Vazmeno je vrijeme a mjesec svibanj. On je na poseban način posvećen Blaženoj Djevici Mariji. Na to nas može podsjetiti i pjesma koja se u svibnju redovito pjeva u našim crkvama Marijo, svibnja kraljice.
___________piše: fra Dragan
Stoga kroz četiri subote ovoga mjeseca donosimo razmatranja otajstava svete krunice Djevice Marije. Kao što je vidljivo iz naslova kojim obuhvaćamo ova razmatranja, svoj hod kroz njih započinjemo s radosnim otajstvima.
„Razmatrati radosna otajstva znači ući u najdublje uzroke i najdublje značenje kršćanske radosti. Znači usredotočiti se na konkretnu stvarnost otajstva utjelovljenja i mračni nagovještaj otajstva spasenjske muke. Marija nas uvodi u shvaćanje tajne kršćanske radosti, podsjećajući nas da je kršćanstvo prije svega i nadasve euangelion, radosna vijest, čije je središte, štoviše sam sadržaj, osoba Isusa Krista, Riječ koja je tijelom postala, jedini Spasitelj svijeta.“ (bl. Ivan Pavao II., Krunica Djevice Marije)
1. Navještenje (Lk 1, 26-38)
U susretu između Marije i anđela Gabrijela događa se nešto čudesno, nama nepojmljivo. Iako se Marija pri tom susretu smela, anđeo ju hrabri. Bog je zamilovao Mariju, ona je puna milosti. Ona je otvorena Božjoj riječi, riječi koja je u njoj pronašla plodno tlo. Samo takva riječ koja može donijeti ploda ima svoju vrijednost. Svojim fiat (neka mi bude) Marija mijenja povijest čovječanstva. Ona je poslušna Gospodinu, njemu predaje cijelo svoje biće i želi potpuno postojati za Boga. Sama je sebe stavila u tu službu. Ona je svojevoljno prihvatila plan koji Gospodin ima s njom.
Nasljedujmo i mi primjer naše Majke. Otvorimo se Božjoj riječi, riječi koja je u stanju preobraziti naše živote. Samo preobrazbom srca možemo se predati Gospodinu. Iako nam ponekad Božji planovi nisu jasni i ne razumijemo ih, prihvaćanjem onoga čega ne razumijemo i onoga čega izabrali nismo, mi se osposobljavamo postati slobodna Božja djeca. Kao takvi ne ćemo biti sputani okovima ovozemaljštine nego osposobljeni za istinsko i djelotvorno služenje Bogu i braći ljudima. Stoga budimo pozorni i otvoreni poticajima Duha Svetoga kako bismo spremno odgovorili božanskom pozivu.
2. Pohođenje (Lk 1, 39-56)
Radostan susret dviju majki. Ujedno i prvi susret Isusa i Ivana Krstitelja. Marija, koja zrači radošću i koja je puna milosti, hrli u gorje svojoj rođakinji Elizabeti. Možemo samo zamisliti kakav je to susret bio, koliko radosti je u tom susretu bilo! Kao ona koja nosi radost, Marija istodobno druge privodi radosti. Ona je tu za druge. Marija nam pokazuje put služenja i iskrenog suosjećanja za druge. Ona nije zatvorena, naprotiv otvorena je za potrebe ljudi.
Budimo i mi oni koji će Boga nositi drugima. Nastojmo biti Božji ljudi u kojima će drugi moći prepoznavati i prepoznati Gospodina. Budimo otvoreni potrebama drugih ljudi. Imajmo suosjećanja za njihove svakodnevne poteškoće i probleme i trudimo se razumjeti druge i biti im na usluzi. Ljubimo ljude i trudimo se drugima donositi radost i mir Uskrsloga. Marijo, pomoćnice kršćana, moli za nas!
3. Rođenje Isusovo (Mt 1, 18-25)
Najradosniji trenutak čitave ljudske povijesti događa se u skrovitosti jedne betlehemske štalice, koja se udostojala postati mjestom rođenja samoga Boga, Gospodina našega Isusa Krista. Bog postaje čovjekom. Neizmjerno je to otajstvo Božje ljubavi! Bog to čini iz ljubavi prema nama, pokazuje koliko nas voli i koliko mu je stalo do nas. Za Isusa nije bilo mjesta u svratištu. Isusa ljudi nisu primili. Odbijali su ga i smatrali nepoželjnim. Neka za Isusa bude mjesta u našim srcima. On stoji na vratima našega srca i kuca. Isus želi ući, uporan je ali ne će protiv naše volje. On želi da se mi odlučimo za njega. Samo srce u kojem će za Isusa biti mjesta može ljubiti, samo takvo srce može biti širokogrudno, samo takvo srce može postati sveto. Molimo Isusa da učini naša srca po srcu svome. Molimo ga da u našim obiteljima bude mjesta za njega, da mu ne zatvorimo vrata. Isus je rođen u svetoj obitelji. Stoga ga molimo za milost da i naše obitelji budu sveta mjesta, mjesta kojima će vladati ozračje svetosti. Ako On bude naš Put, stranputica nema, gdje On bude Istina, laži nema, gdje On bude Život, smrti nema.
