Na što smo mi pozvani? Na to pitanje svatko sam sebi odgovara, ali od uplašenog zrna možemo jednu stvar naučiti.
U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!«
Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.«
To reče da označi kakvom će smrću umrijeti. (Iv 12,20-33)
Ovo iznad su slova abecede. Nisu poredana od prvog do posljednjeg, nego ih je pisac izmiješao te ona čine ovaj tekst. Ne samo ovaj tekst, nego također i tekst cjelokupnog Pisma. Izmješana abeceda, evo, stoljećima nadahnjuje čitatelje, pisce, pomalo i pasivne slušače. Prevodi se, proučava, prepisuje, tumači i studira. Radost je svecima, enigma egzegetama, poticaj misionarima i hrana vjernicima, a moglo bi se nabrajati u nedogled što ta čudesna slova čine, evo već stoljećima. Jedna priča kaže da su učenici pitali starog monaha što mu donosi iščitavanje i razmatranje Pisma. Starac odgovori da mu Pismo donosi pogled. Pogled da u gusjenici vidi leptira, veličanstvenog orla u malome jajetu i sveca u sebičnom ljudskom biću. No, čine li to samo izmješana slova? Kakav je duh prisutan u tim slovima? To mi tražimo. Mi tražimo ono što se ne gubi preko prijevoda. Isto ono što je nadahnulo pisce da pišu nama na grčkom jeziku, zatim 12 stoljeća nakon toga nadahnulo sv.Franju na talijanskom jeziku. On zatim postaje živo Pismo. Čudesna je ta moć Riječi. Međutim, s pravom se pitamo je li nama danas taj tekst slovo, ili novi pogled kao u ovog monaha.
U ovom ulomku primijetit ćemo da su Grci tražitelji. Čovjek je po prirodi biće koje traga, bačen u egzistenciju s bezbroj pitanja. Zbog toga svi mi tražimo odgovore. Onako kako su ih tražili Grci, tako su ih tražili apostoli i tako ih tražimo i mi danas. Zanimljivo, kada Andrija i Filip kažu Isusu da ga traže, On kao da ih ne doživljava, nego govori u slikama. Pored Njega stoje i slušaju apostoli, koji su bili Židovi te Grci koji su bili prozeliti, dakle dolazili su klanjati se u jeruzalemski hram. Židovski onovremeni mentalitet bio je izuzetno drugačiji, usudio bih se reći suprotan ovome što Krist iznosi. Po njihovom shvaćanju, opsluživanjem Zakona u tančine Bog bi ti bivao naklonjen u ovozemaljskom životu blagostanjem, srećom i materijalnim bogatsvom. Da bi im približio misterij, Isus uzima slike iz svakodnevnog života, ali i dalje ostaje apstraktan, nedokučiv. Govori o pšeničnom zrnu i umiranju, te donosi jedan snažan paradoks. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Dan danas, nakon silnih knjiga i tumačenja, mi začuđeno stojimo pred ovim riječima. Međutim, o ovome paradoksu, možemo promisliti zadržavši se na običnom zrnu.
Hrast je drvo koje može narasti i do 40 metara, a korijen u zemlji proporcionalan je njegovim granama iznad zemlje. Veličanstveno drvo. Može doživjeti i do 800 godina. Kada pogledamo njegovu veličanstvenost, možemo li ga zamisliti kao žir na dlanu? Sigurno je nekada bio žir, uplašeno zrno koje se bojalo umrijeti. Nije lako umrijeti, otići u nepoznato, neizvjesno i zagonetno. Ali, evo, možemo u ovoj fiktivnoj priči zamisliti da je to zrno umrlo. Poslije toga nastaje cijela priča, priča o ulasku u život. Poslije toga taj hrast postaje svjedokom mnogih događaja. Generacije ljudi prošle su pokraj njega, u nekim periodima ratovali, u nekim živjeli mirno. Mnogima postaje zaštita, pticama utočište, ljudima odmor u hladu. Ispod njega nastaju prve ljubavi, u njega mladić i djevojka urezuju svoje inicijale i sanjaju svoje snove. Na njega se vezala ljuljačka koja je djeci davala radost i uspomene. Možda je i on sam nekome bio uspomena ili čak inspiracija umjetniku za veličanstvenu sliku ili pjesmu. Iako nije mogao govoriti, imao je svoju priču.
Kada u ovom duhu čitamo Kristovu rečenicu „ako ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“, vidimo koja djela čini Stvoritelj s običnim zrnom koje držimo na dlanu. Na što smo mi pozvani? Na to pitanje svatko sam sebi odgovara, ali od uplašenog zrna možemo jednu stvar naučiti. Svi naši životi pričaju veličanstvene priče. Bog nam može biti apstraktan za shvatiti, ali ono što sigurno vidimo je to da Njegov vjetar puše i kroz ona slova s početka pa i kroz uplašeno zrno. Koliko li tek puše kroz nas, putnike i tražitelje, čija želja za pronalaskom se ne stišava. Možemo se zapitati: kakva je korist ako umre zrno, ako jednom mora umrijeti i hrast? Moguće je da još živi u klupama na kojima, ti i ja, klečimo. Samo sada umjesto šuma, strpljivo šuti. Danas i on moli s nama. Klečeći na njemu mi tražimo i tražimo. Tu nastaje jedna nova priča...
