Početci i svršetci obilježavaju naše bivanje. Često omeđujemo svoje djelovanje određujući početke i svršetke, u nadi što boljega korištenja darovanoga vremena.
Postoje, međutim, i stvarnosti u koje ne uspijevamo prodrijediti i skrojiti ih svojim planiranjem. Život, koji je također obilježen početkom i krajem, jedna je od njih.
Evanđelja, iako su nikada do kraja ispričane priče, isto imaju svoje svršetke. Jedno od njih danas slušamo. Učenici odlaze u cvjetnu Galileju. Tamo gdje je počela avantura radosne vijesti. U trenutcima zamora ljudi svih godina i staleža rado se prisjete početaka. Na mjestima prve zaljubljenosti otkrije se iznova vrijednost svoga odabira. Učenici na tome mjestu padaju ničice. Nije ovo prvi spomen prostiranja u Mateja. Još na početku isto čine mudraci (usp. Mt 2, 11). Luk prostiranja natkriljuje Evanđelje i poručuje da je Isus zbilja uzvišeni Bog koji izaziva čovjekovo strahopoštovanje izraženo poklonstvom do zemlje. Božja blizina nadilazi moć čovjekova izražavanja pa tako preostaje samo odano poklonstvo. Tu moć potvrđuje i Isus govoreći kako mu je dana sva vlast na nebu i na zemlji. Iza toga čina davanja stoji Bog. Već za ovozemnoga hoda Isus potvrđuje ovu vlast svojim djelovanjem, u kojemu se suprostavlja čovjekovim bolima i odbačenostima. Na kraju slijedi najmjerodavnija potvrda njegove svemoći u pobjedi nad smrti. Zadatak učenika nije stoga stajati i gledati u nebo (usp. Dj 1, 11) nego ići u svijet i navijestiti vlast i svemoć Uskrsloga. Učeničkom očekivanju ponovne uspostave kraljevstva i njihove radoznalosti glede posljednjih vremena, Isus suprostavlja obećanje Duha kojim će svjedočiti sve do kraja zemlje. Njihovo svjedočanstvo proširit će krug Isusovih učenika, najprije u činu krštenja, odnosno uranjanja u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Poslanje Crkve utemeljeno je na Presvetoj Trojici i po njoj se nastavlja otkrivanje lica Trojstvenoga Boga svijetu.
Evanđelja, iako su nikada do kraja ispričane priče, isto imaju svoje svršetke. Jedno od njih danas slušamo. Učenici odlaze u cvjetnu Galileju. Tamo gdje je počela avantura radosne vijesti. U trenutcima zamora ljudi svih godina i staleža rado se prisjete početaka. Na mjestima prve zaljubljenosti otkrije se iznova vrijednost svoga odabira. Učenici na tome mjestu padaju ničice. Nije ovo prvi spomen prostiranja u Mateja. Još na početku isto čine mudraci (usp. Mt 2, 11). Luk prostiranja natkriljuje Evanđelje i poručuje da je Isus zbilja uzvišeni Bog koji izaziva čovjekovo strahopoštovanje izraženo poklonstvom do zemlje. Božja blizina nadilazi moć čovjekova izražavanja pa tako preostaje samo odano poklonstvo. Tu moć potvrđuje i Isus govoreći kako mu je dana sva vlast na nebu i na zemlji. Iza toga čina davanja stoji Bog. Već za ovozemnoga hoda Isus potvrđuje ovu vlast svojim djelovanjem, u kojemu se suprostavlja čovjekovim bolima i odbačenostima. Na kraju slijedi najmjerodavnija potvrda njegove svemoći u pobjedi nad smrti. Zadatak učenika nije stoga stajati i gledati u nebo (usp. Dj 1, 11) nego ići u svijet i navijestiti vlast i svemoć Uskrsloga. Učeničkom očekivanju ponovne uspostave kraljevstva i njihove radoznalosti glede posljednjih vremena, Isus suprostavlja obećanje Duha kojim će svjedočiti sve do kraja zemlje. Njihovo svjedočanstvo proširit će krug Isusovih učenika, najprije u činu krštenja, odnosno uranjanja u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Poslanje Crkve utemeljeno je na Presvetoj Trojici i po njoj se nastavlja otkrivanje lica Trojstvenoga Boga svijetu.
Posljednje riječi koje bilježi Evanđelje osobita su utjeha kršćanskoj duši. Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta. Isus je davno obećani Emanuel – Bog s nama i Bog za nas. On iako uzašao na nebo ne prestaje biti s nama. Dapače, sada je s nama kao Gospodar vremena i svijeta. Posljednja riječ Evanđelja može se prevesti kao prostorna, ali i vremenska oznaka, odnosno kao vrijeme koje nema ni početka ni kraja, a to je vječnost. Toga uzvišenoga svemoćnog Gospodara otkrivamo u prolaznosti našega vremena i u ljudskoj krhkosti kojoj je povjerena ljubljena Isusova zaručnica, Crkva, koja ima zadatak otkriti Zaručnika svemu stvorenju. Izazov kršćanskog življenja je pomiriti naoko nepovezive zbilje, početak i kraj, sjaj neba i tvrdoću zemlje, svetost Crkve, s njezinom krivicom, uzvišenoga Krista, s Kristom prisutnim u bližnjemu.