4. Prikazanje Isusovo (Lk 2, 21-35)
4. Prikazanje Isusovo (Lk 2, 21-35)
Marija predaje Gospodinu ono najdraže što ima: svoga sina Isusa. Ona čini žrtvu. Onoga koga je nosila, koga je rodila sada predaje a starac joj Šimun još govori da će joj mač boli probosti srce. Marija je znala da to mora učiniti. Zakon je tako nalagao i ona je bila poslušna. Ujedno tada Isusu prvi put poteče krv. Početak je to koji će kulminirati na drvetu križa, kada Gospodin za nas krv prolijeva i život daje.
Žrtva i odricanje sastavni su dijelovi našega života. Međutim, situacije koje iziskuju ova stanja teška su nam. Sam pomisao na žrtvu izaziva svojevrsnu nelagodu a i sam pojam žrtve ima negativan prizvuk. No, kao kršćani pozvani smo na žrtvu. Svakodnevno odricanje i oslobađanje od mnogih stvari koje zaokupljaju naš život jača našu volju i otvara prostor Božjem djelovanju. Što više dajemo i odričemo se, više dobivamo. To je teško shvatljiv paradoks, ali itekako živ i moguć. Marija nam pokazuje primjer. Ono najvažnije u svom životu je dala. Time nam pokazuje put vjere što daje smisla i svim našim žrtvama. Nemojmo se bojati toga. Nemojmo misliti da Bog želi uskratiti nam radost ako se odreknemo nečega što nam je drago. Bog može uskratiti radost, ali samo onda kada nam priprema još veću. Marija nam je tu izvanredan primjer. Što je sve preživjela gledajući svoga Sina! Ali, zavrijedila je nebesku slavu, dušom i tijelom je uznesena u nebo. Zagledajmo se u primjer koji nam ona daje. Razmatrajući način njezina predanja ohrabrimo se iskoračiti u odvažnije nasljedovanje stopa Gospodinovih.
5. Našašće Isusovo (Lk 2, 41-52)
Isus je u Hramu. To je njegovo mjesto, njegova kuća. Tu je sa svojim Ocem. Međutim, njegova majka i poočim Josip žalosni ga traže. Više od svega intrigira ustrajnost Isusovih roditelja koji ne odustaju dok ga ne nađu. I nalaze ga. Ali ih on na neki način kori. Vjerujemo da su bili iznenađeni i šokirani način na koji ih je Isus dočekao. Ali Isus čini ono što je njega činiti. Biti sa svojim Ocem.
Molimo i mi za dar ustrajnosti. Iako smo često opterećeni raznoraznim poslovima i obvezama i ponestaje nam vremena čak i za Boga, budimo uporni i ustrajni u traženju njega i njegove volje. Ne treba odustati. Mudra izreka kaže da svi znaju krenuti, ali samo sveci ustrajati. Ustrajnost je velika stvar. Upravo u onim trenutcima kada nam se čini da je sve izgubilo svoj smisao, tada ustrajati na Božjem putu upravo može biti plodonosno za naš život. Znamo da danas mnogi gube smisao života, postaju beznadni i očajni. Mi koji živimo od uskrsne nade, koji vjerujemo u život vječni i koji znamo da u Bogu nema beznadnih slučajeva budimo podrška i potpora onima koji su pali ili padaju. Budimo Božja ispružena ruka poput Marije kojoj je tolikim silascima na zemlju stalo do njezine dječice. Znamo da je Bogu stalo da se svi ljudi spase. Isus je radi toga i došao. I sam kaže da je došao izgubljenim ovcama. Stalo mu je do nas, do svakoga pojedinačno. U Njemu je svatko prihvaćen i kod Njega svatko ima mjesto. Stoga nam Marija pokazuje put. Otvorimo vrata svoga srca i neka Isus u njemu pronađe svoje mjesto. Samo tako mi ne ćemo biti izgubljeni, nego u radosnom zajedništvu s Njim.
