Čovjek je u propast odveden i vođen preko njegova tijela, preko grješnog svijeta i zavođenjem đavla, a Bog je u svojoj silnoj ljubavi došao u tijelu, u grješni svijet i pobijedio đavla. Naš Bog je došao da svoje obećanje ispuni i na sve ljude spusti kišu svoje milosti u svome Sinu.
Nakon što su naši roditelji počinili istočni grijeh, grijeh iz kojega svi drugi grijesi pro-istječu svi znamo kako su se stvari dalje razvijale. Nakon pada u nespašenost Bog je promatrao zemlju i čovjeka kako se na njoj bori s prirodom. Trebalo je vratiti čovjeka u zajedništvo s Bogom. Narodi su se množili, mučili i teško radili na zemlji. Prinosili su zlodusima svoje žrtve i paljenice te su davali vlastitu djecu za žrtve diljem svijeta; zazivali su duše pokojnih i častili demone.
Kroz to vrijeme pravedne su duše starog svijeta zazivale Stvorca svega da se pojavi. Zazivali su ga da skrati njihove dane muke i patnje te da raskine onaj veo grijeha koji ih zastiraše i odvajaše od njega. Bog odabire i uzima Izraela i priprema svoj narod kako bi se u njemu utjelovio i učovječio Mesija, onaj koji je čežnja svih vjekova. Narod upada u ropstvo i muku te zaziva Boga da ih spasi i dokine dane njihova ropstva što on i čini. Nije ih ostavljao same nego ih je tješio Bog dižući im proroke i kraljeve po njegovom srcu. Bog se u povijesti Izraela pokazuje kao ratnik hrabar. Kroz povijest Izraela ponajbolje se može vidjeti kako je Bog uvijek pritjecao u pomoć i vadio čovjeka iz njegova zla kojega je ovaj u svojoj slobodi birao. Čovjek je ludošću grijeha primoravao Boga da intervenira, a ta intervencija nije nešto što bi ograničavalo Božju slobodu nego prije svega odaje Božju bezgraničnu čovjekoljubivost. Što god njegovi ljubimci učinili on bi obilazio i tražio načina da ih spasi od grijeha i vrati na put spasenja.
To Božje prilagođavanje i spašavanje palog čovjeka vidimo eminentno ponajprije u Božjem postupanju s njim nakon izdaje i njegovog pada u nespašenost. Kad je Bog, stvorivši čovjeka, završio stvaranje, uvidio je da je sve što je učinio bilo veoma dobro (usp. Post 1, 31). Čovjek je stvoren za Boga i za dobro, a to je i nepobitna antropoška istina o čovjeku. Bog nije stvorio čovjeka da sagriješi i da nastane nered nego ga je prvi čovjek izabrao svojom voljom okrećući Bogu leđa i čineći izdaju. Pitao sam se često odakle zmija u vrtu? Bože, zašto si je tamo stavio kad si znao da će se dogoditi zlo? Promatrajući tu situaciju sa svetim Augustinom znao sam jedno, a to je da je Bog pravedan. To je sigurno i nepobitno. Idući dalje u svojoj misli vidim da on i nije zmiju stavio u vrt. Zmija, stari neprijatelj, zbačen s neba na zemlju, nije imao što raditi u Božjem vrtu do jednog trenutka.
Kad je čovjek, kršeći Božju zapovijed, okrenuo Bogu leđa već je u srcu i prije nego se do kraja primakao stablu odbio Boga i pozvao nekoga drugoga koga i nije poznavao. Željeti, htjeti, birati i činiti suprotno od Boga u životu u isto vrijeme znači zvati i birati stranu Zloga. Tada Bog ostaje nemoćan i on se povlači svezanih ruku te on može samo nemoćno promatrati što se događa jer smo mi ti koji smo njega odbili i pozvali nekoga drugog da kraljuje u nama. Zmija je dobila otvorena vrata da može prići čovjeku i prišla mu je. Taj se primjer može primijeniti na svakog od nas. Ta se paradigma razdora može primijeniti ne samo na pojedinca nego i na svaku ljudsku zajednicu, bilo obitelj, samostan ili Crkvu. Ako je zajednica svojim bićem okrenuta prema Bogu, nju omata svojevrsna mreža Božje milosti gdje je ona štit i zaštita za ljude. Ta mreža milosti ima svoje krugove i svatko je čuvar nad svojim područjem i izvršava svoju zadaću. Ako netko popusti u bdjenju, on pušta u unutrašnjost nepoženjenog gosta. Kad mu netko otvori vrata dolazi do podjele i do razdora prije svega u odnosu s Bogom, a potom i s ljudima.
