U svakodnevnim okolnostima pojedinac djeluje po uvjerenjima. Ukoliko nam se kroz iskustvo nešto otkrilo, a i drugi tako postupaju, te su nam prošli naraštaji namrli neki stav, pokazuje se razumnim djelovati u skladu s tim.
Iako smo svjedoci neprestanog isticanja čovjekove autonomije, upravo današnji evanđeoski odlomak pokazuje koliko je jak utjecaj uvjerenja kojeg stvara mnoštvo. Postojalo je i postoji također nametnutih uvjerenja, koja nisu prošla rešeto povijesti, kulture, običaja, promišljanja i uvjerenja pojedinca. Čini se kako su u porastu. Nemamo vremena provjeriti svako mišljenje ili informaciju. Iako smo svjesni da sve što nam dopre do ušiju nije vjerodostojno, ne možemo pobiti da i lažna uvjerenja ostavljaju nekoga traga na našem vlastitom uvjerenju.
Isusa, kakvog susrećemo u evanđelju često nastupa anarhično. Uvjerenja drugih ostavlja po strani. Carinika poziva i s njim blaguje, dok ga drugi zaobilaze u širokom luku. Ženu grešnicu ne osuđuje, dok se ostatak sprema za njezino kamenovanje. Petra koji se priznaje slabim, naziva stijenom. Usuđuje se čak dirnuti u višestoljetno uvjerenje Židova protiv Samarijanaca. Po tom su uvjerenju Samarijanci pogani i neprijatelji. Još 721. pr. Kr. Asirci osvajaju Samariju i to područje naseljavaju poganskim narodima koji se potom miješaju s domorocima. Samarija ili sjeverno kraljevstvo tako se odcijepilo od južnog, Judeje, te sebi gradi vlastiti hram, dok Judejci i u progonstvu ostaju vjerni svom kultu, smatrajući isključivo jeruzalemski hram pravim mjestom čašćenja.
Na svom putu u Jeruzalem, Isus prolazi kroz samarijsko područje izazivajući mogući susret s nekim od Samarijanaca. Deset gubavaca postupa po Zakonu, zaustavljajući se podaleko (Lev 13,45-46), da ne bi nekoga zarazili. Isusa nazivaju učiteljem, prepoznajući u njemu nekoga tko bi ih mogao izliječiti. Isus odgovara, također Zakonom šaljući ih svećenicima, kako je naređeno nakon ozdravljenja (Lev 14,2-32). Međutim, ozdravljenje još uopće nije nastupilo, jer dok su išli, očistiše se. Očito, Isus kuša njihovu vjeru. Lako je zamisliti da su ozdravljeni bili radosni i ushićeni. Oni ne samo da su bili bolesni. Njima je onemogućeno približiti se drugome. Ne izaziva li to veću nemoć nego bolest sama? Čovjek je potreban blizine drugog, u suprotnom postaje bolestan. Zadobivenu priliku zdravlja vjerojatno koriste za blizinu s drugima koje vole, a od kojih su morali dugo biti udaljeni. Rekli bismo razumljivo.
Jedan međutim, i to Samarijanac, svoj prvi susret, kao zdrav čovjek, posvećuje onom od kojeg je zadobio zdravlje, Isusu. Čovjekov odgovor na Božje djelo jest zahvala. Nije to namješteni osmijeh ili nekakav čin poniznosti, već stajanje u istini o sebi samome i davanje slave Bogu. Opasnost je ispuniti stvarnost vjere našim sadržajima i činima, a ne otkriti Božju slavu. Ta slava uzrokuje našu zahvalu i poklonstvo, a ne obrnuto. Stoga je i euharistija, zahvala. Zahvala za Kristovo darovano spasenje nama ljudima, po svojoj muci, smrti i uskrsnuću. U spasenju se očituje slava Božja. Otkrivajući slavu Božju, stvaramo liturgiju, molitve, pobožnosti, djela pokore i milosrđa. To je naš odgovor. Odgovor zahvale.
Samarijanac, koji kleči pred Isusom, od sada ne živi samo ozdravljeno, kao devet ostalih, već i spašeno. Tvoja te vjera spasila. Kao takav navjestitelj je Krista koji je došao uzdrmati čovjekova uvjerenja i otkriti slavu Božju. Ustani! Idi!
Isusa, kakvog susrećemo u evanđelju često nastupa anarhično. Uvjerenja drugih ostavlja po strani. Carinika poziva i s njim blaguje, dok ga drugi zaobilaze u širokom luku. Ženu grešnicu ne osuđuje, dok se ostatak sprema za njezino kamenovanje. Petra koji se priznaje slabim, naziva stijenom. Usuđuje se čak dirnuti u višestoljetno uvjerenje Židova protiv Samarijanaca. Po tom su uvjerenju Samarijanci pogani i neprijatelji. Još 721. pr. Kr. Asirci osvajaju Samariju i to područje naseljavaju poganskim narodima koji se potom miješaju s domorocima. Samarija ili sjeverno kraljevstvo tako se odcijepilo od južnog, Judeje, te sebi gradi vlastiti hram, dok Judejci i u progonstvu ostaju vjerni svom kultu, smatrajući isključivo jeruzalemski hram pravim mjestom čašćenja.
Na svom putu u Jeruzalem, Isus prolazi kroz samarijsko područje izazivajući mogući susret s nekim od Samarijanaca. Deset gubavaca postupa po Zakonu, zaustavljajući se podaleko (Lev 13,45-46), da ne bi nekoga zarazili. Isusa nazivaju učiteljem, prepoznajući u njemu nekoga tko bi ih mogao izliječiti. Isus odgovara, također Zakonom šaljući ih svećenicima, kako je naređeno nakon ozdravljenja (Lev 14,2-32). Međutim, ozdravljenje još uopće nije nastupilo, jer dok su išli, očistiše se. Očito, Isus kuša njihovu vjeru. Lako je zamisliti da su ozdravljeni bili radosni i ushićeni. Oni ne samo da su bili bolesni. Njima je onemogućeno približiti se drugome. Ne izaziva li to veću nemoć nego bolest sama? Čovjek je potreban blizine drugog, u suprotnom postaje bolestan. Zadobivenu priliku zdravlja vjerojatno koriste za blizinu s drugima koje vole, a od kojih su morali dugo biti udaljeni. Rekli bismo razumljivo.
Jedan međutim, i to Samarijanac, svoj prvi susret, kao zdrav čovjek, posvećuje onom od kojeg je zadobio zdravlje, Isusu. Čovjekov odgovor na Božje djelo jest zahvala. Nije to namješteni osmijeh ili nekakav čin poniznosti, već stajanje u istini o sebi samome i davanje slave Bogu. Opasnost je ispuniti stvarnost vjere našim sadržajima i činima, a ne otkriti Božju slavu. Ta slava uzrokuje našu zahvalu i poklonstvo, a ne obrnuto. Stoga je i euharistija, zahvala. Zahvala za Kristovo darovano spasenje nama ljudima, po svojoj muci, smrti i uskrsnuću. U spasenju se očituje slava Božja. Otkrivajući slavu Božju, stvaramo liturgiju, molitve, pobožnosti, djela pokore i milosrđa. To je naš odgovor. Odgovor zahvale.
Samarijanac, koji kleči pred Isusom, od sada ne živi samo ozdravljeno, kao devet ostalih, već i spašeno. Tvoja te vjera spasila. Kao takav navjestitelj je Krista koji je došao uzdrmati čovjekova uvjerenja i otkriti slavu Božju. Ustani! Idi!
