, te bi znao i gnjevom planuti. Njegova srdžba je povrijeđena ljubav, te time i jedna od njegovih reakcija na ljude. Ljubav je uvjet i izvor mogućnosti Božje srdžbe. Izrael je znao da Gospodin neće dovijeka gnjevom plamtiti (usp. Jr 3, 12), nego želi da se grješnik obrati i živi. Htio je odgojiti ljubljeni narod da on do nakraj zemlje pronese Slavu Imena njegova i time pripraviti put Sinu.
U Novom zavjetu
Bog Otac je svoju ljubljenu vječnu Riječ, koju rađa od vječnosti, spremio da se njegova Slava ušatori među ljudima na dotad nezamisliv način. Time se Bog tako približio ljudima i postao im onaj koji prebiva među njima. Svojim podizanjem šatora među ljudima Sin nas je uvukao u zajedništvo Trojstva i očitovao se kao njegov egzegeta. On sam je radio svojim rukama pomažući svome zaštitniku sv. Josipu. Razmišljao je ljudskim umom i učio vjerske istine svoga naroda. Svoje je odluke donosio ljudskom voljom kao i svaki obični čovjek. Ljubio je ljudskim srcem svoga Oca i svakog čovjeka. Osjećao je i suosjećao sa svojim bližnjima. Rođen od žene Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas ljudi, u svemu nama sličan osim u grijehu (usp. Heb 4, 15). Isus Krist, Sin Božji je došao svojima i njegovi ga ne primiše. On je ispunio Zakon, dovršio je sve što je Otac imao u svome planu. U sebi nam je dao primjer života i nasljedovanja. U javnom djelovanju naviješta kraljevstvo Božje i neprestano poziva na obraćenje, zaokret prema Istini. Prihvaća Očevu volju do kraja. Predaje se u ruke ljubljenog Oca i ne zna što ga čeka. Vrhunac ljubavi prema Ocu i čovjeku očituje neshvatljivom ljubavi na križu.
Sin Očev, Isus Krist, je dirigent kojemu je povjereno izvođenje simfonije s orkestrom. On je prije dva tisućljeća zakucao dirigentskim štapićem i sve one koji to žele privukao je sebi. Prije nego je veličanstvena simfonija započela on je očitovao plan izvedbe koji je izrazito zahtjevan, ali ne i nemoguć za savršenu izvedbu. Svi okupljeni iz svih naroda i jezika na početku kao stranci postaju integrirani i moraju svoje instrumente simfonički usuglasiti s jedinstvom koje ih nadilazi. To usuglašavanje kako bi došlo do suzvučja možemo nazvati obraćenjem - metanojom.
I danas zvone riječi onoga koji je ludo ljubio, ali malo je onih koji se odazivaju. On je započeo izvoditi svoju simfoniju, te poziva i nada se još mnogima. Nada se svakom čovjeku kojega čeka i kojega želi. Danas se čini da ne čuju dovoljno ni oni koji su mu javno obećali čitavo svoje biće. Rekao bi i danas sv. Franjo da Ljubav nije ljubljena. Gdje su zaljubljenici u Boga Isusa Krista? Gdje su pastiri ovaca, a gdje su ovce? Rekoše da hoće ući, i druge Njemu dovoditi, a sami ne uđoše a drugima ne dadoše ući. Zašto su kršćani tako malo eshatološki znak ovoga vremena u kojem prebivamo? Mlakost i realnost zaborava Boga vladaju sve više u ovom našem svijetu koji sve više živi kao da Boga nema.
Unatoč svemu Gospodin Isus nam jasno i ozbiljno kaže: Dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu dijelu (Otk 22, 12)! Pogledamo li u povijest spasenja vidimo da Bog ne ispunja naše želje nego svoja obećanja. Trojstveni Bog nudi čovjeku slobodan izbor između propasti i života. Izborom protiv Boga više nismo slobodni nego postajemo robovi. Jedini dobar izlaz za čovjeka je dobro i sreća, a to je sam Bog. Do njegove blizine i stajanja do njega, dolazi se obraćenjem. Obraćenje je čin koji podrazumijeva okretanje ljudske egzistencije od grijeha prema Bogu i čovjeku od kojih nas je grijeh odijelio. Ono je muka i traje doslovno čitav ljudski život. Bez našeg sudjelovanja nema obraćenja unatoč svoj Božjoj ljubavi i volji. Angelus Silesius o tome lijepo pjeva: Istina je: Bog želi blaženim učiniti tebe. Misliš li bez pomoći tvoje? Vjeruješ mnogo, zavaravaš sebe.
Obraćenje je teško, bolno i tegobno, ali drugog puta nema do puta suradnje s milošću koju treba oživotvoriti sa svojim djelima. Treba doći do sinergizma kako bi to rekli grčki oci, tj. do zajedničkog djelovanja. Potrebno je doći do dopuštenja da Duh Sveti oblikuje i ispuni naše srce. Ako želimo da nam se čaša nalije vodom do vrha potrebno je da je mi okrenemo, a nije više naša briga kada će je i kako Bog ispuniti, jer on zna najbolje. Potrebno je postati nesebična posuda da bi Bog u nju izlio svoju bitnu nesebičnost kako nam to lijepo izriče Hans Urs von Balthasar.
Čovjek je sam otajstvo koje stoji pred Otajstvom, te treba upoznavati i samog sebe, svoju istinskost da bi upoznao Boga. Stvarni medij, iskonsko iskustvo svih iskustava jest da je sam čovjek prostor u kojemu i po kojemu iskusuje Boga (Joseph Ratzinger). Nakon toga ako uvidimo da živimo u egoizmu i sebičnosti znači da još i danas živimo prije Krista. Ako nas tišti grijeh, ako se pogledam u ogledalu i ugledam Judu, zašto to ne bi dali Isusu u ispovijedi? Zašto nosimo kameni teret na svome vratu kojeg potiskujemo, a on nas još više razara i cijepa? Ne možemo sami sebi pomoći vraćajući se sami sebi, nego odvraćanjem od sebe i obraćanjem Bogu jer je čovjeku potrebno oproštenje koje samo on može dati. Naše rješenje na putu obraćenja je dopuštanje Isusu Kristu da bude naš Samaritanac. Kad dođe do susreta on neće čovjeka samo potapšati po ramenima sa riječima da je on dobar nego će najprije poviti njegove otvorene rane koje krvare. Do susreta će doći ako se dogodi egzodus – izlazak iz svoje skučenosti, iz svoje sebičnosti i samodostatnosti. Taj životni put traži vjeru, upornost i strpljivost sa sobom.
Iz toga dinamizma nastat će nešto novo, nešto preobraženo i tako lijepo. Tek će čovjek tada biti potpuno čovjek, te će postati istinsko biće samo nakon susreta sa svojim Bitkom. Nakon toga čovjek će živjeti iz vjere i potpunog predanja. Više nije važno gdje se nalazi i u kakvoj je životnoj situaciji, jer on zna s kim se u tome nalazi. Nikad više nije sam i sve je dobro onako kako jest jer onaj koji kaže za sebe da Jest doveo ga je u to što jest. Kršćanin će tada zasjati pravim dostojanstvom i postat će stvarnim suradnikom Istine. Obraćenje traje čitav život, a taj život ne možemo kršćanski proći sami bez onoga koji za sebe kaže Ja jesam. Sve polazi iz vjere. Sve polazi iz odnosa sa onim koji je sam u Sebi odnos.
piše: fra Dario Galić