Bog se u borbi ljubavi za čovjekom nikad nije predao. On hodi s njim i traži način kako bi mu bio što bliže. To neprestano Božje prilagođavanje možemo vidjeti i kad je Izrael htio kralja ili kad je htio hram. Te dvije stvarnosti nisu nešto što je Bog zaželio, naprotiv, on će se tome suprotstavljati. One trebaju čovjeku i Bog na to pristaje, ali taj njegov pristanak će biti prilagođen njegovom viđenju i volji. Vidljivo je da se Bog u povijesti spasenja i hoda s ljudskim rodom trudio nama približiti na sve moguće načine kako bi čovjek s Bog svojim zajedno hodio.
U utjelovljenju trebamo gledati najveći Božji dodir čovjeka i vrhunac njegove prilagodbe čovjeku kako bi ga uspio otkupiti i spasiti. Mnogi će kršćanski mističari zajedno s franjevačkom teološkom školom govoriti da bi se Bog utjelovio i da grijeha nije bilo. Neki će upravo u ovoj Božjoj naklonosti prema čovjeku, Mariji i njegovu planu učovječenja Boga gledati ljubomoru i neposluh pobunjenih anđela. Koja god teorija bila ispravna, Bog je u tijelu došao da spasi čovjeka. Sveta Trojica su u sebi odlučila da se Sin zaodjene ljudskim tijelom. Andrej Rubljev će prikazati Svetu Trojicu kao anđele oko žrtvenika koji se odlučuju na Božji pohod među ljude, a na tom prikazu božanskih osoba jedna drugu promatra i jedna drugu doživljava, dariva u zajedništvu prožetom ljubavlju. Bog se odlučuje svoje ljubljeno stvorenje potpuno vratiti u svoje krilo i dati mu udjela u životu Svete Trojice. Dok su zlodusi zaluđivali narode da ih štuju u likovima i prirodnim silma Bog se odlučio na nešto potpuno suprotno i skandalozno.
Čovjek je u propast odveden i vođen preko njegova tijela, preko grješnog svijeta i zavođenjem đavla, a Bog je u svojoj silnoj ljubavi došao u tijelu, u grješni svijet i pobijedio đavla. Naš Bog je došao da svoje obećanje ispuni i na sve ljude spusti kišu svoje milosti u svome Sinu. Čuo je Bog molitve mnogih koji su vapili za njegovim Danom. I taj je dan je stigao upravo u Sinu. Tog Kralja nije dočekao nikakav dvor ni crveni tepih negdašnjih kraljeva i mnogih današnjih sluga Kneza ovoga svijeta. Ali ipak ga je nešto crveno dočekalo, a to je bila krv nevine djece, bila je to ona ista krv koja je njemu sa zemlje glasno vapila u nebo da se skrate dani njihove muke, progonstva i ubijanja. Nevina krv čovjeka bila mu je doček na početku ulaska u sveopću ljudsku povijest u tijelu, a nevina krv Bogočovjeka i Jaganjca na kraju ispraća Božju slavu i prisutnost na izmaku njenog uprisutnjenja i zemnog boravka s ljudima. Žrtva, krv, tijelo, blagovanje su mjesta gdje nam se Bog darovao, a što ponovno govori o Božjoj ljubavi i prilagodbi nama ljudima kako bi mu mogli što bliže prići. Više ništa slično Bog ne može učiniti jer je sve već učinio.
