Fides quaerens intellectum

Vjera i razum izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine. Sam Bog je pak onaj koji je usadio u srca ljudi nastojanje da saznaju istinu i da najposlije ipak spoznaju i njega kako bi spoznavajući i ljubeći prispjeli isto tako k punoj istini o samima sebi. Na tom je tragu bio i sv. Anselmo. Ovo se godine navršava devetstota godišnjica od njegova preminuća. Bio je jedan od glavnih stupova skolastike. Anselmo je bio osoba koja je usmjerila čitavu kasniju srednjovjekovnu filozofiju a imala je velik utjecaj i na teologiju svoga vremena.
Bio je monah, nadbiskup, filozof, teolog.


 __________ piše: fra Dario


Anselmo je rođen najvjerojatnije 1033. godine u Aosti (Piemont) u plemićkoj obitelji. Njegov najstariji životopis navodi da je već u mladosti osjetio poziv za monaški život, ali su ga u namjeri da se zaredi osujetili njegovi roditelji. Nakon majčine smrti dolazi u dobi 26 god. u Bec (Normandija) kamo ga je privukao opat ondašnjeg benediktinskog samostana, glasoviti učitelj i pročelnik samostanske škole Lanfrank (rodom iz Pavije, Italija). Kod njega je Anselmo upoznao i usvojio primjerenu dijalektike (logika) i gramatike. Godine 1060. postaje postaje benediktinskim monahom, 1063. predstojnikom samostana i učiteljem. Od 1078. do 1092. Anselmo je opat (vrhovni poglavar) opatije, a 1093. postaje, nakon velikog opiranja, biskupom Canterburya (južna Engleska), gdje i umire 1109. nakon sukoba sa svjetovnom vlasti.

Raznovrsni vidovi Anselmova života nipošto ne olakšavaju razumijevanju njegove misli i djela. On je prije svega monah zauzet organiziranjem i vođenjem života i poslova u opatiji, pozoran na razinu duhovnog života u njoj i na formaciju mladih monaha. Kao takav on je vrstan učitelj, željan prenijeti drugima uvid u velike mogućnosti ljudskog razuma u pronicanju sadržaja vjere. Za Anselma je nemoguće razdvajanje filozofije i teologije, tj. nemoguće je sustavno razumijevanje sadržaja vjere (intellectus fidei) bez primjene filozofskih (dijalektičkih) misli i metodike. Pritom on uglavnom kroči Augustinovim stopama. Anselmo se smatra i ocem skolastike, ne samo zato što je bio prvi u neprekidnom nizu mislilaca, nego još više zato što je prvi formulirao načelo rada skolastičara. To je njegovo glasovito "Fides quaerens intellectum" ("Vjera traži razumjevanje"), što je bilo i podnaslov njegovog najpoznatijeg djela Proslogion.


Kao biskup i silom prilika političar žustro se zauzimao za provedbu gregorijanske reforme u Crkvi. Pritom se pokazao beskompromisan, ali dobar diplomat, prije svega, praktičan i uporan. Oštro se suprotstavio svakom obliku investiture (postavljanje biskupa i njihovo uvođenje u službu od strane svjetovnog vladara) u svojoj nadbiskupiji, što je izazvalo unutarnje napetosti u engleskoj Crkvi.


Ontološki dokaz Boga

Ontološkim ga je prozvao Kant jer iz pojma Bog zaključuje na njegov zbiljski bitak. Ta je misao nailazila kako na odobravanje (uz pokušaj korigiranja, npr. Leibniza; Bonaventura, Duns Skot, Descartes, Spinoza, Wolff, Hegel) tako i na odlučno odbacivanje (Toma Akvinski, Kant).

