Bog je ispunio sve ono o čemu je Svetac sanjao i za čim je čeznuo, ali na svoj način, onako kako je on to zamislio u povijesti spasenja. Bio je i jest velik, priznat i poznat.
Mnogi će se složiti da je sveti Franjo Asiški jedan od najvećih svetaca naše Crkve. Malo je svetaca u Crkvi koji su ostavili toliki trag u svoje vrijeme kao sveti Franjo te utjecali toliko na čitavu kasniju duhovnost, a njegova osoba ne prestaje sjajiti i privlačiti ljude Isusu Kristu i u naše vrijeme. Tu se potvrđuje ona tvrdnja da su sveci prije svega ljudi budućnosti, a ne prošlosti. Ti ljudi, naši sveci, pa i oni neproglašeni prošli su svoj hod zemljom isto kao i mnogi drugi ljudi, ali opet s velikom razlikom. Ti su ljudi svoj život uskladili s porukom Isusa Krista. Pustili su ga u svoj život ne gubeći svoje individualnosti ni posebnosti. Njihova je egzistencija dosegla svoju puninu za koju su stvoreni. Dopustili su da im Isus Krist bude apsolutni temelj, a gdje se u isto vrijeme događa da je taj apsolutni temelj istodobno i odnos; ne manji od mene, koji spoznajem, mislim osjećam, ljubim, nego viši od mene, tako da ja mogu spoznavati samo zato što sam spoznat, mogu ljubiti samo zato što sam već prethodno ljubljen (Joseph Ratzinger, Teološki nauk o principima: elementi fundamentalne teologije, 2010., 84-85.).
Svi su sveci prošli put svoga egzodusa, svoj izlazak, svi su imali svoje metanoje, svoja obraćenja i prihvaćanja onoga na što su pozvani pa tako i sveti Franjo. Životopisci svetog Franje prenose nam jedan događaj iz njegova života koji će ga obilježiti, a radi se o njegovu boravku u tamnici nakon što je zarobljen u vojnom porazu Asiza protiv Peruđe. Bio je okovan i podnosio je gnusobu tamnice. Dogodilo se da su Franji najednom sve lađe potonule. Nije uspio u onome što je naumio, naime preko ratovanja postići plemićki naslov. Franjo je težio tome naslovu misleći da će ga upravo taj naslov uzdići, ispuniti te opravdati njegova traženja i njegove želje. Zasigurno je Franjo puno maštao o svojim slavnim bitkama i pobjedama, a ova za koju se spremao trebala je biti samo jedna u nizu. Možda je već gledao kako mu se svi dive i kako ga časte. Zasigurno se u Franji skrivala velika glad i potreba da bude priznat i velik. Danas mi tu njegovu potrebu ponekad nazivamo samoostvarenjem. U svojim maštanjima hranio se Franjo već onim do čega je tek trebalo doći. Najednom se našao u slomljenom stanju. Franjino tadašnje stanje bilo je posljedica neuspjeha u njegovim očima i u očima svijeta, a upravo taj ljudski neuspjeh veliko je obilježje današnjeg čovjeka.
Upravo se današnji čovjek počesto nalazi u svojevrsnoj tamnici okružen kladama vlastitih neuspjeha. Sa svih je strana moderni čovjek pritisnut. Sve manje traži zaklona u svome Bogu i u svojoj obitelji koja proživljava svoju krizu ako ne i do sada najveću krizu od početka kršćanske civilizacije. Današnji čovjek ima želje i vlastite zamisli. On traži svoje ostvarenje i ispunjavanje svojih vlastitih želja. Služi se svim mogućim sredstvima kako bi onu unutarnju potrebu utažio. On se podvrgava toj želji tako da ona počesto s njim gospodari. On postaje pravi rob vlastite želje te doživljava svojevrsno robovanje kako to Pismo veli: Jer svatko robuje onomu tko ga svlada (2 Pt 2, 19b).
Franjo je u svom boravku u tamnici bio okružen s pitanjima što dalje. Ono što je on sebi predodredio srušilo se kao kula od karata. Upravo u tom njegovom stanju Bog je stvarao prostor za nešto novo, veliko i veličanstveno. Nešto što on sam nikada nije mogao ni zamisliti. Franjo tada nije znao da je on predodređen za velika djela, ali na način koji on nikad nije zamišljao. Naš Bog Otac ima plan sa svakim čovjekom. On ga je pozvao u život i namijenio mu je određeni put. Postoje napasti, prepreke a i sam Napasnik koji nas želi zaustaviti da ne uđemo u taj njegov blagoslov jer moj narod gine; nema znanja (Hoš 4, 6). Ali, kad čovjek nema toga neophodno potrebitog odnosa i znanja o svom Stvoritelju, sam i bez njega nastavlja uređivati svoju egzistenciju. Sam se odlučuje za ovo ili ono, protiv ovog ili onog. On čezne u dubini srca za ispunjenjem, ali na krivi način. Bog to sve promatra i s vremena na vrijeme se umiješa jer se njegovo ljubljeno dijete ne kreće po onome putu kojeg mu je On, njegov Stvoritelj, namijenio. Čovjek koji je bez istinskog susreta s Bogom može se držati ostvarenim i ispunjenim, ali njegova ispunjenost je tek samo jedan privid. Je li nešto privid, vrlo se brzo pokaže. Zadovoljstvo bez Božje blizine kratko nas drži te brzo postajemo nezadovoljni i frustrirani. Neće nas ispuniti ni titule, ni funkcije, samo počesto to ljudi shvate kasni ili nikako. Današnji čovjek tu puninu počesto želi bez Boga, bez njegove pomoći i vodstva. Tu se događa lom, grijeh. Zaboravlja se da je Bog jedini koji zna koji je put za nas uistinu pravi put, koji način i kada se to naše ostvarenje zajedno s njim ima dogoditi. Suprotno tome čovjek to želi odmah i sad te svojim grijehom postaje onaj koji preskače vrijeme. Bog je taj koji određuje način i vrijeme, a svaka neposlušnost, svaki grijeh u svojoj bîti sadrži preskakanje vremena (Hans Urs von Balthasar, Teologija povijesti. Kerigma i sadašnjost, 2005., 32.).