Kroz 2000 godina kršćanske poruke u svijetu puno se toga promijenilo. Stvoren je novi svijet kojega bitno određuje kršćanski temelj htjeli mi to priznati ili ne. Zašto se ovakva kultura razvila upravo ondje gdje je bilo kršćanstvo? Kršćanstvo se nikada nije bojalo prave znanosti, a zato ju je i razvijalo kao nitko nikada u povijesti ljudskog roda i svijeta. Taj trag kršćanskog danas se nastoji zatrti na svakom mjestu, a neki bi i u samoj Crkvi Isusa Krista stavili na razinu samo jednog mesije u nizu, opravdavajući to da Bog nije govorio samo preko Isusa Krista. Zašto se Sin Božji uopće utjelovio kad je bilo tolikih dostatnih objava? Znači li to da je njegov dolazak bespotreban? Gdje su se ti silni bogovi sa tim silnim porukama i objavama zauzeli u povijesti za čovjeka? Od čega su ti bogovi ikoga spasili u ljudskoj povijesti?
Isus Krist je Očeva Riječ i vrhunac objave Boga čovjeku, a sve druge religije osim židovstva su samo bajke i priče s pojedinim iskrama istine. Nadalje kad se pogleda što se sve događalo u povijesti, kako se Riječ širila i društva praobražavala, vidimo velike događaje i prelijepe stranice i plejade muškaraca i žena koji su sudjelovali u tome vremenu koje je iza nas. Bilo je tu i tužnih stranica kada se prava slika Boga Isua Krista zaklanjala i mijenjala za filozofije i svjetonazore, za demonsko služenje i sebične interese. Bila je to prevrtljiva povijest koja je i u isto vrijeme bila i neljudski mučna, a bilo je i u tome vremenu onih koji su zazivali Maranatha, dođi Gospodine, i skrati ove naše dane u kojima vla
da zatiranje čovjeka. Knez ovoga svijeta nije mirovao. Zavodio je i ubijao, uništavao i otimao duše Bogu. Unatoč svoj muci pogled kroz tu povijest posut je Božjim tragovima. Vidljiva su njegova djela, vidljivi su njegovi svjetionici-sveci i bogobojazni ljudi koji nisu dali da ih tama prekriva.
Danas se taj stari Neprijatelj podigao na zadnje noge da što više dušâ povuče sa sobom u svoje vječno počivalište. Žuri mu se jer ovo je njegov čas. Čas je to tmina i tame koje se širi pomoću nemorala i grijeha kao nezaustavljiv vjetar. Sve se prodaje i pustoši. Prodaju se nacije, pojednici, mali i veliki, tijelo i ljudski embriji. Zlo uzme daleko više od 40 milijuna samo pobačaja u jednoj godini. Vode se ratovi i pustoše narodi. Proizvoljno izazvana financijska kriza i rat koji na Istoku samo što ne plane vodit će nas u još jedan veliki kaos. Političke ideologije i danas stvaraju krize gdje si oni u isto vrijeme pridaju mesijansku ulogu spašavanja država i unija. Tako se rađaju novi ››spasitelji i mirotvorci‹‹. Nevini ljudi ginu i umiru radi demonskih saveza. Knez ovoga svijeta upravo odigrava svoj grandiozni smrtni ples. Mnoge je ujedinio kao nekada pod križem Gospodinovim. Svi oni sada sviraju i plešu kako on hoće da toga i nisu svjesni kao što ni rulja pod križem nije znala da ponavlja riječi Zloga u pustinji koji se Gospodinu obraćao s riječima ››ako si Sin Božji‹‹ (Mt 4,3), a narod od njega zaveden ponavlja ››ako si Sin Božji‹‹ pod Kristovim križem (Mt 27,40). Onoga koji se opire novoj ››pravednosti‹‹ i ››novom redu‹‹ trebat će naučiti što je to ››pravednost‹‹.
