Isus je često svojim slušateljima o kraljevstvu Božjem zborio u prispodobama i na takav im način pokušavao približiti stvarnost toga neizmjernog Božjega dara čovjeku.
Često su te prispodobe bile povezane sa slikama iz svakodnevnog života: ratara, ribara, pastira... jer su ondašnjem čovjeku na jedan takav način bile razumljive.
Pripovijedajući u prispodobama Isus ne želi nastupiti snagom argumenata niti prisiljavati svoje slušatelje da prihvate Njegov poziv nego želi strpljivo i polako pojasniti logiku toga kraljevstva koje On naviješta – približiti im ga i učiniti prihvatljivim: jednostavno ponuditi. Tako nam i Crkva na ovu šesnaestu nedjelju kroz godinu donosi takav jedan Isusov govor s čak tri prispodobe u kojem je središnja ona o kukolju i pšenici.
Isus u ovoj prispodobi, o kukolju i pšenici upozorava da je Bog stvorio dobar svijet, a zlo koje je prisutno u svijetu plod je čovjekovog krivog djelovanja. Ali Bog ima svoju logiku koja je bitno drugačija od one naše ljudske i ne želi kukolj tek tako iskorijeniti nego mu daje novu životnu priliku, jer Isus nije došao osuditi čovjeka, nego spasiti. U svemu se ovom pokazuje nevjerojatna strpljivost i ljubav dobroga Boga, koji je do posljednjeg trena spreman čekati čovjeka, svoje stvorenje, i uvijek mu iznova davati priliku da se obrati i napravi totalni zaokret u svome životu – okrenuvši se prema Njemu, Bogu, svome Stvoritelju. Upozorenje da se kukolj ne čupa prije vremena - plod je Isusove želje da zaštiti čovjeka prije svega od njega samoga zbog njegove sljepoće što nerijetko ne zna razlučiti dobro od zla – prozivajući dobro zlim i zlo dobrim.
Svima je nama manje-više dobro poznato kako se čiste polja pšenice i kako se na takav način pripremaju za nove usjeve – plodove. Najprije se pokosi sva pšenica, a onda se ostatak (kukolj), koji je suvišan, zapali. Ali čovjek u svojoj sljepoći, vođen krivim motivima, želeći se obračunati sa zlom (kukoljem) nazivajući čak taj obračun u ime Božje, može vrlo lako zasljepljen, prije nego je pokosio pšenicu, zapaliti kukolj – a tu je neizbježno da stradaju i velika polja s obilnim plodovima pšenice tj. da stradaju nevini, ni krivi ni dužni ljudi, a mi smo kao bili pozvani istjerivati pravdu. Zato Isus i upozorava da ne čupamo kukolj ''da ne bismo sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu'' (Mt 13, 29). Poruka je, također, da je samo Bog gospodar života i da čovjek ne smije ni pod razno preuzeti na sebe odgovornost suca o nekom drugom čovjeku i njegovoj sudbini. Jer čovjek vrlo lako, a da toga ni svjestan nije, postane zasljepljen izgoneći pravdu, vođen mržnjom i netrpeljivošću prema tom drugom čovjeku i umjesto pravde počne progoniti onoga koji je počinio nepravdu, a da mu ni ne pomisli dati šansu za popravak. I onog trenutka kada ga 'uništi' povjeruje da je pravda zadovoljena – pritom zaboravljajući onu: ''milosrđe mi je milo, a ne žrtva, poznavanje Boga, a ne paljenice'' (Hoš 6, 6).
Na prvim stranicama Biblije čitamo kako su prvi ljudi bili prevareni od zmije tako što im je obećala da će biti kao bogovi i da će raspoznavati dobro i zlo (ako budu kušali plodove sa stabla dobra i zla) a svima nam je dobro poznato da je posljedica zmijina nagovaranja i pristanka prvih ljudi na njezin nagovor bio grijeh. Preuzetno, usudio bih se reći preopasno je kada se čovjek postavlja na mjesto onoga koji će odrediti tko je dobar, a tko zao. Ili bolje reći: tko zaslužuje život, a tko ne – samo je Bog onaj koji može darovati život i oduzeti ga (tj. nekoga pozvati k sebi) kada je to najbolji trenutak za određenu osobu, jer On je sam sama Dobrota i Darovatelj života! Čovjek vođen vlastitim interesima, ili interesima nekih drugih ljudi u krivom uvjerenju pšenicu može 'vidjeti' kao kukolj i tako je početi iskorjenjivati.
Ova prispodoba o kukolju i pšenici govori koliko samo Bog ima strpljenja i ljubavi s nama grešnicima, jer naš Bog je ''milosrdan i blag, spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost'' (Ps 86, 15). Ono što je Bog nama dao kao sredstva u borbi protiv kukolja jesu: molitva, pokora, sakramenti koje trebamo obilno i svakodnevno koristiti. Potrebno je 'vrištati', 'galamiti', 'dozivati' Boga u svojoj nutrina, zazivati ga da ponajprije 'počupa' kukolj u nama samima, a onda i onaj koji je oko nas. Čovjek se nikada ne bi smio postavljati u ulogu žetaoca (vladarom nad životom) i početi sa žetvom, jer Bog na kraju krajeva i od onog najokrjelog kukolja može učiniti najljepšu pšenicu, može učiniti da i onaj najkrući kukolj donese obilne i sočne plodove, jer On je Bog koji može sve, pa i najgrešnija srca snagom svoje ljubavi privući k sebi i osloboditi ih od svakog robovanja. Ali bez naše pomoći, naše suradnje, bez naše molitve i svemogući je Bog u tome 'nemoćan'. Na kraju krajeva: svi smo mi u očima drugih nekad pšenica, a nekad kukolj. Budući da i sami želimo da nama netko drugi pruži priliku za popravak, pružimo je onda i mi drugome.
