Isus doživljava zlo, ali ga ne širi, nego ga svojom beskrajnom vatrom ljubavi prži i spaljuje; tako je križ postao prijestolje prelijepe ljubavi. Raspeti Bog svoju sinfoniju objave privodi kraju.
Naš Trojstveni Bog je Deus sympatheticus, Bog je to ne mišljenja, bezosjećajnosti, zakona i propisa, nego Bog je to ljubavnog odnosa. Iz svoje ljubavi i dobrote stvorit će svijet i čovjeka da očituje svoju osobu, da se daruje i da se rasipa i dijeli. Kad je čovjek u svojoj slobodi upao u stanje grijeha i nespašenosti, Bog i tada ne miruje nego traži najveličanstveniji način da opet pokaže svoju apsolutno bezuvjetnu ljubav. Čini nešto čovjeku i danas neshvatljivo i u njegovim očima paradoksalno. Utjelovljuje se Sin, druga osoba Trojstva i započinje time njegova muka na zemlji, započinje naše otkupljenje, a ta muka će imati vrhunac na križu.
Poslije Pashe sa učenicima odlazi u vrt u koji je i prije znao doći. Prvi čovjek ostade bez vrta, a sada će se u vrtu predati prototip svakog čovjeka. Krist Bogočovjek je svjestan da ga čeka predanje u ruke mučitelja, ima svijest da će biti predan, a sam ne zna kako. Pošto je uzeo ljudsku narav ima muku kao čovjek od onoga što ima doći. Reći će svojim bližnjima koje je ljubio i koje je sad trebao uza se da mu je duša na smrt žalosna (usp. Mk 14, 34). On se predao u Očevu volju, a sad ga žarko moli da bude s njim. On ga zaziva cijelim svojim bićem, Abba - tata da bude uz njega, jer je on pun tjeskobe i straha (usp. Mk 14, 36). Svoje bližnje, koji su s njim toliko vremena proveli, poziva da ostanu s njim u molitvi, ali oni će ga iznevjeriti. Nakon tri opomene da ostanu s njim, on im veli: Gotovo je! Dođe čas! (Mk 14, 41). A potom njegovi svi ga ostave i pobjegnu (Mk 14, 50).
Sotona je formirao svoj orkestar kojim dirigira i nastoji omesti i upropastit što više duša. Dolazi Juda s onima koji vrše pravo i pravednost u židovskom narodu. Predvodi ih onaj koji je toliko vremena proveo blizu Isusa, ali mu nije dopustio da dođe do njegova srca i da ga zahvati i preobrazi. Juda je sam sebi odredio što je volja Božja, sam sebi je odabrao sve, unatoč i Božjem glasu savjesti, njegov je izbor zadnji. On je prvi primjer da je moguće i život provesti u dugoj haljini, a da Krista istinski i ne susretneš, a tako si mu blizu svaki dan. Izdaje Isusa Juda znakom ljubavi i prihvaćanja, a svjetina ga hvata i vodi pred glavare svećeničke. Židovsko svećeničko vijeće ga ispituje i traži krivnju i grijeh na onome koji je došao po svoga stvora, da ga vrati u krilo Božje. Sve nesuglasice i netrpeljivosti idu u drugi plan i sad je važno da se u zloj namjeri slažu da se treći žrtvuje. Zlo je jednolično i ne može se sakriti i zato se ljudi lako ujedine protiv nekoga, a dobro koje je od Boga različito je, jer ga je Bog takvoga htio. Oni su bili zavidni i ljubomorni na Isusa jer je narod njime bio oduševljen. Hrlio je narod za njim jer je naviještao Boga milosrđa i ljubavi. Naviještao je njima zastrtu istinu o licu Boga čiji je on Sin i egzegeta. On je po njima uzeo nešto što je njima pripadalo, a oni sami nisu znali ni htjeli pokazati narodu pravo lice Boga. Tu svoju zavist i ljubomoru će sakrivati i oblačiti u Zakon i pravednost.
Isusa dovode pred Pilata s riječima da je zločinac kojega treba pogubiti, ali da njima to nije dopušteno. Mogli su ga kamenovati kao kasnije Stjepana unatoč tome što su Rimljani sinedriju oduzeli pravo kamenovanja, ali su se bojali Isusa pogubiti zbog naroda, jer su znali da nema krivnje. Sotona širi orkestar dalje. Pilat zasigurno zna da je on nevin, jer kaže: Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice (Iv 19, 14). Unatoč tome on nema volje ni hrabrosti zauzeti se protiv zla. On ide kroz široka vrata kao i danas mnogi. On ga oko šeste ure preda da se razapne (Iv 19, 16). Isus nepravedno osuđen uzima križ koji je onodobni svjetski simbol pravednosti. Bogočovjek strpljivo nosi svoj križ, sav u krvi od bičevanja i trnove krune na glavi.
