Moj mi svršetak naviješta kad svećenik na početku korizme pepelom nekoć svježe zelenih grana minule cvjetne nedjelje nariše povrh čela govoreći: ''Spomeni se, čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti! Sve će postati pepeo. Moja kuća, moje odijelo, i pokućstvo, i novac; polja, livade i šume. Pas što me prati i živina u štali. Ruka kojom pišem, oko kojim čitam i čitavo moje tijelo. Ljudi koje sam ljubio, ljudi koje sam mrzio i ljudi kojih sam se bojao. Što mi se na zemlji činilo velikim, i što malenim, i što odvratnim, sve je pepeo, sve. (Romano Guardini)
Dolazi nam čista srijeda ili pepelnica, njome započinje korizmeno vrijeme koje traje 40 dana, izuzimajući nedjelje koje ni u to vrijeme ne prestaju biti dan Gospodnji, tj. slavlje Uskrsa. Sve nedjelje, kao ostvarenje Pashe u ritmu proslave Uskrsa svakog ,,osmog dana'', dan su Gospodina koji je uskrsnuo, koji će doći i koji na svom tijelu nosi biljege muke.
Korizmeni put započinje Čistom srijedom, a završava večernjom misom Svetog četvrtka isključivo. Slavlje korizme se proširilo na 40 dana tek početkom lll. stoljeća, jer je tada bilo određeno da mora proteći četrdeset dana od pokore i posta za javne grešnike i pokornike, od dana kad su pripušteni na pokoru (Pepelnica) do dana pomirenja (Sveti četvrtak). Prvi spomen na period od 40 dana posta nalazi se u pismu Atanazija iz Aleksandrije 334.g., a tek od VI. stoljeća u rimskoj se liturgiji bilježi srijeda kao početak korizme, koja prethodi prvoj korizmenoj nedjelji.
Pokornički karakter korizme naznačen je već uvodnim obrednim činom pepeljanja zato je i naziv tog dana Pepelnica. Kao znak pokore obred pepeljanja seže do u Stari zavjet, gdje posipanje glave pepelom možemo naći kao dio ritualnog običaja kajanja. Danas se više ne kajemo javno zbog grijeha, osim jednom godišnje - na Pepelnicu. Taj dan čuva običaj posipanja glave pepelom kao simbolički znak spremnosti na kajanje i pokoru. Posuti se pepelom nekad je imalo značenje javnog ispovijedanja grijeha gestama i mimikom. Čovjek tako priznaje da je grešan, preduhitruje Božji sud i postiže Božje milosrđe. Pepeo je i znak čovjekove prolaznosti koju možemo dovesti u vezu s poznatom izrekom: „Čovječe, sjeti se da si prah i da ćeš se u prah vratiti“. Koja svoj temelj ima u Knjizi Postanka: ,,U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje si uzet bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti'' (Post 3,19).
Prah u Knjizi Postanka upućuje na ono što je smrtno, prolazno i na to da je čovjek nastao od praha zemaljskoga, od gline te da će nakon smrti opet postati ono što je bio dok mu Bog nije udahnuo životni dah. Time se želi čovjeka podsjetiti na to da je smrtan i prolazan, a isto značenje nalazi se i u poznatoj latinskoj izreci: „Memento mori!“ (sjeti se smrti).
Riječ Korizma (četrdesetodnevlje) prvi se put spominje kod Euzebija Cezarejskog, zatim kod Atanazija Velikog (330.-347.) i Ćirila Jeruzalemskog (347.), te vjerojatno još i ranije, u 5. kanonu Nicejskog sabora. U općim normama liturgijske godine i kalendara kaže se: „Svrha je korizmenog vremena pripraviti vjerni puk za slavljenje Uskrsa“. Korizmena liturgija uistinu nas pripravlja za slavljenje Pashalnog otajstva. Zborna molitva prve korizmene nedjelje poučava nas o pravom značenju tog liturgijskog vremena da „proživljavanjem korizme uznapredujemo u razumijevanju Kristova otajstva te ga dostojnim životom provedemo u djelo“.
Konstitucija o liturgiji govori kako se „osobito uspomenom ili pripravom na krštenje te pokorom, vjernike, koji gorljivije slušaju Božju riječ i odaju se molitvi, pripravlja na svetkovanje vazmenog otajstva“ (Sacrosanctum concillium 109). I korizmeni Lekcionar opisuje korizmu kao vrijeme sakramentalnog, odnosno krsno-pokorničkog katekumenata, naglašavajući stvarnost našega ,,biti u Kristu'' da živimo kršćanski, jer smo puk krštenih na putu prema konačnoj Pashi.
Izvanjska značajka korizmenog vremena je ljubičasta boja liturgijske odjeće. Pokoru tako treba promatrati kroz kroz dva apekta: kao akezu i kao sakrament. Prvi aspekt vodi drugome, a oba se harmoniziraju u sintezi koja se zove obraćenje. Čovjek treba dati vlastiti odgovor u korizmi, tj. treba priznati Božju ljubav, proglasiti njegovo milosrđe i ispovjediti svoje grijehe Bogu i Crkvi. Korizma nije samo priprava vjernika za Uskrs, nego i vrijeme kršćanske inicijacije, tj. stvarno sudjelovanje u Pashi. Kršćanin se slobodnom voljom i odlukom pridružuje Kristovim patnjama kako bi sudjelovao u slavi njegove milosti. U prvim vremenima Crkve riječ pokora je izvorno podrazumijevala odvraćanje od poganske vjere ili nevjere te zaokret k vjeri u Krista čitavim svojim bićem. Da bi se to postiglo, bili su potrebni molitva, post i milostinja. Taj način pokore činili su odrasli katekumeni pred svoje krštenje.
