Svaki je čovjek pozvan na ljubav, pozvan ljubiti i biti ljubljen jer stvoren je za ljubav! Kada mu je ljubav uskraćena, kada je spriječen darovati je, u čovjeku se nešto buni, uznemiruje, protestira..
_____ piše: fra Slaven
Međutim, poznaje li, odnosno vrednuje li današnji čovjek na ispravan način ljubav? Je li uopće svjestan koja se stvarnost nalazi iza te, danas tako olako, upotrebljavane riječi?
Nažalost, danas se iza te riječi krije mnogo toga što često nije ni blizu stvarnosti koju ona izriče, nego nešto što joj je potpuno suprotno. Pokušajmo proniknuti vrednotu koju kriju riječi svetog Ivana: ''Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bog
u ostaje i Bog u njemu''(1 Iv 4, 16).
Prava ljubav za sobom povlači jednu ogromnu odgovornost. A riječ ''odgovornost'' u svome korijenu ima riječ ''odgovor''! Ovako gledajući: ljubav bi bila odgovor na poziv Onome o kome sveti Ivan govori u svojoj poslanici, a to je poziv na ljubav! Taj odgovor ostvarujemo ljubeći onoga koga nam je Bog stavio na životni put jer ''bližnji nam je darovan da očitujemo Bogu koliko ga ljubimo'' (sv. Katarina Sijenska).
Kada čujemo riječ ljubav zabljesnu nas slike kao što su crvenkasta srca, ruže, osmjesi dvoje mladih i sl. Treba učiti znati iščitavati znakove vremena danas i uočiti potrebe nas ljudi: da, mi žeđamo biti ljubljeni i ljubiti. No, čime sve nastojimo utišati taj poziv koji odzvanja u našoj nutrini i očekuje iskreni odgovor? Pronalazimo li pravi put u cijelom moru ponuda? Ljubav je samo Jedna – Isus Krist, a stvarnost koja nas upućuje u samu bit ljubavi je križ. Prava, istinska ljubav je samo ona koja se dade razapeti, koja je sposobna podnositi mane i nedostatke drugoga, sposobna žrtvovati se za drugoga, čekati i biti strpljiva. Ako ljubav nije kadra podnositi, tj. nositi drugoga, onda je to zaljubljenost kojoj temelj nije žrtva, nego upravo suprotno: trenutno oduševljenje, npr. nečijom osobom. A znamo da ono što je sagrađeno na pijesku nema čvrstog temelja i ruši se ''kad navale bujice i duhnu vjetrovi'' (usp. Mt 7, 24 - 27). Netko će reći kako je to samo nesavršena ljubav kojoj treba vremena za savršenstvo. Ali nema nesavršene ljubavi: ili je ljubav ili nije ljubav – između nema mjesta za nešto treće! Ona se samo može očitovati s manje ili više jakosti, kako je kome darovano od Boga. Netko je sposoban više trpjeti te na taj način i jače ljubiti u Gospodinu, a netko opet može, u usporedbi s drugim, ''manje'' ljubiti, ali bitno je da daje sve.
Prava je ljubav ona koja je spremna pretrpjeti i poniženje. Ona će se umoriti, možda i stati, čak i pasti, ali nikada odustati i napustiti onoga drugog jer poraz doživljava tek u odustajanju. Međutim, nesebičnost ljubavi očituje se u tome što ona o odustajanju uopće ne razmišlja niti pomišlja. Ovu i ovakvu ljubav zorno nam opisuje jedna zanimljiva priča o djevojčici koja nosi svoga, ne toliko manjega, brata. Noseći ga, ona susreće jednoga čovjeka koji je pita: ''Kako ti, tako mala, možeš nositi toliki teret?'', a ona mu odgovara: ''Ovo nije teret, ovo je moj brat!'' Ljubav na križu, ljubav je na ispitu vjernosti, a ona koja nije iskusila križ, ne može se ni nazivati ljubavlju! Moguće je da doživi krizu, ali to nije nešto nužno negativno. Riječ ''kriza'' dolazi od grčke riječi 'krisis', što znači: vrijeme razlučivanja, vrijeme odlučivanja. Prema tome, možemo reći: kriza je vrijeme darovano od Boga u kojem ljubav jača i sazrijeva, vrijeme u kojem Bog želi da se ona opet i iznova, na jedan dublji i snažniji način, odluči za Njega i tako bude postojana!
