Učovječenje Boga Isusa Krista

Danas se sveta Katolička Crkva spominje jednog od najveći otajstava svoje vjere i povjerenja u Boga Trojstvene ljubavi, a radi se o ››utjelovljenju‹‹, ››učovječenju‹‹ druge osobe Presvetog Trojstva Gospodina našega Isusa Krista.

Druga božanska osoba je postala posrednik koji djeluje između Boga i ljudi. Naš hrvatski termin ››utjelovljenje‹‹ prijevod je latinske riječi ››incarnatio‹‹, koja je sličnog značenja kao i grčka riječ ››sárkosis‹‹ (σάρĸωσις). Uzimajući redak iz proslova Ivanovog evanđelja: ››i Riječ je tijelom postala‹‹ (Kαì ὁ λóγος σὰρξ ἐγένετο; Iv 1, 14), Crkva će naziv ››utjelovljenje‹‹ primijeniti na događaj u kojem je Sin Božji preuzeo na sebe potpunu ljudsku narav i ljudsko tijelo da bi u njemu ostvario spasenje ljudskog roda. Utjelovljenjem je započelo eshatološko vrijeme u kojemu mi danas živimo. Naš Bog je sve po svojoj Riječi stvorio i uredio, te bez nje nije stvoreno ništa (usp. Iv l, 3 ). On uzdržava sve stvoreno i pruža ljudima u stvorenjima trajno svjedočanstvo o sebi (usp. Rim l, 19-20), te se očituje riječima i djelima, ››gestis verbisque‹‹. 

Ljudska povijest u sebi je povijest koja je prepuna boli, patnje, tjeskobe, ratova iliti jednostavno rečeno krajnog besmisla bez ikakve naznake smisla za čovjeka koji je u svojoj bîti Boga potrebito biće. Ta drama beskrajne izgubljenosti i preoravanja ljudski je rod tlačila nemilosrdno i bez štednje. Ali zbog nadrazumske i beskonačne ljubavi, Bog Isusa Krista pokazao se kao ››hrabar ratnik‹‹. U toj povijesti koja je preplavljena i žudnjom i žeđom za smislom on ulazi, zauzima se, u tišini. Ulazi po ženi, ali ne po bilo kakvoj ženi, nego po ženi koja izgleda ››kao što zora sviće, lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce‹‹ (Pj 6, 10). Bog Isusa Krista prestaje biti gledatelj te postaje ››su-glumac‹‹ ili ››su-igrač‹‹ ljudske drame koja se odigrava na zemlji i gdje se tako veličanstveno pokazalo njegovo lice. Time se on dao uvući u mučnu dramu, htio je su-patiti, on koji je ››Deus sympatheticus‹‹. On je došao po svoje stvorenje da ga otkupi, da mu se pokaže i da ga svi upoznaju te zajedno s njim prođu kroz ovaj život. I stvarno je došao i mi ››vidjesmo slavu njegovu‹‹ (Iv 1, 14b). On je tim događajem za nas postao vrata (usp. Iv 10, 9). To su vrata koja vode u život i u puninu života. Došao je proglasiti pravu sliku i stvarnost Boga, došao je progovoriti u ime onih koji ne mogu govoriti (usp. Izr 31, 8).

Onaj koji misli, može se pitati što se bitno promijenilo u našem svijetu nakon njegova dolaska? Nasilje i ratove vidimo i u naše vrijeme! U Bogu Isusa Krista upoznali smo i dobili iskustvo i spoznaju tko je i kakav je. On je došao i ponudio jedino pravo rješenje koje je po mjeri čovjeka. Oni koji su se njemu prepustili i upoznali su ga, a i oni koji nisu bili raspoloživi, prošli su kao i veliki dio njegovih sunarodnjaka, jer ››k svojima dođe i njegovi ga ne primiše‹‹ (Iv1, 11). On je htio prići svakom ljudskom stvoru i reći mu u srcu i na uho preko svojih svjedoka: Ja sam tvoj Bog koji te pozvao u život. Ja te ljubim jer si dragocjen u mojim očima (usp. Iz 43,4). A sam je svojima nalažio: ››Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode ...‹‹ (Mt 28, 19).

Novozavjetni poziv je poziv na ››put‹‹. Odvažiti se i krenuti na taj put postat će nešto najbolje što nam se moglo dogoditi u ovome zemaljskom životu. Na tom putu nije se potrebno obazirati na druge jer svatko ima svoj put do Boga. Njegovi se najbliži danas sve više umaraju jer se ne oslanjaju na njega, a posljedicu je on sam navijestio kad je poručio svojim ljubljenima: ››Ako se na mene ne oslonite, održat se nećete!‹‹ (Iz 7, 9b). Problem nije vanjski svijet, svijet koji je on stvario i koji pripada njemu, a nama je darovan na upravljanje. Sržna stvarnost problema pronalazi se u dijagnozi koja sve više upućuje na nevjeru njegovoj Riječi. Čovjek u svojoj slobodi može odbiti i počesto odbija ponudu Boga koji mu želi prići i biti mu bliz. Tad je Bog nemoćan, ali opet ne odustaje od borbe za svoga stvora. Da, on se stvarno bori za nas. Bori se da ga primijetimo, osjetimo, čujemo, da mu dopustimo kako bi nam se približio. On obilazi i traži način i čas kako, kada i preko koga da nam se pokaže jer sam veli: ››Al Gospodin čeka čas da vam se smiluje, i stog ìzglēdā da vam milost iskaže‹‹ (Iz 30, 18).

On i sad stoji na pragu moga i tvoga srca gdje žeđa za vjerom kao što je nekad žeđao za vjerom one Samarijanke. Izvrši čitavim svojim bićem ono što on od tebe traži po svom Svetom pismu i tad ga ti sam iskušaj i vidi hoćeš li imati blagoslova u svome životu ili nećeš. Vidi hoće li Gospodin ››izliti na vas punom mjerom blagoslov‹‹. Da, stvarno iskušaj Boga. Ali on neće ispunjavati naše želje i prohtjeve nego ono što on želi za nas i od nas jer mi živimo njemu, a ne sebi. Ti stavi Boga na kušnju i vidi hoće li te ostaviti ili neće jer nam je sam naložio da ga tada možemo iskušati, a on će se pokazati vjernim (usp. Mal 3, 10). Tko se odvaži na taj put postat će svjedok živog Boga, Boga koji nije samo nekada hodao zemljom i koji je samo nekada djelovao u svojoj sili. Takva osoba bit će neumorna i nezaustavljiva, a snaga će joj se obnavljati kao kod orlova (usp. Ps 103, 5).