Ova uvertira u simfoniju tek je zagrijavanje za ono što dolazi poslije sveopćega kaosa prema kojemu sve više idemo. Kaos je mutna voda u kojoj se priprema kasniji red stvari kojeg će trebati zavesti. A kakav red? Novi red. Opet se povijest ponavlja i ponovno, a možda i konačno očekujemo onoga koga je sveti Pavao prorekao, a to je Protivnik: ››Onaj koji uzdiže sebe protiv svega što se zove Bog ili svetinja, dotle da i u Božji hram zasjedne gradeći se Bogom‹‹ (2 Sol 2,4). ››Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će "otajstvo bezakonja" pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu čovjek slavi sâm sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu ‹‹ (KKC 675).
Očekujemo velikog mirotvorca ili više njih koji će nam donijeti ››mir‹‹. Rat će se zaustaviti i ugovori će se potpisati kao što se i u povijesti događalo i obmana će se nastaviti. Narodi će i dalje ginuti u demonskim planovima. Zavode se narodi bajkovitim pričama, a znanost sve više postaje u službi ideologije zajedno s medijima kojima bi Voltaire mogao poručiti: ››Lažite, lažite, prijatelji moji, uvijek će od toga nešto ostati‹‹. To sve razbuktavaju razne teorije o ljudskoj evoluciji gdje se čovjeka promatra kao evoluiranu životinju pa stoga i moral nije nešto od Stvoritelja zadano nego nešto što nam je ››evolucija‹‹ namrijela, a što se može promijeniti bilo kad.
Odatle treba gledati sva nastojanja u novim ››znanstvenim‹‹ saznanjima o čovjeku koja u bîti služe širenju nihilizma. S takvim teorijama mnogi šire obmane u kojima prvi grijeh ljudi te i grijeh čovjeka općenito jednostavno postaje nestvaran. Jednostavno rečeno, čovjek u ovom našem vremenu sebi daje sve više ulogu boga, a posljedice će biti nesagledive. Današnji pesudo-gospodari povijesti misle kao i mnogi u povijesti da Boga nema. Sve je tada dopušteno i polako, ali sigurno se potkopavaju temelji svih zdravorazumskih vrjednota i za bogove ovoga svijeta ostaje samo pitanje vremena kad će se sve urušiti. U Zapadnom svijetu samo još Katolička Crkva ostaje jedini nositelj prave istine o čovjeku gdje smo mi kršćani sve više ››proklinjani blagoslivljamo, progonjeni ustrajavamo, pogrđivani tješimo. Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet sve do sada‹‹ (1Kor 4,12b-13).
Mnogi i danas diljem svijeta kao i kroz čitavu ljudsku povijest zazivaju tebe, o Bože nad Vojskama. O Bože, koji tako ljubiš čovjeka, dođi i nemoj kasniti. Dođi, Gospodine, u ovaj čas tmina, ali koji je još više tvoj čas. Čas je to pravoga svjetla, pravih svjedoka i ljudi neumornih u ljubavi prema Tebi i bratu čovjeku koji kliče svim glasom: Maranatha!
Dođi Gospodine i zaustavi ove demonske ratne bubnjeve koji se sve više čuju u ovom našem svijetu i pozivaju na uništenje tvoga stvorenja. Dođi, Gospodine i osveti, viču toliki glasovi pred tvojim predstoljem; viče krv tolike tvoje djece koja su ubijena u majčinoj utrobi. Dođi, Gospodine i osveti, viču glasovi tvojih pravednika koji su pogubljeni u tolikim ratovima kroz čitavu ljudsku povijest. Dođi, Gospodine i osveti, kliču toliki nevino optuženi i izdani. Dođi, i nemoj kasniti, Gospodine, zove te tvoja Zaručnica Crkva koja te neumorno naviješta i svjedoči. Dođi, Gospodine, i daj nam snage da ustrajno i nepokolobeljivo hodimo u susret prema tebi koji si došao, koji dolaziš i koji ćeš se u svojoj slavi pojaviti u onaj Dan. Dođi, Gospodine, i ponovi znake i čudesa u sili svoga Duha Svetoga. Podigni sinove svoje, Gospodine, kao kod Pesesetnice kako bi se obukli u silu odzgor te se još više borili za razlikovanje između istine od obmane i dobra od zla.