U Franjinom boravku u tamnici pokazuje nam se svojevrsna Božja paradigma u njegovu odnosu s ljudima, a posebno s pojedincima s kojima On ima namjeru izvesti posebna poslanja. Bog Franju pripravlja kako bi ga upotrijebio. On ga nije odjednom oteo s njegova dotadašnjeg puta nego to čini kao veliki pedagog. Nakon tamnice i tjeskobe Franjo se duboko u srcu pita što sada. Tada progovara Bog i sije na pripravljenu njivu. Ponekad se u životu pojedinca sve mora srušiti kako bi Bog pripravio mjesta za nešto novo koje tek treba doći. Bog je Franjino srce pripravio kako bi mu kasnije mogao progovoriti u njegovom snu. Kad se na prvi pogled osvrnemo na taj događaj vidimo da se radi o običnom snu. Tko u to još vjeruje da Bog progovara u snu? A Pismo nam donosi primjere Samuela, svetog Josipa i drugih. Bog uvijek vidi način kako će sebe ponuditi, a na čovjeku ostaje stvar izbora. Bog pripravlja određene situacije u kojima nam intenzivnije progovara. On progovara samo onoliko koliko ljudsko srce može nositi i na način na koji ono to može primiti. Služi se svime i to od pitanja besmisla, tjeskobe, bolesti, smrti ... Nama se možda čini da se stvari jednostavno u životu pojedinca samo poklapaju i to je to. To ipak nije tako. Ima netko tko pomno motri na nas svaki dan, netko tko nas poznaje bolje nego itko na svijetu, netko kome ništa nije skriveno ni tajno. Taj svakodnevno širi svoju mrežu ljubavi kako bi svakoga od nas u nju zapleo na različite načine. Dio te njegove mreže ponekad su i ljudi s kojima živimo ili ih tek ponekad susretnemo.
To Božje očitovanje koje se dogodilo u Franjinom životu preko običnog sna ne znači da se ono događa samo svecima. Zar naš Bog voli samo svece ili zar se samo njima obraća? Naravno da to ne stoji tako. Bog progovara čovjeku i danas na toliko različitih načina i to na onoliko načina koliko ima ljudi na svijetu. Njegovo djelovanje u našem životu ovisi samo onoliko koliko ćemo mi slušati. Isus upozorava i veli: Pazite dakle kako slušate (Lk 8, 18a). On uvijek ima načina i pronalazi način. Njegovo djelovanje i izlijevanje milosti ovisi i o našem odgovoru na njegovu ponudu. Njegovo djelovanje biti će proporcionalno našem predanju srca. Jedino u tome. On daje piti onome koji je žedan. Svaki koji traži nalazi. Svi znamo kako se naš Bog silno proslavio u sluzi svome Franji. Njemu je bio dovoljan san kako bi počeo bolje osluškivati. Mnogi će dobiti i više od toga, ali im to ne će puno pomoći na putu svetosti. Ostaje stvar potpunog predanja i iskrenog traženja Božje volje. Jer ako imamo i Božje milosti, sakramente, službe i darove ne znači da će se Bog nama prilagođavati. Ne će on blagosloviti ono što smo mi ljudi domislili, a protivno je njegovom načinu. Bog ima svoj način i Duh Sveti se ne će, kako se počesto misli, samo prilagođavati kako kome sine, miš-maš u glavi. Bog je taj koji daje modele i načine, a ne netko drugi. Bog je taj koji ima plan, a mi smo suradnici Istine.
.jpg!Blog.jpg)
Nakon što je Franjo povjerovao Gospodinu u snu, on nastavlja još snažnije uporno tražiti Božju volju. Sam će Svetac više puta reći da mu je sam Gospodin rekao ovo ili da mu je udijelio nešto drugo. Franjino se srce nije smirivalo ni zaustavljalo dok nije bilo sigurno što Gospodin hoće i na koji način on to hoće. Tako je naš Gospodin uvježbao Sveca kako bi bio spreman za poslanje. To je hod i put i na tom putu kod Franje nema ništa ad hoc tako što bi Franjo nešto veliko radio svojom snagom ili svojim umom. Franjo će još mnogo puta osluhnuti Gospodina jer je dobro slušao. Bogu je trebalo vremena s Franjom kako bi ga pripravio, kako bi ga mogao upotrijebiti kao predanog glasnika velikog Kralja. Franjo će postati neumoran u svom poslanju jer onima koji se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se (Iz 40,31). Bog je ispunio sve ono o čemu je Svetac sanjao i za čim je čeznuo, ali na svoj način, onako kako je on to zamislio u povijesti spasenja. Bio je i jest velik, priznat i poznat. Za svim je tim Franjo čeznuo. Ako Bog neke stvari i odgađa ne znači da ih ne će ispuniti, ali ne znači da će ih ispuniti po našoj zamisli, nego po svojoj. Kako bi Bog postao režiser našega života potrebno mu ga je predati, a to je upravo Franjo napravio. Bog želi ispuniti i sva naša opravdana traženja i naše čežnje. Ali ako bismo željeli saznati što on u bîti hoće od našeg života, potrebno je nekad samo malo više otvorenog srca i odvojenog vremena za ustrajno osluškivanje jer Bog naš dolazi i ne šuti (Ps 50, 3).
piše: fra Dario Galić