Dolaze na mjesto Golgota gdje ga svlače i pribijaju na sramotni križ. Probijaju ruke onoga koji je život na zemlji proživio kao Sin Božji, ali isto tako živio ga je i kao potpuni čovjek. Pribijaju noge onoga koji je odrastao u ljudskoj obitelji i koji je sam radio svojim rukama, pomažući svome zaštitniku sv. Josipu. Pogrđuju onoga koji je razmišljao ljudskim umom i učio vjerske istine svoga naroda i svoje odluke donosio ljudskom voljom kao i svaki obični čovjek. Ponižavaju onoga koji je samo i jedino ljubio, koji je ljubio ljudskim srcem svoga Oca i svakog čovjeka. Onoga koji je osjećao i suosjećao sa svojim bližnjima. Uzdižu na križ Sina Božjega koji je rođen od žene Marije Djevice, te postao uistinu jedan od nas ljudi, u svemu nama sličan osim u grijehu.
Prolaznici su mu dobacivali: Ako si Sin Božji, siđi s križa! (Mt 27, 40). Oko njega stajao je narod koji je slušao kako su se glavari svećenički podrugivali Isusu. Rugaju mu se i vojnici nudeći mu ocat. Narugao mu se Pilat jer je napisao natpis. Pogđuje ga i obješeni zločinac sa riječima: Nisi li ti Krist? (Lk 23, 39). Svi oni gledaju i ne vide ispravno da čine krivo, svi osim desnog razbojnika ne vide sebe, ne vide što im je u srcu. Knez tame je svoj okestar doveo do pred vrhunac. Svi okupljeni su različita stajališta, političkih, vjerskih i ideoloških usmjerenja, ali ih zlo ujedinjuje i nastupaju sad zajedno. Svi oni oponašaju samog Sotonu iz pustinje koji se obraćao Isusu riječima: Ako si Sin Božji... (Lk 4, 13). Isus je izložen svoj srdžbi Sotone i zla. A Isus to sve sabire u riječi: Oče, oprosti im, ne znaju što čine (Lk 23, 34b). On zlo doživljava, ali ga ne širi, nego ga svojom beskrajnom vatrom ljubavi prži i spaljuje; tako je križ postao prijestolje prelijepe ljubavi. Raspeti Bog svoju sinfoniju objave privodi kraju. Prije nego je Isus izdahnuo zazvao je svoga Oca u ime svih ljudi koji trpe i duh je svoj ispustio otkupljujući čovjeka. Pokopan je u vrtu iz kojeg će sav u slavi ustati na život, te potom saći u podzemlje po one kojima je on bio čežnja vijekova.
Kad se Krist opet susreo s drvetom, poslije jaslica, na križu i od njega je načinio drvo života za svakoga čovjeka. Smrt na križu Sina Božjega vrhunac je objave Boga. On je svoju ljubav pokazao do same suprotnosti. Njegova je smrt na križu vrhunac onoga okretanja Boga protiv samoga sebe u kojem se on daje, da bi ponovno podigao i spasio palog čovjeka. Ljubav je to u svome najradikalnijem obliku, zaključuje Joseph Ratzinger. Bogu je stvorenje toliko bilo važno da je toliko bio spreman za njega učiniti. Pokazana je ljubav Boga koji je dopustio da bude izranjavan i ubijen od svoga ljubljenog stvora, jer što je veća ranjivost, veća je i ljubav. Patnja na križu uzrokuje patnju unutar samog Trojstva. Sin odjeljen od Oca na križu pati, i Otac odijeljen od Sina pati. Nitko ne zna kao Sin što znači živjeti u Ocu, počivati u njegovu krilu, ljubiti ga, služiti mu. Nitko stoga ne zna kao on što znači biti ostavljen od njega veli nam Hans Urs von Balthasar. On je izvršio ono što je prvi čovjek odbio učiniti, a to je poslušati Boga, predati mu se do kraja. Na križu je pokazana svemoć Božje ljubavi prema drugom.