Dođi, Gospodine, i nemoj kasniti u svojoj zaštiti od zavodnikȃ ovoga svijeta i njihovog zavođenja. Dođi, i nemoj kasniti, Gospodine, zaziva te tvoj narod koji te traži iskrena srca diljem čitavog ljudskog roda. Dođi, Gosopodine...
piše: fra Dario Galić
Kroz to vrijeme pravedne su duše starog svijeta zazivale Stvorca svega da se pojavi. Zazivali su ga da skrati njihove dane muke i patnje te da raskine onaj veo grijeha koji ih zastiraše i odvajaše od njega. Bog odabire i uzima Izraela i priprema svoj narod kako bi se u njemu utjelovio i učovječio Mesija, onaj koji je čežnja svih vjekova. Narod upada u ropstvo i muku te zaziva Boga da ih spasi i dokine dane njihova ropstva što on i čini. Nije ih ostavljao same nego ih je tješio Bog dižući im proroke i kraljeve po njegovom srcu. Bog se u povijesti Izraela pokazuje kao ratnik hrabar. Kroz povijest Izraela ponajbolje se može vidjeti kako je Bog uvijek pritjecao u pomoć i vadio čovjeka iz njegova zla kojega je ovaj u svojoj slobodi birao. Čovjek je ludošću grijeha primoravao Boga da intervenira, a ta intervencija nije nešto što bi ograničavalo Božju slobodu nego prije svega odaje Božju bezgraničnu čovjekoljubivost. Što god njegovi ljubimci učinili on bi obilazio i tražio načina da ih spasi od grijeha i vrati na put spasenja.
To Božje prilagođavanje i spašavanje palog čovjeka vidimo eminentno ponajprije u Božjem postupanju s njim nakon izdaje i njegovog pada u nespašenost. Kad je Bog, stvorivši čovjeka, završio stvaranje, uvidio je da je sve što je učinio bilo veoma dobro (usp. Post 1, 31). Čovjek je stvoren za Boga i za dobro, a to je i nepobitna antropoška istina o čovjeku. Bog nije stvorio čovjeka da sagriješi i da nastane nered nego ga je prvi čovjek izabrao svojom voljom okrećući Bogu leđa i čineći izdaju. Pitao sam se često odakle zmija u vrtu? Bože, zašto si je tamo stavio kad si znao da će se dogoditi zlo? Promatrajući tu situaciju sa svetim Augustinom znao sam jedno, a to je da je Bog pravedan. To je sigurno i nepobitno. Idući dalje u svojoj misli vidim da on i nije zmiju stavio u vrt. Zmija, stari neprijatelj, zbačen s neba na zemlju, nije imao što raditi u Božjem vrtu do jednog trenutka.
Kad je čovjek, kršeći Božju zapovijed, okrenuo Bogu leđa već je u srcu i prije nego se do kraja primakao stablu odbio Boga i pozvao nekoga drugoga koga i nije poznavao. Željeti, htjeti, birati i činiti suprotno od Boga u životu u isto vrijeme znači zvati i birati stranu Zloga. Tada Bog ostaje nemoćan i on se povlači svezanih ruku te on može samo nemoćno promatrati što se događa jer smo mi ti koji smo njega odbili i pozvali nekoga drugog da kraljuje u nama. Zmija je dobila otvorena vrata da može prići čovjeku i prišla mu je. Taj se primjer može primijeniti na svakog od nas. Ta se paradigma razdora može primijeniti ne samo na pojedinca nego i na svaku ljudsku zajednicu, bilo obitelj, samostan ili Crkvu. Ako je zajednica svojim bićem okrenuta prema Bogu, nju omata svojevrsna mreža Božje milosti gdje je ona štit i zaštita za ljude. Ta mreža milosti ima svoje krugove i svatko je čuvar nad svojim područjem i izvršava svoju zadaću. Ako netko popusti u bdjenju, on pušta u unutrašnjost nepoženjenog gosta. Kad mu netko otvori vrata dolazi do podjele i do razdora prije svega u odnosu s Bogom, a potom i s ljudima.
