Bože, ti si odgovornosti svetog Josipa povjerio svoga Sina Isusa i njegovu Majku Mariju. Udijeli svojoj Crkvi da, po njegovu zagovoru, otajstvo spasenja vjerno čuva i vrši sve do dana potpunog ostvarenja.
„Vrlo volim svetog Josipa. Ne mogu započeti dan niti ga završiti, a da svoju prvu riječ i zadnju misao ne uputim njemu. Josip je veliki svetac. Svetac šutnje. On je veliki svetac, njega poslije presvete Djevice najviše štujem, jer je on njoj dan kao zaručnik da joj pomaže, da je štiti i čuva u uzvišenoj zadaći Majke Božje. U teškim slučajevima obraćam se njemu i on me uvijek usliša“, ovako je o svetom Josipu rekao blaženi papa Ivan XXIII.
Danas slavimo svetkovinu svetoga Josipa, Isusova poočima, odnosno Isusova zakonskog oca i muža Blažene Djevice Marije. Iako se njegovo ime rijetko spominje u evanđeoskim izvještajima, to nimalo ne umanjuje važnost njegova lika koji zauzima temeljno značenje u povijesti spasenja. Naime, iz evanđeoskih izvještaja lako iščitavamo da je, na prvi pogled, sveti Josip dosta marginaliziran, sporedan lik i da mu se ne pridaje neka važnost. Ali, kratki evanđeoski odlomci koje Crkva danas pred nas stavlja ipak odaju jednu drugačiju sliku o tom “skrovitom“ liku (usp. Mt 1, 16. 18-21. 24a; Lk 2, 41-51a).
Ovdje valja razmotriti dva bitna aspekta vezana za lik svetog Josipa: njegovu vjeru i tjeskobu. O Josipovoj vjeri čitamo u evanđeoskom odlomku svetoga Mateja. On je posljednja biblijska ličnost kojoj se Božja objava očituje u “snima“. Upravo po toj objavi, on svojom poslušnošću Božjem glasu otvara put Gospodinu da ostvari svoj spasiteljski naum s ljudima. Koliko li Bog računa s ljudima! Ne želi ništa raditi bez sudjelovanja onih u koje polaže polog svoje nade. Jer Josip povjerova Gospodinu protiv svake ljudske nade. Josip je imao slobodu odlučiti što je htio. Ali, svoju odluku je uskladio s Božjim naumom. On ostvaruje stav unutarnje slobode, one u kojoj pristajemo i na ono što nismo izabrali. Taj siromašni, jednostavni i ponizni stav ostvaruje u čovjeku neizmjernu ljudsku i duhovnu plodnost. Na to Josip pristaje vjerom, onom vjerom koja je uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo (usp. Heb 11, 1). Tu njegova veličina dolazi do izražaja, jer je poput svoje zaručnice Blažene Djevice Marije, bio ponizni i skroviti sluga Božji. Stoga će sveti Bernardin Sijenski rado reći da Crkva, poslije Marije, posebnu zahvalnost i štovanje duguje svetom Josipu.
Živimo u svijetu u kojem pojam slobode ima svakojake konotacije i u kojem nam se pod takvim shvaćanjem serviraju raznorazni sadržaji, često vrlo sumnjivi i nemoralni. U takvom ozračju čovjek lako pomisli da ima pravo raditi što god i kako god hoće. Vrlo je prirodno i uobičajeno raditi po vlastitom nahođenju i raditi ono što mi čini ugodu i zadovoljstvo. Ali, raditi po nahođenju drugih, pristajati na ono što nije po našoj volji, u čovjeku izaziva proturječnost, jedan aspekt paradoksalnosti slobode u kojem doista možemo postati slobodni samo ako prihvatimo činjenicu da nismo uvijek slobodni, kako to lijepo tumači otac Jacques Philippe u svojoj knjizi Unutarnja sloboda. Za nas vjernike idealan stav bi bio stav svetog Josipa. Prihvatio je ono što nije izabrao, prihvatio je to s vjerom, iako nije znao što ga sve može snaći. Mnogi drugi primjeri nam zorno pokazuju takve stavove: Abraham, Jona, Blažena Djevica Marija... Svi su s vjerom prihvatili Gospodnji spasenjski naum i svojom poslušnošću omogućili Gospodinu da zahvati njihov život i da ostvare potpuno predanje te tako postanu istinske sluge Božje.
Drugi aspekt o kojem čitamo u odlomku evanđeliste luke jest o Josipovoj tjeskobi. Josip je bio zabrinut za svoga sina Isusa. Isus je bio u Hramu, a njegovi ga roditelji uporno traže. Tu se očituje ona Josipova snaga vjere, ufanja i ljubavi koju je imao prema Isusu. Iako tjeskoban i žalostan, jer je zbunjen Božjim postupcima, on ne odustaje od potrage za Isusom. Još ga više zbunjuje Isusov odgovor (usp. Lk 2, 49-50), ali time nije slomljena njegova ljubav i brižljivost koju ima prema Isusu. Iako nije vladao situacijom, nije ništa razumio, on je ponizno pristao na sve što ga je snašlo. Prihvatio je svoju krhkost i nemoć i time ostvario unutarnji stav srca, srca kojeg Bog zahvaća i pomaže čovjeku da ide naprijed unatoč okolnostima koje ga snalaze.
Naša svakodnevica obilježena je sličnim situacijama. Tjeskobe, nerazumijevanja, potrage, zbunjenosti, nesnalaženja..., sve nam je to vrlo blisko i poznato. Kao krhka ljudska bića teško se s time nosimo. Osjećamo se bespomoćni i vrlo lako odustajemo od nekakvih životnih planova i odluka. Upravo u ovakvim trenutcima prepustimo se Gospodinu. Priznajmo mu svoje osjećaje kako bi On mogao ući u naše srce i zahvatiti ga svojom ljubavlju te ispuniti mirom koji samo On daje. Tu se bez pridržaja predajmo providnosti Gospodinovoj. Samo takvim iskrenim predanjem priznajemo Njegovu svemoć i ostvarujemo unutarnju slobodu koja nas osposobljava za nepristrano služenje Gospodinu na koje smo svakodnevno pozvani.
Učimo od svetoga Josipa. U skrovitosti i jednostavnosti nazaretskog doma, ovaj je lik imao presudnu i temeljnu važnost za povijest spasenja. U njegove je ruke Bog položio čuvanje svoga Sina i Presvete Djevice Marije. U takvom svetom ozračju Sin Božji je odrastao i spremao se za svoje javno djelovanje. Svi mi, bez obzira koju službu obavljali, pozvani smo se danas zagledati u lik ovoga sveca koji nam iz svoje šutnje gromoglasno progovara o jednostavnosti, skromnosti i poniznosti života i koji nas nesumnjivo poziva na svakodnevnu molitvu i rad.
Pomolimo se: Bože, ti si odgovornosti svetog Josipa povjerio svoga Sina Isusa i njegovu Majku Mariju. Udijeli svojoj Crkvi da, po njegovu zagovoru, otajstvo spasenja vjerno čuva i vrši sve do dana potpunog ostvarenja. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu Tvome, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vijeke vjekova. Amen.
