Iako se Duh Gospodnji više puta susreće u Starom zavjetu, kršćansko tumačenje Svetoga Pisma nigdje ne nalazi spomen Duha Svetoga kao osobe, a niti kršćanski nauk igdje u Starome zavjetu vidi prisutnost Boga kao Presveto Trojstvo. Bog je osoba i on je jedan jedini.
__________piše: fra Dario
Na početku knjige nad knjigama, Biblije stoji rečenica: Tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama (Post 1,2). To je prvo mjesto u Starome zavjetu gdje se spominje Duh Božji, Duh Gospodinov. Nalazi se neposredno prije stvaranja, ali valja naglasiti da unatoč njegovoj prisutnosti naš svijet nije stvoren po Duhu nego po Božjoj riječi. Na početku našega razmišljanja o Duhu Svetome u Starome Zavjetu želimo skrenuti pozornost na neke stvari koje će nam pomoći da bolje shvatimo njegovo mjesto. Unatoč tome što se Duh Gospodnji više puta susreće u Starom zavjetu, kršćansko tumačenje Svetoga Pisma nigdje ne nalazi spomen Duha Svetoga kao osobe, a niti kršćanski nauk igdje u Starome zavjetu vidi prisutnost Boga kao Presveto Trojstvo. Bog je osoba i on je jedan jedini, odnosno, možemo reći da se tu radi o strogom monoteizmu: Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan...(Pnz 6,4). Bog Starog zavjeta je Bog sympatheticus, suosjećajan, nježan Bog koji se očituje kao onaj koji svojim Duhom i mudrošću odgaja i vodi svoj narod.
Prema grčkoj filozofiji duh je nematerijalno biće i netjelesna supstancija. Za Grke biti duhovan znači biti neovisan o tijelu, što svjedoči o statičkom poimanju duha. Semitsko pak shvaćanje duha nasuprot grčkome prepuno je dinamike. On je energija, pokret, djelovanje. Naša riječ duh prijevod je grčke riječi pneuma i hebrejske riječi ruah koja se pojavljuje u Starom zavjetu više od 300 puta. Riječ ruah se javlja u tri značenja: vjetar, čovjekov duh i Duh Gospodnji, koji katkada označuje samoga Boga. U Starome zavjetu o njemu možemo govoriti kao o božanskoj sili koja preobražava ljudska bića. Duh je onaj koji dolazi od samoga Boga i usmjerava prema njemu. On je posvećujući Duh, životni princip i stvarateljska životna snaga svih stvari, veli nam Walter Kasper.
Djelovanje Duha u SZ može se podijeliti na tri pravca: mesijansko-spasenjsko, proročko i posvetiteljsko djelovanje. Duh se spominje u Starom zavjetu kod posvete Gospodinovih pomazanika. Tako će, primjerice, Duh Gospodinov obuzeti Davida (usp. 1Sam 16,13). Duh će ostati povezan sa Davidovim potomstvom i nakon njegove smrti, te ostaje postojan i vjeran po Gospodinovoj zapovjedi. Njegova milost je neiscrpna, a ljubav bezuvjetna. Davidovi propusti i grijesi koji razdvajaju od Boga i čovjeka nisu mu nikakva prepreka. On je onaj koji ostaje do kraja i nosi nadu do dolaska Sina. Duh Gospodinov bit će i uz Slugu Gospodinova kod proroka Izaije gdje će on slugu potvrditi, te će Gospodin izliti na njega Duha svojega kako bi navještao pravo narodima (usp. Iz 42,1). Sluga je onaj koji će zbog patnji duše svoje (...) opravdati mnoge (Iz 53,11).
Gospodin Isus sam će reći da su Izraelci ubijali svoje prave proroke, a ostavljali one lažne koji su prijali njihovim ušima. Unatoč tome, Izrael je uvijek čeznuo za prorokom. Najstariji proroci neće spominjati Duha nego će govoriti o Božjoj ruci koja ih vodi i naređuje što im je činiti. Oni znaju da riječi koje govore i djela koja čine od njih ne dolaze. Ta Božja riječ nije se u njima rodila nego ih ona osposobila za djelovanje. Ilija je prvi primjer kod kojeg se javlja veza između riječi Božje i njegova Duha. Duh je ona sila koja Iliju vodi kroz poslanje i pomaže mu da očisti Božji narod od idola. Osim Božje riječi i zapovijedi, Duh prorocima pokazuje i Božju slavu. Duh ih podiže na noge da bi govorili narodu o sudu koji dolazi (usp. Ez 2,1). Na taj način on ih čini svjedocima, a tako i on sam svjedoči o Bogu koji opominje po svome Duhu (usp. Neh 9,30). Proroci su kroz SZ imali veliku zadaću da navještaju istinu i pravdu pa bilo to zgodno ili nezgodno. Bili su oni koje je nosio Duh u navještaju istine i nade, utjehe i ljubavi Božje. Ta je zadaća ponekad bila i po život opasna. Nošeni tim Duhom pozivali su na besprekidno obraćenje i povratak Bogu. Duh je ona sila po kojoj je Bog sve posvetio i on se nalazi svugdje. Posvećivao je čitavi narod od časa izabranja. On se izlijeva na čitav narod poput kiše koja vraća život žednoj zemlji (usp. Iz 32,15). On je poput životnog daha koji raspiruje suhe kosti (usp. Ez 37). Taj izljev Duha je kao novo stvaranje u obnovljenoj zemlji. Izrael je bio vođen Duhom i njime posvećivan kako bi bio u mogućnosti prepoznati svoga Boga jer je Bog pohodio svoj narod: I nikada više neću kriti lica od njih, jer ću duh svoj izliti na dom Izraelov (Ez 39,29).
Duh Gospodinov je neprestano djelatan u Izraelu i on zahvaća one koji posjeduju strah Božji, te oni tako postaju miljenici Gospodinovi. On je voditelj i darovatelj mudrosti i razumske spoznaje. On je Izraelu bio blizu ali opet ostaje nedokučiv, nepoznat, bezimen, tajanstven, neshvatljiv. On je sav u dinamici, jer djeluje sad, a taj sad opet se povlači i kao da nestaje (Alfred Schneider). Izrael će žeđati za Duhom Božjim i njegovom blizinom, blizinom koja je blizina žarke i vatrene Božje ljubavi koja će se na najuzvišeniji način pokazati u Sinu, predvodniku novoga saveza, novoga odnosa s Bogom trojstvene ljubavi.