Bog se u borbi ljubavi za čovjekom nikad nije predao. On hodi s njim i traži način kako bi mu bio što bliže. To neprestano Božje prilagođavanje možemo vidjeti i kad je Izrael htio kralja ili kad je htio hram. Te dvije stvarnosti nisu nešto što je Bog zaželio, naprotiv, on će se tome suprotstavljati. One trebaju čovjeku i Bog na to pristaje, ali taj njegov pristanak će biti prilagođen njegovom viđenju i volji. Vidljivo je da se Bog u povijesti spasenja i hoda s ljudskim rodom trudio nama približiti na sve moguće načine kako bi čovjek s Bog svojim zajedno hodio.
U utjelovljenju trebamo gledati najveći Božji dodir čovjeka i vrhunac njegove prilagodbe čovjeku kako bi ga uspio otkupiti i spasiti. Mnogi će kršćanski mističari zajedno s franjevačkom teološkom školom govoriti da bi se Bog utjelovio i da grijeha nije bilo. Neki će upravo u ovoj Božjoj naklonosti prema čovjeku, Mariji i njegovu planu učovječenja Boga gledati ljubomoru i neposluh pobunjenih anđela. Koja god teorija bila ispravna, Bog je u tijelu došao da spasi čovjeka. Sveta Trojica su u sebi odlučila da se Sin zaodjene ljudskim tijelom. Andrej Rubljev će prikazati Svetu Trojicu kao anđele oko žrtvenika koji se odlučuju na Božji pohod među ljude, a na tom prikazu božanskih osoba jedna drugu promatra i jedna drugu doživljava, dariva u zajedništvu prožetom ljubavlju. Bog se odlučuje svoje ljubljeno stvorenje potpuno vratiti u svoje krilo i dati mu udjela u životu Svete Trojice. Dok su zlodusi zaluđivali narode da ih štuju u likovima i prirodnim silma Bog se odlučio na nešto potpuno suprotno i skandalozno.
Čovjek je u propast odveden i vođen preko njegova tijela, preko grješnog svijeta i zavođenjem đavla, a Bog je u svojoj silnoj ljubavi došao u tijelu, u grješni svijet i pobijedio đavla. Naš Bog je došao da svoje obećanje ispuni i na sve ljude spusti kišu svoje milosti u svome Sinu. Čuo je Bog molitve mnogih koji su vapili za njegovim Danom. I taj je dan je stigao upravo u Sinu. Tog Kralja nije dočekao nikakav dvor ni crveni tepih negdašnjih kraljeva i mnogih današnjih sluga Kneza ovoga svijeta. Ali ipak ga je nešto crveno dočekalo, a to je bila krv nevine djece, bila je to ona ista krv koja je njemu sa zemlje glasno vapila u nebo da se skrate dani njihove muke, progonstva i ubijanja. Nevina krv čovjeka bila mu je doček na početku ulaska u sveopću ljudsku povijest u tijelu, a nevina krv Bogočovjeka i Jaganjca na kraju ispraća Božju slavu i prisutnost na izmaku njenog uprisutnjenja i zemnog boravka s ljudima. Žrtva, krv, tijelo, blagovanje su mjesta gdje nam se Bog darovao, a što ponovno govori o Božjoj ljubavi i prilagodbi nama ljudima kako bi mu mogli što bliže prići. Više ništa slično Bog ne može učiniti jer je sve već učinio.