Iskustvo najbolje progovara, zato i nas može oplemeniti mudrost jedne starije časne sestre, teškog koraka, izborana lica, blagog pogleda... Ona, koja je upoznala Ljubav, jednom prilikom je majčinskim glasom posvjedočila: ''Bit je ljubavi dati Bogu ono što najviše volimo!'' Tko je god u životu, barem jednom, iskreno ljubio shvaća kako su ove riječi istinite. No, to nije nimalo lako prihvaćati jer čovjek tada ima osjećaj kao da gubi, kida dio sebe, osjeća, pa usudio bih se reći, neopisivu bol. Ponekad čak pomišlja: ''Kako Bog može biti tako nepravedan, zašto to čini...'' ali, sve je to vrijeme sazrijevanja. Nakon darivanja Bogu onoga što najviše volimo, osjećamo u sebi samo prazninu, u nama ostaje tinjati čežnja koju samo Bog može utažiti. A to Bog upravo želi: isprazniti nas od svega onoga što nam priječi kako bi se u našim srcima nastanila jedina i neprolazna Ljubav, tj. On sam! Koliko god prolazak kroz ovu stvarnost bio težak, vjerujemo i osjećamo da je ono što smo predali Njemu u najsigurnijim rukama, osjećamo neopisivi mir i slobodu. U srcu se budi posebna, nova radost zbog našeg predanja Bogu. Po tome predanju sve dobiva duboku dimenziju ukorijenjenosti u Ljubav samu te već na zemlji dobivamo predokus Neba koji će se u vječnosti samo nastaviti i dobiti svoju puninu... Tada sami postajemo svjedoci one druge stvarnosti ''kada nam se čini da Bog najviše uzima, u biti tada nas najviše daruje''. Postanemo svjesni kako nismo gubitnici, nego oni koji dobivaju. A naša radost proizlazi iz činjenice da smo odgovorili na onaj duboki poziv naše nutrine, poziv na ljubav: imamo priliku ljubiti i biti ljubljeni. Ta radost postaje tolika te imamo osjećaj kako ne može stati u naše srce, kako naše srce nije sposobno primiti toliku ljubav... Upravo je to dokaz da je Bog na djelu! Jer samo Bog, koji je sama ljubav, može obogatiti toliko naše srce.
Ljubav koja gleda da joj se uzvrati za učinjeno nije ljubav, nego sebičnost. ''Tko očekuje zahvalnost za svoju ljubav, zapravo ni ne ljubi'' (Henrich Wolfgang Seidel). U hvalospjevu ljubavi kojeg je napisao svojoj zajednici u Korintu, Pavao je, kada malo bolje razmotrimo, napisao što to ljubav nije! Upravo nam to govori da je naš jezik presiromašan da bi mogli u riječi staviti što to ljubav jest. U počecima kršćanske zajednice sveti je Ivan napisao ''Bog je ljubav'', a par stoljeća poslije sveti Augustin napisa ''Ako shvaćaš to nije Bog''. Lako možemo zaključiti da ljubav ne možemo shvatiti, nego samo iskusiti, i to ne samo na osjećajnoj, površinskoj razini, nego cijelim svojim bićem. Puno dublje, u samoj nutrini osobe krije se „to nešto“ što nije osjećaj, nego prava stvarnost: Ljubav sama koja u nama ljubi druge... tu stvarnost ne možemo staviti u riječi i rečenice, ona je neizreciva...
Najveći je čin ljubavi koji je povijest ljudska upoznala ovo: ''Bog je tako ljubio svijet te je dao Sina svoga Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni'' (Iv 3, 16). Našu ljubav i vjernost prema Bogu mogu ugroziti kušnje, nemiri, ponude ovoga svijeta, ali Njegovu ljubav prema nama nitko i ništa ne može nadmašiti niti nadvladati. ''Nitko nije trpio kao Isus, i nitko nije ljubio kao Isus jer ljubav se mjeri sposobnošću trpljenja'' (Raphael Hombach). Križ Kristov svjedoči nam o njezinoj snazi: ljubav se ne traži, ljubav se dobije, nezasluženo!
Misao sv. Terezije Avilske, koju smo imali već prilike pročitati na ovim stranicama, otkriva nam jednu duboku istinu: ''Sinovi zemlje svoju ljubav izražavaju ružama, a Gospodin, kao poruku svoje ljubavi, šalje trnje''. Mi ljudi pozvani smo ljubav iskazivati, između ostaloga, i ružama, no samo On je sposoban darivati nas trnjem. Na neočekivan način, u Božjoj logici, nama trnje dobiveno od Njega predstavlja najveći dar. Prihvaćajući trnje svjesni smo da time postavljamo onaj čvrsti temelj žrtve na kojemu ćemo dalje moći graditi, sve do samoga Neba i ta zgrada čvrsto će stajati do u vječnost... Zato možemo reći da Isus ljubi one koji Njega razapinju, a 'razapinje' one koji Njega ljube. Na taj način postajemo Njegova 'produžena ruka' u svijetu i tako, poput sv. Pavla, nadopunjujemo što nedostaje patnjama Kristovim za Tijelo Njegovo, za Crkvu (usp. Kol 1, 24).
''U sutonu života bit ćemo suđeni po ljubavi'' (sv. Ivan od Križa), stoga, ako smo ikada osjetili u svojoj nutrini poziv na trpljenje za drugoga, na odricanje, žrtvu... nemojmo se oglušiti na njega jer tu nam se daruje prilika da upoznamo Ljubav. Zašto joj ne bismo odgovorili te se u sutonu života susreli s osmjehom na Gospodnjem licu i pozivom: ''Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!'' (usp. Mk 25, 31-46).
fra3