Isus svojom smrću čini obrat. Od kazne za grijeh postala je smrt najveći mogući događaj ljubavi u povijesti svijeta. Mi i dalje umiremo, ali sad Otac u našoj smrti vidi smrt svoga Sina, vidi našu smrt uključenu u Isusovo potpuno predanje Njemu (Wilfrid Stinissen). Nama koji želimo biti nasljednici Krista, poći nam je njegovim putem. U našoj smrti susresti ćemo se sa svojim Zaručnikom i nastupit će punina svadbene svečanosti koja je ovdje započela. Kad tamo prijeđemo postat ćemo potpuni čovjek, susret s onim koji nas je ludo ljubio naš je cilj. On nas želi, žeđa za nama i traži nas i ne da da nam čitavo srce za bilo što prione, a da to ne bude On.
Poslije Pashe sa učenicima odlazi u vrt u koji je i prije znao doći. Prvi čovjek ostade bez vrta, a sada će se u vrtu predati prototip svakog čovjeka. Krist Bogočovjek je svjestan da ga čeka predanje u ruke mučitelja, ima svijest da će biti predan, a sam ne zna kako. Pošto je uzeo ljudsku narav ima muku kao čovjek od onoga što ima doći. Reći će svojim bližnjima koje je ljubio i koje je sad trebao uza se da mu je duša na smrt žalosna (usp. Mk 14, 34). On se predao u Očevu volju, a sad ga žarko moli da bude s njim. On ga zaziva cijelim svojim bićem, Abba - tata da bude uz njega, jer je on pun tjeskobe i straha (usp. Mk 14, 36). Svoje bližnje, koji su s njim toliko vremena proveli, poziva da ostanu s njim u molitvi, ali oni će ga iznevjeriti. Nakon tri opomene da ostanu s njim, on im veli: Gotovo je! Dođe čas! (Mk 14, 41). A potom njegovi svi ga ostave i pobjegnu (Mk 14, 50).
Sotona je formirao svoj orkestar kojim dirigira i nastoji omesti i upropastit što više duša. Dolazi Juda s onima koji vrše pravo i pravednost u židovskom narodu. Predvodi ih onaj koji je toliko vremena proveo blizu Isusa, ali mu nije dopustio da dođe do njegova srca i da ga zahvati i preobrazi. Juda je sam sebi odredio što je volja Božja, sam sebi je odabrao sve, unatoč i Božjem glasu savjesti, njegov je izbor zadnji. On je prvi primjer da je moguće i život provesti u dugoj haljini, a da Krista istinski i ne susretneš, a tako si mu blizu svaki dan. Izdaje Isusa Juda znakom ljubavi i prihvaćanja, a svjetina ga hvata i vodi pred glavare svećeničke. Židovsko svećeničko vijeće ga ispituje i traži krivnju i grijeh na onome koji je došao po svoga stvora, da ga vrati u krilo Božje. Sve nesuglasice i netrpeljivosti idu u drugi plan i sad je važno da se u zloj namjeri slažu da se treći žrtvuje. Zlo je jednolično i ne može se sakriti i zato se ljudi lako ujedine protiv nekoga, a dobro koje je od Boga različito je, jer ga je Bog takvoga htio. Oni su bili zavidni i ljubomorni na Isusa jer je narod njime bio oduševljen. Hrlio je narod za njim jer je naviještao Boga milosrđa i ljubavi. Naviještao je njima zastrtu istinu o licu Boga čiji je on Sin i egzegeta. On je po njima uzeo nešto što je njima pripadalo, a oni sami nisu znali ni htjeli pokazati narodu pravo lice Boga. Tu svoju zavist i ljubomoru će sakrivati i oblačiti u Zakon i pravednost.
Isusa dovode pred Pilata s riječima da je zločinac kojega treba pogubiti, ali da njima to nije dopušteno. Mogli su ga kamenovati kao kasnije Stjepana unatoč tome što su Rimljani sinedriju oduzeli pravo kamenovanja, ali su se bojali Isusa pogubiti zbog naroda, jer su znali da nema krivnje. Sotona širi orkestar dalje. Pilat zasigurno zna da je on nevin, jer kaže: Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice (Iv 19, 14). Unatoč tome on nema volje ni hrabrosti zauzeti se protiv zla. On ide kroz široka vrata kao i danas mnogi. On ga oko šeste ure preda da se razapne (Iv 19, 16). Isus nepravedno osuđen uzima križ koji je onodobni svjetski simbol pravednosti. Bogočovjek strpljivo nosi svoj križ, sav u krvi od bičevanja i trnove krune na glavi.