Kroz 2000 godina kršćanske poruke u svijetu puno se toga promijenilo. Stvoren je novi svijet kojega bitno određuje kršćanski temelj htjeli mi to priznati ili ne. Zašto se ovakva kultura razvila upravo ondje gdje je bilo kršćanstvo? Kršćanstvo se nikada nije bojalo prave znanosti, a zato ju je i razvijalo kao nitko nikada u povijesti ljudskog roda i svijeta. Taj trag kršćanskog danas se nastoji zatrti na svakom mjestu, a neki bi i u samoj Crkvi Isusa Krista stavili na razinu samo jednog mesije u nizu, opravdavajući to da Bog nije govorio samo preko Isusa Krista. Zašto se Sin Božji uopće utjelovio kad je bilo tolikih dostatnih objava? Znači li to da je njegov dolazak bespotreban? Gdje su se ti silni bogovi sa tim silnim porukama i objavama zauzeli u povijesti za čovjeka? Od čega su ti bogovi ikoga spasili u ljudskoj povijesti?
Isus Krist je Očeva Riječ i vrhunac objave Boga čovjeku, a sve druge religije osim židovstva su samo bajke i priče s pojedinim iskrama istine. Nadalje kad se pogleda što se sve događalo u povijesti, kako se Riječ širila i društva praobražavala, vidimo velike događaje i prelijepe stranice i plejade muškaraca i žena koji su sudjelovali u tome vremenu koje je iza nas. Bilo je tu i tužnih stranica kada se prava slika Boga Isua Krista zaklanjala i mijenjala za filozofije i svjetonazore, za demonsko služenje i sebične interese. Bila je to prevrtljiva povijest koja je i u isto vrijeme bila i neljudski mučna, a bilo je i u tome vremenu onih koji su zazivali Maranatha, dođi Gospodine, i skrati ove naše dane u kojima vla
da zatiranje čovjeka. Knez ovoga svijeta nije mirovao. Zavodio je i ubijao, uništavao i otimao duše Bogu. Unatoč svoj muci pogled kroz tu povijest posut je Božjim tragovima. Vidljiva su njegova djela, vidljivi su njegovi svjetionici-sveci i bogobojazni ljudi koji nisu dali da ih tama prekriva. Danas se taj stari Neprijatelj podigao na zadnje noge da što više dušâ povuče sa sobom u svoje vječno počivalište. Žuri mu se jer ovo je njegov čas. Čas je to tmina i tame koje se širi pomoću nemorala i grijeha kao nezaustavljiv vjetar. Sve se prodaje i pustoši. Prodaju se nacije, pojednici, mali i veliki, tijelo i ljudski embriji. Zlo uzme daleko više od 40 milijuna samo pobačaja u jednoj godini. Vode se ratovi i pustoše narodi. Proizvoljno izazvana financijska kriza i rat koji na Istoku samo što ne plane vodit će nas u još jedan veliki kaos. Političke ideologije i danas stvaraju krize gdje si oni u isto vrijeme pridaju mesijansku ulogu spašavanja država i unija. Tako se rađaju novi ››spasitelji i mirotvorci‹‹. Nevini ljudi ginu i umiru radi demonskih saveza. Knez ovoga svijeta upravo odigrava svoj grandiozni smrtni ples. Mnoge je ujedinio kao nekada pod križem Gospodinovim. Svi oni sada sviraju i plešu kako on hoće da toga i nisu svjesni kao što ni rulja pod križem nije znala da ponavlja riječi Zloga u pustinji koji se Gospodinu obraćao s riječima ››ako si Sin Božji‹‹ (Mt 4,3), a narod od njega zaveden ponavlja ››ako si Sin Božji‹‹ pod Kristovim križem (Mt 27,40). Onoga koji se opire novoj ››pravednosti‹‹ i ››novom redu‹‹ trebat će naučiti što je to ››pravednost‹‹.
Ova uvertira u simfoniju tek je zagrijavanje za ono što dolazi poslije sveopćega kaosa prema kojemu sve više idemo. Kaos je mutna voda u kojoj se priprema kasniji red stvari kojeg će trebati zavesti. A kakav red? Novi red. Opet se povijest ponavlja i ponovno, a možda i konačno očekujemo onoga koga je sveti Pavao prorekao, a to je Protivnik: ››Onaj koji uzdiže sebe protiv svega što se zove Bog ili svetinja, dotle da i u Božji hram zasjedne gradeći se Bogom‹‹ (2 Sol 2,4). ››Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će "otajstvo bezakonja" pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu čovjek slavi sâm sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu ‹‹ (KKC 675).
