Primjećujemo da Isus ne daje svima isto, ali važno je primijetiti da svima daje. Nema čovjeka kojemu Bog nije udijelio neki dar, kojemu nije dao milost da izgrađuje Božje kraljevstvo.
Pretposljednja, 33. nedjelja ove liturgijske godine, stavlja pred nas poznatu prispodobu o talentima koju nam donosi evanđelist Matej (25, 14-30). Tekst prispodobe govori o čovjeku koji odlazeći na put, slugama svojim podjeljuje talente (Mt 25, 14-16). “Talent“ je u to doba bio kovani novac velike vrijednosti, pa je svojevremeno postao sinonimom za osobne darove. Kao što nam je vidljivo iz prispodobe, čovjek predstavlja Isusa, sluge učenike, a talenti osobne darove koje im Isus ostavlja.
Primjećujemo da Isus ne daje svima isto, ali važno je primijetiti da svima daje. Nema čovjeka kojemu Bog nije udijelio neki dar, kojemu nije dao milost da izgrađuje Božje kraljevstvo. Kao što je vidljivo iz teksta, Bog ne daje nikakve naputke kako da učenici postupaju sa svojim talentima. Ne, On nas treba i što je još važnije vjeruje nam! Želi da se mi slobodnom voljom odlučimo za Njega i da budemo graditelji Njegova Kraljevstva. Bogu je stalo do sviju nas, svi smo mu jednako važni i vrijedni u Njegovim očima, bez obzira na naravne darove i sposobnosti. Upravo to ovdje iščitavamo. Prva dvojica slugu pokazuju izuzetnu spremnost i poduzetnički duh u umnažanju svojih talenata. Treći? Treći ima pogrješnu sliku i o sebi i o Bogu. Zakopavajući svoj talent, zakopao je sebe. On nije nesposoban, nego ga strah koči i sputava u izgrađivanju Kraljevstva. Bog to ne želi. Bog nas želi radosne i sretne. Ne smijemo sami sebe smatrati manje vrijednima primjećujući da su drugi oko nas pametniji, sposobniji ili poduzetniji. Sama činjenica da postojim, da sam Božje dijete čini me vrijednim. Mi imamo nešto što drugi nemaju. I to nas čini posebnima.
U jednom svom nagovoru uz molitvu Anđeo Gospodnji papa Benedikt XVI. smatra da se središnja poruka ovog evanđelja odnosi na duh odgovornosti kojim treba prihvatiti Božje kraljevstvo: odgovornosti prema Bogu i prema čovjeku. To je ono što je trećem sluzi nedostajalo. Njegova lijenost urodila je neodgovornošću. Ta neodgovornost dovela ga je do pogrješnog stava prema Bogu i prema samom sebi. Možda nije svjestan činjenice da je nešto primio, dobio. Nije se mučio kako bi imao to što ima. Milošću Božjom prima taj dar. Prva dvojica su to shvatila. Oni su svoje darove umnožili. Oni su svim srcem prihvatili Božju poruku izgrađivanja Kraljevstva. To je ispravan stav srca. Cijelog sebe su stavili u službu Bogu i čovjeku. Bog na kraju istim riječima nagrađuje i prvog i drugog slugu, bez obzira što jedan prima pet a drugi dva talenta: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.“(Mt 25, 21. 23) Vidimo da Bogu nije važno koliko nam je darova dao, nego kako se mi odnosimo prema tim darovima. To je poziv nama. Mi svojim darovima trebamo izgrađivati Božje Kraljevstvo upravo tamo gdje se nalazimo. Bilo u obitelji, bilo na poslu, bilo u samostanu. Tu gdje jesmo tu smo pozvani na nesebično darivanje i ljubav prema drugima. Pozvani smo na vjernost i revnost u svakodnevnom služenju Bogu i onima koji nas okružuju. Naša ljubav će doći do izražaja upravo u malim stvarima, “sitnicama“ koje svakodnevno obavljamo. Upravo vjernost u malenosti (usp. Mt 25, 21).
Od niti “malenih“ stvari satkan je naš život. Tu trebamo biti heroji, tu trebamo koristiti i umnažati svoje talente, tu trebamo izgrađivati Kraljevstvo nebesko. U svakodnevnom životu budimo sinovi svjetlosti i sinovi dana (1Sol 5, 5) te s djetinjim povjerenjem u Božju ljubav i dobrotu budno iščekujmo Gospodina. Neka nam u tome pomogne zagovor naše Nebeske Majke, pomoćnice kršćana!