Dolaze na mjesto Golgota gdje ga svlače i pribijaju na sramotni križ. Probijaju ruke onoga koji je život na zemlji proživio kao Sin Božji, ali isto tako živio ga je i kao potpuni čovjek. Pribijaju noge onoga koji je odrastao u ljudskoj obitelji i koji je sam radio svojim rukama, pomažući svome zaštitniku sv. Josipu. Pogrđuju onoga koji je razmišljao ljudskim umom i učio vjerske istine svoga naroda i svoje odluke donosio ljudskom voljom kao i svaki obični čovjek. Ponižavaju onoga koji je samo i jedino ljubio, koji je ljubio ljudskim srcem svoga Oca i svakog čovjeka. Onoga koji je osjećao i suosjećao sa svojim bližnjima. Uzdižu na križ Sina Božjega koji je rođen od žene Marije Djevice, te postao uistinu jedan od nas ljudi, u svemu nama sličan osim u grijehu.
Prolaznici su mu dobacivali: Ako si Sin Božji, siđi s križa! (Mt 27, 40). Oko njega stajao je narod koji je slušao kako su se glavari svećenički podrugivali Isusu. Rugaju mu se i vojnici nudeći mu ocat. Narugao mu se Pilat jer je napisao natpis. Pogđuje ga i obješeni zločinac sa riječima: Nisi li ti Krist? (Lk 23, 39). Svi oni gledaju i ne vide ispravno da čine krivo, svi osim desnog razbojnika ne vide sebe, ne vide što im je u srcu. Knez tame je svoj okestar doveo do pred vrhunac. Svi okupljeni su različita stajališta, političkih, vjerskih i ideoloških usmjerenja, ali ih zlo ujedinjuje i nastupaju sad zajedno. Svi oni oponašaju samog Sotonu iz pustinje koji se obraćao Isusu riječima: Ako si Sin Božji... (Lk 4, 13). Isus je izložen svoj srdžbi Sotone i zla. A Isus to sve sabire u riječi: Oče, oprosti im, ne znaju što čine (Lk 23, 34b). On zlo doživljava, ali ga ne širi, nego ga svojom beskrajnom vatrom ljubavi prži i spaljuje; tako je križ postao prijestolje prelijepe ljubavi. Raspeti Bog svoju sinfoniju objave privodi kraju. Prije nego je Isus izdahnuo zazvao je svoga Oca u ime svih ljudi koji trpe i duh je svoj ispustio otkupljujući čovjeka. Pokopan je u vrtu iz kojeg će sav u slavi ustati na život, te potom saći u podzemlje po one kojima je on bio čežnja vijekova.
Kad se Krist opet susreo s drvetom, poslije jaslica, na križu i od njega je načinio drvo života za svakoga čovjeka. Smrt na križu Sina Božjega vrhunac je objave Boga. On je svoju ljubav pokazao do same suprotnosti. Njegova je smrt na križu vrhunac onoga okretanja Boga protiv samoga sebe u kojem se on daje, da bi ponovno podigao i spasio palog čovjeka. Ljubav je to u svome najradikalnijem obliku, zaključuje Joseph Ratzinger. Bogu je stvorenje toliko bilo važno da je toliko bio spreman za njega učiniti. Pokazana je ljubav Boga koji je dopustio da bude izranjavan i ubijen od svoga ljubljenog stvora, jer što je veća ranjivost, veća je i ljubav. Patnja na križu uzrokuje patnju unutar samog Trojstva. Sin odjeljen od Oca na križu pati, i Otac odijeljen od Sina pati. Nitko ne zna kao Sin što znači živjeti u Ocu, počivati u njegovu krilu, ljubiti ga, služiti mu. Nitko stoga ne zna kao on što znači biti ostavljen od njega veli nam Hans Urs von Balthasar. On je izvršio ono što je prvi čovjek odbio učiniti, a to je poslušati Boga, predati mu se do kraja. Na križu je pokazana svemoć Božje ljubavi prema drugom.
Isus svojom smrću čini obrat. Od kazne za grijeh postala je smrt najveći mogući događaj ljubavi u povijesti svijeta. Mi i dalje umiremo, ali sad Otac u našoj smrti vidi smrt svoga Sina, vidi našu smrt uključenu u Isusovo potpuno predanje Njemu (Wilfrid Stinissen). Nama koji želimo biti nasljednici Krista, poći nam je njegovim putem. U našoj smrti susresti ćemo se sa svojim Zaručnikom i nastupit će punina svadbene svečanosti koja je ovdje započela. Kad tamo prijeđemo postat ćemo potpuni čovjek, susret s onim koji nas je ludo ljubio naš je cilj. On nas želi, žeđa za nama i traži nas i ne da da nam čitavo srce za bilo što prione, a da to ne bude On.