Očekujemo velikog mirotvorca ili više njih koji će nam donijeti ››mir‹‹. Rat će se zaustaviti i ugovori će se potpisati kao što se i u povijesti događalo i obmana će se nastaviti. Narodi će i dalje ginuti u demonskim planovima. Zavode se narodi bajkovitim pričama, a znanost sve više postaje u službi ideologije zajedno s medijima kojima bi Voltaire mogao poručiti: ››Lažite, lažite, prijatelji moji, uvijek će od toga nešto ostati‹‹. To sve razbuktavaju razne teorije o ljudskoj evoluciji gdje se čovjeka promatra kao evoluiranu životinju pa stoga i moral nije nešto od Stvoritelja zadano nego nešto što nam je ››evolucija‹‹ namrijela, a što se može promijeniti bilo kad.
Odatle treba gledati sva nastojanja u novim ››znanstvenim‹‹ saznanjima o čovjeku koja u bîti služe širenju nihilizma. S takvim teorijama mnogi šire obmane u kojima prvi grijeh ljudi te i grijeh čovjeka općenito jednostavno postaje nestvaran. Jednostavno rečeno, čovjek u ovom našem vremenu sebi daje sve više ulogu boga, a posljedice će biti nesagledive. Današnji pesudo-gospodari povijesti misle kao i mnogi u povijesti da Boga nema. Sve je tada dopušteno i polako, ali sigurno se potkopavaju temelji svih zdravorazumskih vrjednota i za bogove ovoga svijeta ostaje samo pitanje vremena kad će se sve urušiti. U Zapadnom svijetu samo još Katolička Crkva ostaje jedini nositelj prave istine o čovjeku gdje smo mi kršćani sve više ››proklinjani blagoslivljamo, progonjeni ustrajavamo, pogrđivani tješimo. Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet sve do sada‹‹ (1Kor 4,12b-13).
Mnogi i danas diljem svijeta kao i kroz čitavu ljudsku povijest zazivaju tebe, o Bože nad Vojskama. O Bože, koji tako ljubiš čovjeka, dođi i nemoj kasniti. Dođi, Gospodine, u ovaj čas tmina, ali koji je još više tvoj čas. Čas je to pravoga svjetla, pravih svjedoka i ljudi neumornih u ljubavi prema Tebi i bratu čovjeku koji kliče svim glasom: Maranatha!
Dođi Gospodine i zaustavi ove demonske ratne bubnjeve koji se sve više čuju u ovom našem svijetu i pozivaju na uništenje tvoga stvorenja. Dođi, Gospodine i osveti, viču toliki glasovi pred tvojim predstoljem; viče krv tolike tvoje djece koja su ubijena u majčinoj utrobi. Dođi, Gospodine i osveti, viču glasovi tvojih pravednika koji su pogubljeni u tolikim ratovima kroz čitavu ljudsku povijest. Dođi, Gospodine i osveti, kliču toliki nevino optuženi i izdani. Dođi, i nemoj kasniti, Gospodine, zove te tvoja Zaručnica Crkva koja te neumorno naviješta i svjedoči. Dođi, Gospodine, i daj nam snage da ustrajno i nepokolobeljivo hodimo u susret prema tebi koji si došao, koji dolaziš i koji ćeš se u svojoj slavi pojaviti u onaj Dan. Dođi, Gospodine, i ponovi znake i čudesa u sili svoga Duha Svetoga. Podigni sinove svoje, Gospodine, kao kod Pesesetnice kako bi se obukli u silu odzgor te se još više borili za razlikovanje između istine od obmane i dobra od zla.
Dođi, Gospodine, i nemoj kasniti u svojoj zaštiti od zavodnikȃ ovoga svijeta i njihovog zavođenja. Dođi, i nemoj kasniti, Gospodine, zaziva te tvoj narod koji te traži iskrena srca diljem čitavog ljudskog roda. Dođi, Gosopodine...
piše: fra Dario Galić
