Promatrajući Pavlove poslanice zapažamo učestalo spominjanje Duha Svetoga. Pavao se susreće s izazovima i poteškoćama mladih kršćanskih zajednica pa u svojim spisima želi dati najprije ohrabrenje, poticaj i usmjerenje za budućnost.
____________piše: fra Serđo
Duha Svetoga rabi izričući u prvome redu njegovo otajstveno djelovanje u Crkvi i u kršćanskoj duši (ovdje slijedimo smjernice iz A. Schneider, Na putovima Duha Svetoga). Čini to služeći se i raznima nazivima: „Duh Sveti“ (Rim 5, 5), „Duh Božji“ (Rim 8, 9.14; 1 Kor 2, 11.14), „Duh Isusa Krista“ (Fil 1, 19), „Duh Gospodnji“ (2 Kor 3, 17), „Duh Sina Božjega“ (Gal 4, 6), „Duh“ naprosto (Rim 7, 6; 16.23.26.27).
Duh je prije svega tajna Božjega nutarnjeg života. „Duh sve proniče i dubine Božje... Što je u Bogu, nitko ne zna, osim Duha Božjega“ (1 Kor 2, 10b. 11b). U svojem Duhu Bog izlazi iz sebe, priopćuje se stvorenjima što se u prvom redu događa po Isusu Kristu u kojemu punina Duha Svetoga ulazi u svijet i donosi spas. Osobito to vrijedi kada Pavao promatra Uskrsloga u kojem je Duh prisutan i djelotvoran. Čak uspoređuje Krista i Duha, govoreći kako se zauzimaju za nas (usp. Rim 8, 26.34) te ih promatra u životvornome i spasopovijesnom jedinstvu.
Još su češće Pavlove riječi o djelovanju Duha u kršćaninovom srcu i u zajednici Crkve. Bog nam se tako raduje u svojemu Duhu, mi ga primamo, posjedujemo, a po tome on posjeduje nas. — „Budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga“ (Gal 4, 6). „Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan“ (Rim 5, 5). „Onaj koji vam daje Duha i čini među vama silna djela...“ (Gal 3, 5). „Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate, te niste svoji“ (1 Kor 6, 19). Zapažamo da se kršćaninova egzistencija odvija na dvije razine: ona se nalazi „u Duhu“ (usp. Rim 8, 9) i ona se odvija „po Duhu“ (usp. Rim 8, 4) tj. zakonima Duha. Naše je biće po Pavlu, u svojim najdubljim temeljima, kao i u svojim dometima i rasponima duhovska stvarnost. U Duhu kršćanin opstoji, a sve izvan Kristova Duha privid je i sjena. Živjeti pak „po Duhu“ znači slijediti Kristove zahtjeve, oblikujući svoje postupke i stavove, suprostavljajući se tijelu. Tijelo za Pavla nije prvotno čovjekova osjetna materijalna razina koja je nasuprot duševne, nego pretstavlja čovjeka ukoliko želi sam sebi biti zakon. Živjeti po Duhu znači neprestano se suprostavljati toj buntovnoj struji „tijela“, odnosno priznavati se stvorenim, tj. samom sebi darovanim od Boga po Kristu u Duhu Svetom. Plodovi su takva života „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (Gal 5, 22). Svi se ovi darovi očituju u slobodi koja je osnovna značajka kršćanskog života. „Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se, dakle, i ne dajte se ponovno u jaram ropstva“ (Gal 5, 1). U takav novi život po Duhu kršćanin stupa u času krštenja.
Duh je prisutan i u zajednici Isusovih učenika, u Crkvi, odnosno, on je počelo njezina života. Pavao u Prvoj Korinćanima prikazuje Crkvu kao duhovni organizam (12, 12-31), koji Duh Sveti harmonizira u skladno djelovanje. Svaki je kršćanin u posjedu Duha Svetoga i ukoliko radi grijeh, šteti ne samo sebi, nego nagriza i tijelo Crkve. U istoj poslanici susrećemo i govor o karizmama, kao posebnim darovima Duha Svetoga koji čine da čovjek bude otvoren Bogu i bližnjemu i na taj način izgrađuje Crkvu. Osobito ističe dar jezika, tzv. glosolalije. Pavao kaže kako je dar jezika na izgrađivanje Crkve (usp. 1 Kor 14, 5). Ovaj dar promatra isključivo u vezi zajedništva, osobito onog liturgijskoga. U 14, 6 govori koji je sadržaj toga govora u jezicima. Onaj koji unutar kršćanske zajednice ima dar jezika treba zboriti navještaj ili Božju pohvalu, koje su u skladu sa Svetim pismom. Ovaj dar nalazi mjesto u pojedinačnom molitvenom životu, tj. prvotno nije namijenjen zajedničkom bogoslužju jer nema zajedničke koristi. Ako se ipak govori u zajednici potreban je tumač koji bi objašnjavao ono što nadahnuti pojedinac zbori. Iz ovoga vidimo da već Pavao ne dopušta tzv. 'dvostepeno kršćanstvo' u kojem bi se davala veća pažnja i vrijednost karizmaticima, koji iako su znak bogatstva Crkve nisu vredniji od ostalih. Znakovi prepoznavanja kršćana nisu glosolalije (niti je to znak „veće duhovnosti“), nego u prvom redu - ljubav. Nju Pavao opjevava u cijelom 13. poglavlju iste poslanice. Pored nje će i jezici umuknuti, a spoznaje i prorokovanja će uminuti (usp. 1 Kor 13, 8). Ljubav na djelu dakle očituje prisutnost Duha među kršćanima.