U svom djelu Proslogion Anselmo je razvio svoj ontološki dokaz ili dokaz a apriori (prije iskustva, iz samoga pojma) za opstojnost Božju. On u svom dokazu želi pokazati da tvrdnja "Bog ne postoji“ vodi u protuslovlje, pa stoga Bog nužno mora postojati. Naime, pod riječju "Bog" i bezbožnik misli na Biće od kojega se ne može zamisliti ništa veće, pa onda kaže da takvo Biće ne postoji. Ali ako takvo biće ne postoji, onda se može zamisliti nešto veće tj. može se zamisliti isto takvo Biće koje postoji. Stoga teza bezbožnika vodi u protuslovlje: proizlazi da Bog istovremeno i jest i nije Biće od kojega se ne može zamisliti ništa veće. Drugim riječima, protuslovlje je u konkluziji: "Biće od kojega se ne može zamisliti ništa veće nije Biće od kojega se ne može zamisliti ništa veće."

Anselmovo promišljanje o odnosu vjere i razuma

Sveti nadbiskup smatra da prvenstvo vjere ne ide za tim da se natječe s istraživanjem koje je svojstveno razumu. Ovaj, najme, nije pozvan donositi presudu o sadržaju vjere; on to ne može činiti jer nije za to podoban. Njegova je zadaća prije u tome da pronađe smisao, da otkrije uzroke koji sve ljude mogu navesti da shvate neko učenje vjere. Sv. Anselmo jasno tvrdi da razum mora istraživati ono što ljubi; što više nešto ljubi , tim više to želi spoznati. Tko živi za istinu, širi se do nekog oblika spoznaje koji sve više i više izgara od ljubavi prema onom što spoznaje , premda mora priznati da nije učinio sve što mu bijaše u željama: "Stvoren sam da te vidim, a još nisam postigao ono radi čega sam stvoren." Obraća se svetac Bogu u prvom poglavlju svoga Proslogiona. Želja za istinom, dakle, tjera razum da napreduje dalje; on, dapače, kao da se ruši zbog svijesti o svojoj sposobnosti koja danomice biva širom od onoga što potiče. Ipak, ovdje i sada može razum otkriti gdje da dovrši svoj put: "Smatram naime da onomu koji istražuje neshvatljivu stvar mora biti dovoljno ako zaključujući dopre do toga da spozna kako ona najsigurnije postoji, premda razumom ne može proniknuti kako to jest(…) Što je pak tako neshvatljivo i tako neizrecivo kao ono što je iznad svega? Stoga, ako je nužnim razlozima potvrđeno ono što je o najvišoj biti dosad raspravljeno, premda se to ne može proniknuti razumom tako da bi se i riječima moglo objasniti, ipak nipošto nije u pitanju čvrstoća njegove sigurnosti . Ako najme gornje razmatranje razumski shvaća da je neshvatljivo kako ta ista najviša mudrost znade ono što je učinila, (…) tko će objasniti kako ona samu sebe znade ili izriče kad čovjek o njoj ne može doznati ništa ili jedva nešto?" - piše otac skolastike u svome Monologionu u 64. poglavlju.

Temeljno slaganje između filozofske spoznaje i spoznaje vjere ponovno se potvrđuje: vjera zahtjeva da se njezin predmet shvati uz pomoć razuma ; razum dotičući vrhunac istraživanja, drži nužnim sve što vjera pokazuje.
Anselmo nije čisti filozof nego teolog, što za njegovo vrijeme i njega samoga nužno uključuje filozofiju. To se najviše vidi kod njegova pokušaja da odredi suodnos autoriteta i razuma, u čemu je obavio važne predradnje za kasniju skolastičku obradu te problematiku. Osim toga, kod njega su mnogi pronalazili osnovne sheme i elemente za teološku rekonstrukciju kršćanske svijesti i njezini sadržaja. S tim u vezi treba spomenuti njegov utjecaj obradu specifično teologiskih tema, kao npr. nauk o Bogu, pravost i sloboda volje te napose soteriologijsku teoriju o zadovoljštini i razlozima utjelovljenja Sina Božjeg, u čemu je sigurno njegov najveći utjecaj na kasniju teologiju.

Neka te pronađem ljubeći, ljubim nalazeći te.