Ova nam prispodoba govori o stupnjevitom približavanju Boga ljudima, unatoč tome što je čovjek Boga - tako blizog - uvijek iznova odbijao
U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.
Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.
Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.«
Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!«
(Mt 21, 33-43)
Svakome je čovjeku darovano vrijeme kako bi se upravo u tom vremenu ostvario na način koji je samo njemu svojstven. Naravno, budući da većina nas nema veliku snagu volje, govorit ćemo kako je lakše bilo živjeti kršćanima u nekim drugim vremenima (zbog ovog ili onog razloga) kako bismo skrenuli krivnju sa sebe i time zaokrenuli sve. No, što nam ostaje kada pred Bogom ispitujemo savjest? Uspijevamo li i tada umiriti sebe istim riječima ili ipak zaboli ona laž kojom se pravdamo? Darovano nam je vrijeme da od njega učinimo nešto i zaslužimo vječnost. Čak i Bog, koji je i bezvremenski i svevremenski, tj. vječan, koristi vrijeme. Sveti Irenej iz Lyona će povijest spasenja prispodobiti božanskoj pedagogiji. Pri tome treba reći da povijest spasenja obuhvaća sve one Božje zahvate u povijest čovječanstva kako bi čovjeka približio sebi, od postanka svijeta do danas. Božanska pedagogija prema tome označava objavu Božje blizine čovjeku u danom vremenu na onaj način na koji Ga čovjek može pojmiti. Tako bi Abrahamu bilo teško prihvatiti Isusa kao Sina Božjega jer je došao iz poganstva i slično. Dakle, onako kako možemo shvatiti tako i primamo.
Zar ova prispodoba ne govori upravo o tome: o povijesti spasenja? Govori o stupnjevitom približavanju Boga ljudima unatoč tome što je čovjek Boga u konačnici odbijao tako blizog. Na kraju, kada je došao sami Bog u liku Isusa Krista bio je prihvaćen od nekih, ali od većine ipak odbačen i ubijen. Unatoč svemu što je činio. Sve što je činio bilo je samo i jedino za ljude. Za iste one kojima je to sve bilo malo kako bi Ga prihvatili. Tako je to bilo u vrijeme kada je Isus živio. Što je danas s nama? Prihvaćamo li mi Isusa kao Boga koji se toliko približio ljudima da je čak postao i jedan od nas? Unatoč tome što ne živimo u vremenu dok je On hodao zemljom, prihvaćamo li srcem ono što smo naslijedili kao polog vjere ili – bez promišljanja što to nama osobno predstavlja – samo obavljamo neke čine nadajući se da će to biti dovoljno? Čitajmo opomenu da ne budemo kao spomenuti vinogradari jer će se njima oduzeti taj dragocjeni vinograd i dati drugima.
Božja blizina čovjeku uvijek je bila neupitna i nikada nije nedostajala. Cijela povijest spasenja svjedoči upravo tome. Jedini faktor o kome sve ovisi smo upravo mi sami. Ne ni onaj pored nas ni iza nas, ni oni koji su bili prije nas, ni koji će doći nakon nas. Upravo u darovanoj slobodi moramo se opredijeliti za Boga i živjeti stvarnost Njegova Kraljevstva koje je već sada među nama a čiju puninu očekujemo u vječnosti. Ne valja nam čekati vrijeme za opredjeljenje. Odluka mora nastajati uvijek iznova. Valja se u svakom trenutku odlučivati za Krista jer je svaki trenutak izbor između dobra i zla a mi smo jedini koji donosimo odluku. Dobro promislimo, zato, o svemu onome što činimo i prionimo uz Krista kako bismo u zalog primili Njegovo Kraljevstvo i uživali Njegovu blizinu kroz svu vječnost.