Treba naglasiti da pokora, odnosno žrtve, nemaju u sebi smisla, nego posjeduju svoje osmišljenje u cilju kojem teže. U Crkvi nema mjesta za neki mazohizam, nego za služenje u poniznosti zaboravljajući pritom i na samoga sebe. Perspektiva korizmene pokore morala bi zato sačuvati usmjerenje prema djelotvornoj kršćanskoj ljubavi. U hodu prema Uskrsu potrebno je zaustaviti se malo, ući u pustinju, tj. povući se u osamu. Upravo je ovo vrijeme otvoreno za nova traženja i nove pokušaje u molitvenom duhu života Crkve. Pri određivanju trajanja korizme utjecaj je imala biblijska tipologija: četrdeset godina je izabrani narod putovao od izlaska iz Egipta do ulaska u obećanu zemlju, četrdeset dana je Mojsije proboravio na Božjem brdu da bi primio ploče zakona, četrdeset dana je prorok Ilija putovao okrijepljen kruhom i vodom do Božje gore Horeba gdje je susreo Jahvu, četrdeset dana su Ninivljani postili kad je Bog preko proroka Jone najavio propast Ninive, Na kraju, Isus Krist je odveden Duhom proboravio četrdeset dana u pustinji, gdje ga je kušao đavao, i za to vrijeme nije ništa jeo. Tako je vrijeme od četrdeset dana za Crkvu postalo znakom borbe i pobjede, kušnje i blagoslova, boli i radosti.
U ovoj korizmi možemo se odlučiti za razne dobre zadatke i projekte. Upravo je ovo vrijeme otvoreno za nova traženja i pokušaje u molitvenom duhu života Crkve. Ako nećemo postiti, barem bismo mogli ugasiti televiziju na neko vrijeme i tako otkriti da imamo vremena za molitvu. Možda posvetiti svoje vrijeme potrebitima, učiniti što više dobrih djela prema bližnjima iz ljubavi prema Bogu, naučiti raditi dobra djela i u skrovitosti. Danas je možda previše filantropa i humanitaraca koji javno čine dobra djela, poput mnogih poznatih nogometaša, glumaca i pjevača koji doniraju velike svote novca za humanitarne udruge i plaćaju mnoge projekte, a to onda bude obznanjeno na raznim portalima i medijima. Ali tu se postavlja pitanje rade li oni to iz ljubavi prema Bogu i zato što im je stalo do dobra u svijetu ili da budu slavljeni i čašćeni od ljudi?
Korizma nije potrebna Bogu, već je potrebna nama, kako bismo se osvijestili i kako bismo u sebi otkrili ono sjeme dobra koje je u nama posijano. Čovjek današnjice kao da je zaboravio na ono vrhovno Dobro - na Boga - od kojega dolazi svako dobro i izgubio je kompas u svom moralnom djelovanju. Zato je i cilj korizme da čovjeka ponovno vrati onom vrhovnom Dobru, tj. Bogu. Kao da se današnji čovjek boji riječi ,,pokora'' i previše je shvaća u trenutnom društvenom mentalitetu hedonizma, gleda je kao patnju. Ako imamo ispravan odnos prema Bogu, onda naša pokora, odnosno molitva, post, milostinja ili dobra djela ne predstavljaju patnju nego čin ljubavi koji se čini za bližnjega iz ljubavi prema Bogu. Pokora je alat kako bi čovjek bio slobodniji i sposobniji za činjenje dobra, odnosno za dobro, kako bi bio sposobniji prepoznati dobro, kao i prepoznati kad treba učiniti dobro. Jer ljudska je narav i dalje ranjena istočnim grijehom i potrebna joj je preobrazba u Kristu (sakramentima, osobnom askezom i razmatranjem evanđeoskih savjeta). Potrudimo se učiniti što više dobra u ovoj korizmi, da što više sijemo u duh, a ne u tijelo, kako bismo imali plodove u vječnosti.
Literatura: Michael KUNZLER, Liturgija crkve, Zagreb, 2020., Maja OPAŠIĆ, Korizma u frazeologiji, Hrvatski jezik : znanstveno-popularni časopis za kulturu hrvatskoga jezika, Vol. 3 No. 1, 2016., Zvjezdan LINIĆ, S crkvom kroz korizmu, Zagreb, 1979., Vojko DEVETAK, Sveta vremena, Služba Božja : liturgijsko-pastoralna revija , Vol. 16 No. 4, 1976., Eduard NAGEL, Liturgija sveti susret, 1992., Zvonko PAŽIN, Milostinja, molitva, post, Đakovo, 2000., Romano GUARDINI, Sveti znakovi, Verbum, Split, 2014.