Pripovijedajući u prispodobama Isus ne želi nastupiti snagom argumenata niti prisiljavati svoje slušatelje da prihvate Njegov poziv nego želi strpljivo i polako pojasniti logiku toga kraljevstva koje On naviješta – približiti im ga i učiniti prihvatljivim: jednostavno ponuditi. Tako nam i Crkva na ovu šesnaestu nedjelju kroz godinu donosi takav jedan Isusov govor s čak tri prispodobe u kojem je središnja ona o kukolju i pšenici.
Isus u ovoj prispodobi, o kukolju i pšenici upozorava da je Bog stvorio dobar svijet, a zlo koje je prisutno u svijetu plod je čovjekovog krivog djelovanja. Ali Bog ima svoju logiku koja je bitno drugačija od one naše ljudske i ne želi kukolj tek tako iskorijeniti nego mu daje novu životnu priliku, jer Isus nije došao osuditi čovjeka, nego spasiti. U svemu se ovom pokazuje nevjerojatna strpljivost i ljubav dobroga Boga, koji je do posljednjeg trena spreman čekati čovjeka, svoje stvorenje, i uvijek mu iznova davati priliku da se obrati i napravi totalni zaokret u svome životu – okrenuvši se prema Njemu, Bogu, svome Stvoritelju. Upozorenje da se kukolj ne čupa prije vremena - plod je Isusove želje da zaštiti čovjeka prije svega od njega samoga zbog njegove sljepoće što nerijetko ne zna razlučiti dobro od zla – prozivajući dobro zlim i zlo dobrim.
Svima je nama manje-više dobro poznato kako se čiste polja pšenice i kako se na takav način pripremaju za nove usjeve – plodove. Najprije se pokosi sva pšenica, a onda se ostatak (kukolj), koji je suvišan, zapali. Ali čovjek u svojoj sljepoći, vođen krivim motivima, želeći se obračunati sa zlom (kukoljem) nazivajući čak taj obračun u ime Božje, može vrlo lako zasljepljen, prije nego je pokosio pšenicu, zapaliti kukolj – a tu je neizbježno da stradaju i velika polja s obilnim plodovima pšenice tj. da stradaju nevini, ni krivi ni dužni ljudi, a mi smo kao bili pozvani istjerivati pravdu. Zato Isus i upozorava da ne čupamo kukolj ''da ne bismo sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu'' (Mt 13, 29). Poruka je, također, da je samo Bog gospodar života i da čovjek ne smije ni pod razno preuzeti na sebe odgovornost suca o nekom drugom čovjeku i njegovoj sudbini. Jer čovjek vrlo lako, a da toga ni svjestan nije, postane zasljepljen izgoneći pravdu, vođen mržnjom i netrpeljivošću prema tom drugom čovjeku i umjesto pravde počne progoniti onoga koji je počinio nepravdu, a da mu ni ne pomisli dati šansu za popravak. I onog trenutka kada ga 'uništi' povjeruje da je pravda zadovoljena – pritom zaboravljajući onu: ''milosrđe mi je milo, a ne žrtva, poznavanje Boga, a ne paljenice'' (Hoš 6, 6).
Na prvim stranicama Biblije čitamo kako su prvi ljudi bili prevareni od zmije tako što im je obećala da će biti kao bogovi i da će raspoznavati dobro i zlo (ako budu kušali plodove sa stabla dobra i zla) a svima nam je dobro poznato da je posljedica zmijina nagovaranja i pristanka prvih ljudi na njezin nagovor bio grijeh. Preuzetno, usudio bih se reći preopasno je kada se čovjek postavlja na mjesto onoga koji će odrediti tko je dobar, a tko zao. Ili bolje reći: tko zaslužuje život, a tko ne – samo je Bog onaj koji može darovati život i oduzeti ga (tj. nekoga pozvati k sebi) kada je to najbolji trenutak za određenu osobu, jer On je sam sama Dobrota i Darovatelj života! Čovjek vođen vlastitim interesima, ili interesima nekih drugih ljudi u krivom uvjerenju pšenicu može 'vidjeti' kao kukolj i tako je početi iskorjenjivati.
Ova prispodoba o kukolju i pšenici govori koliko samo Bog ima strpljenja i ljubavi s nama grešnicima, jer naš Bog je ''milosrdan i blag, spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost'' (Ps 86, 15). Ono što je Bog nama dao kao sredstva u borbi protiv kukolja jesu: molitva, pokora, sakramenti koje trebamo obilno i svakodnevno koristiti. Potrebno je 'vrištati', 'galamiti', 'dozivati' Boga u svojoj nutrina, zazivati ga da ponajprije 'počupa' kukolj u nama samima, a onda i onaj koji je oko nas. Čovjek se nikada ne bi smio postavljati u ulogu žetaoca (vladarom nad životom) i početi sa žetvom, jer Bog na kraju krajeva i od onog najokrjelog kukolja može učiniti najljepšu pšenicu, može učiniti da i onaj najkrući kukolj donese obilne i sočne plodove, jer On je Bog koji može sve, pa i najgrešnija srca snagom svoje ljubavi privući k sebi i osloboditi ih od svakog robovanja. Ali bez naše pomoći, naše suradnje, bez naše molitve i svemogući je Bog u tome 'nemoćan'. Na kraju krajeva: svi smo mi u očima drugih nekad pšenica, a nekad kukolj. Budući da i sami želimo da nama netko drugi pruži priliku za popravak, pružimo je onda i mi drugome.
